Krem supa od krompira na donjoaustrijski nacin

Odmah da vam priznam, ukoliko to do sada iz mojih objava niste primijetili, veeeliki sam gurman. Bilo da se radi o slatkim ili slanim specijalitetima, pocevsi od predjela i supe pa do glavnog jela, uzivam u svakom zalogaju a pogotovo da probam nesto novo i drugacije od onoga sto spremam svakodnevno.

Pa tako, kada naidjem na neki novi recept, bilo u novinama ili internetu, za koji sam vise nego sto posto sigurna da je nesto posebno i da  vrijedi,  stalno mi se vrti po glavi dok ga ne isprobam.

Tako je bilo i sa ovim receptom. Nasla sam ga prije par dana  u regionalnim novinama koje dobivam besplatno na kucnu adresu. U njima se gradjani informisu o aktualnim politickim i drustvenim zbivanjima u regiji u kojoj zive. Medju svim tim informacijama uocila sam ovaj recept, ovlas ga procitala i odmah uvidjela da se radi o ukusnom jelu, lako se sprema, a sastojci jednostavni.

Iako se u ovo doba godine plasiraju na sve strane razni specijaliteti sa bundevom, ova krem supa sa krompirom jednako dobro odgovara ovom dobu godine i godi tokom prohladnih jesenjih dana.

Raznovrsni zacini koji se koriste kako bi se ova jednostavna supa obogatila aromama, svakako su glavni „krivci“ zbog kojih ovu supu mozete posluziti svojim gostima u bilo kojoj prilici.

U originalnoj verziji pored krompira dodaju se i suve gljive omeksale u vodi, a posto ih ja nisam imala pri ruci, pravila sam ovu supu bez dodavanja istih i vjerujte mi, okus je i bez njih bio fantastican.

Potrebni sastojci:

50g masti, 40g suve slanine, isjecene na kockice, 1 luk, sitno isjecen, 40g brasna, 1l vruce bistre supe,  1 cen bijelog luka, usitnjen, (10g suvih gljiva omeksalih u vodi), 300g oguljenog i na kocke isjecenog brasnastog krompira, 1/8 slatke pavlake. Zacini:lovorov list, so, biber, mazuran, muskatni orascic, persin, vlasac

Priprema:

U masti uprziti luk i slaninu, posuti brasnom, sve promijesati i veoma kratko uprziti. Uliti bistru supu( govedja, pileca ili od povrca). Glatko izmijesati, pustiti da provre, pa po potrebi posoliti (prvo probati, ako je bistra supa od kocke, sigurno je vec dovoljno slana), pobiberiti, dodati lovorov list, pomalo mazurana i muskatnog orascica i na kraju bijeli luk.

U to dodati kocke krompira (ev. i omeksale gljive zajedno s vodom u kojoj su stajale) i kuhati dok krompir ne omeksa. U ovom slucaju ja sam malo pogresno protumacila recept, pa sam krompir  skuhala pod korom i onda isjekla na kocke i na kraju dodala u ovu gustu, vec pripremljenu supu, tako da sam samo malo pustila da krcka sve zajedno.

Kada je krompir skuvan, obogatiti supu dodavanjem slatke pavlake te sitno isjeckanog svjezeg persina i vlasca.

foto

U polju jagoda

10259739_459240747543444_4343402088132369355_n

Prije par godina, u jeku privredne krize, jedna austrijska high society licnost nasla se na ruglu medija zbog neumjesnog komentara datog jednoj tv stanici. Tom prilikom bila je jedna od mnogobrojnih prominentnih gostiju na zabavi u poznatom beckom muzeju, gdje je citav ambijent pa i sve na njoj, bljestalo od luksuza. Na pitanje upuceno Fioni Swarowski „Moze li se za toliko luksuza danas jos naci opravdanje?“ , kristalna nasljednica je izmedju ostalog kao odgovor ponudila i rjesenje za privrednu krizu: „ Ako ljudi imaju mjesta na balkonima, trebali bi sami uzgajati povrce, salatu i paradajz…“
Idealno rjesenje za vecinu gradskog stanovnistva Austrije koji zivi u stanovima bez balkona, zar ne?
Ne cudi da neko, ko je hranjen zlatnom kasikom jos od malih nogu, nema realnu sliku o zivotu obicnih ljudi, ali sa svjetskom krizom ili bez nje, jasno je da su stanovnici gradova, poput Beca recimo, svakako zeljni dodira s prirodom i da vecina njih masta o vlastitom komadicu zemlje na kome mogu uzgajati svoje organsko voce i povrce.

Mnogi su nacini da sebi priuste to zadovoljstvo. Ili zakupom obradivih parcela u Becu, ili nekom vikendicom blizu Beca ili poput onih (malobrojnih)  koji zaista imaju balkone u sklopu stana, da zaista uzgajaju i cvijece i poneki paradajz i slicno.
A nekima je zadovoljstvo doci i „na gotovo“, pa uzivati samo u berbi zrelih plodova koje je neko drugi posadio i uzgajao.
U Austriji su u takvim prilikama veoma popularna polja jagoda (njem.:„Erdbeerland“). U jeku sezone, u trajanju do sest nedelja od maja do kraja juna, mnogi pojedinci ali i citave familije koriste mogucnost da sami biraju plodove i pritom borave u prirodi, opuste se i jednostavno uzivaju.
Mnoge od tih jagoda zavrse u ukusnim, osvjezavajucim dezertima, a dosta ih zavrsi i u teglama u obliku marmelade.

10252130_459240800876772_7167976472319857883_n
Interesantno je da je tokom branja dozvoljeno jesti jagoda koliko god mozes, a da platis samo ono sto uberes. Vrijeme zadrzavanja u polju jagoda nije ograniceno.
Na nekim mjestima nije dozvoljeno zenama da ulaze u polje jagoda u pantalonama, sto je na prvi pogled zacudjujuce, mada kada se bolje razmisli, moze se zakljuciti koji su razlozi natjerali vlasnike na takav propis.

10334278_457098231091029_6893853079414689675_n
Pokrajine u Austriji u kojima se uzgaja najvise jagoda su Donja Austrija i Burgenland. Oko 70 seoskih domacinstava u Donjoj Austriji nude mogucnost samostalnog branja, a ukupna povrsina pod jagodama u toj pokrajini je oko 456ha.Mnoga od tih polja nalaze se u blizini Beca, tako da su sa autom veoma brzo dostupna.
I ljubiteljima cvijeca nudi se samostalno branje. Na pojedinim njivama u blizini seoskih domacinstava, a ponegdje i u samom Becu, posadjeno je cvijece poput suncokreta, lala, narcisa, a najvise gladiola. Za razliku od polja jagoda, gdje radnik(ili vlasnik) mjeri i naplacuje robu, na njivama sa cvijecem postavljena je kutijica u kojoj se ubacuje novac. Racuna se na postenje musterija. Cijena cvijeca navedena je na tabli pored kase.
U pravu malu avanturu mogu se pretvoriti setnje uzduz pojedinih magistralnih cesta, gdje su posadjeni redovi tresanja, oraha, jabuka. Svako ko je imalo spretan da se popenje na neko od tih drveca, podsjetice se djetinjastih vragolija I zabranjenog branja tresanja, jabuka I ostalih vocki u komsijskom dvoristu.
Samo ovdje se ne treba paziti ljutitog komsije, jer je potpuno besplatno 🙂

13344727_804493019688205_4842573265317681543_n

Trebinje, gradic u Hercegovini koji ce vas osvojiti na prvi pogled

Kada mastamo o ljetu, mastamo o raznim destinacijama na moru. Bilo u obliznjim drzavama ili u nekim malo udaljenijim destinacijama. Ceznemo za odmorom, opustanju, obilascima raznih spomenika kulture, upoznavanju drugih kultura i ljudi i slicno.

I pri tome se orijentisemo po pricama i dozivljajima clanova porodice ili prijatelja, a nekada nam ideju da istrazivanje po internetu.  A nerijetko se desava da se slucajno zadesimo u nekom mjestu, na proputovanju recimo, i da onako spontano, neplanirano u njemu provedemo par dana, pa da taj boravak ostane u nezaboravnom sjecanju.

Grad koji vam zelim ovom prilikom predstaviti i ujedno preporuciti da ga obavezno posjetite, bilo slucajno ili sa namjerom, je Trebinje. Ovaj gradic smjesten je u istocnoj Hercegovini, na tromedji Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Hrvatske. Bitan faktor koji utjece na to da se ugodno osjecate kada dodjete u Trebinje, jeste mediteranska klima koja vlada u njemu, pa zbog toga imate osjecaj kao da ste na moru. Nerijetko njegovi posjetitelji kazu „da osjecaju miris mora“. Tome pridonosi i cinjenica da je od Dubrovnika, hrvatskog grada na moru, udaljen samo 27 kilometara. Dvadesetak kiloemtara vise iznosi udaljenost do crnogorskog gradica na moru, Herceg Novog.

Kada jednom posjetite Trebinje, uvijek cete mu se rado vracati, jer postoji mnogo razloga za to.

Turisticki se grad sve vise razvija i koristi potencijale mnogobrojnih povijesnih i kulturnih spomenika, kao sto je Arslanagica most na rijeci Trebisnjici,  koji je na neki nacin zastitni znak grada Trebinja. Sagradjen za vrijeme vladavine Turaka, prkosno odolijeva zubu vremena i omiljen je motiv na razglednicama i fotografijama turista.

Foto-10

Vjerski turizam je za Trebinje takodjer jedna veoma bitna grana turizma. U njegovoj uzoj i siroj okolici, kao i u samom centru, nalazi se nekoliko poznatih manastira. Svakako najpoznatiji je manastir Tvrdos, na samom izlazu iz Trebinja na putu prema Mostaru. Podignut je na temeljima stare crkve, a postoji u kontinuitetu jos od 4. vijeka. Tu se zamonasio i Sv. Vasilije Ostroski.

Crkvicu, sagradjenu na mjestu gdje se nalazila njegova rodna kuca u selu Mrkonjici u Popovom Polju, svakako je vrijedno posjetiti tokom jednodnevnog izleta, a udaljeno je svega tridesetak kilometara od Trebinja. Mjestani tog sela postuju i njeguju sjecanje na tog velikog sveca, te je prilaz i prostor oko crkve adekvatno ukrasen. Svake godine 12. maja to selo slavi Sv. Vasiliju sa mnogobrojnim hodocasnicima iz blizih i udaljenijih mjesta.

Foto-4

Prilaz sa glavnog puta crkvi Sv. Vasilija u selu Mrkonjici

U Popovom Polju moze se posjetiti i manastir Zavala, koji je jednim svojim dijelom zavucen u pecinu.

I u samom centru Trebinja, na brdascu zvanom Crkvina, moze se uzivati u velelepnom zdanju takozvane Hercegovacke Gracanice, cija je manastirska crkva vjerna kopija crkve Gracanice na Kosovu. Citav kompleks, koji cine crkva presvete Bogorodice sa zvonikom, vladicanski dvor, biblioteka, amfiteatar, galerija, salon za bankete, cesma i ljetna basta, sagradjeni su 2000. godine. U kripti te manastirske crkve, sahranjeni su posmrtni ostaci veikog srpskog pjesnika, trebinjskog sina, Jovana Ducica, nakon sto su prenijeti iz Sjedinjenih Americkih Drzava. Na taj nacin ispunjena mu je zelja iskazana u njegovom testamentu. Zanimljivo je da se to zdanje vidi sa svake tacke u Trebinju, a s druge strane, sa te uzvisine se pruza predivan pogled na cijelo Trebinje.

Foto-11

Foto-6

Foto-9

Pogled na Trebinje sa Crkvine

Sto se tice gastronomske ponude i kvaliteta iste u Trebinju, mogla bi se ocijeniti sa najvisim ocjenama. Tu se velika pozornost daje autohtonoj kuhinji, u kojoj su najomiljenija jela ispod saca, hercegovacki prsut i hercegovacki sir, susen ili onaj „iz ulja“. Zbog pristupacnih cijena, mnogi Dubrovcani dolaze bogato i dobro se ugostiti  u nekim od restorana, npr. „Tarana“ u Trebinju ili „Stara Hercegovina“nedaleko od Trebinja, na putu prema Crnoj Gori, u kojoj cete, ako svratite, mozda zacuti vesele goste kako pjevaju neke stare pjesme, pracene nostalgijom, izazvani jedinstvenim ambijentom.

Foto

Enterijer jedne od prostorija u „Staroj Hercegovini“

Kafu popijenu u nekoj od basti kafica u hladu „ispod platana“ u samom centru Trebinja, necete tako lako zaboraviti, a vecernja setnja kamenim ulicama u „starog grada“je mjesavina carolije mediteranskog ugodjaja i prica iz proslosti, koje pricaju kamena zdanja okolo vas.

I na kraju, sto je jos vazno da biste se u nekom mjestu, kraju, zemlji, osjecali lijepo?

To su ljudi, naravno. E, u Trebinju ce vas na svakom koraku docekati ljubazni i nasmijani mjestani, bilo slucajni prolaznici ili radnica u pekari ili kaficu. Svi su oni opusteni i djeluju bezbrizno, u nekim momentima cete pomisliti da ste dio jedne velike familije. Iako te ljude vidite prvi put, bice vam tako bliski. Neki cudan osjecaj pratice vas za vrijeme vaseg boravka u Trebinju: „Ja sam dosao kuci, ovdje su moji korijeni, ovdje sam pronasao sebe, pronasao mir“ cak i  ako niste iz tog kraja. Obuzme li  vas jednom taj osjecaj, ostacete vjerni Trebinju, vracacete mu se kad  god budete u prilici.

Foto-3

Nema sumnje da ce dvorac Rodoljuba Draskovica, sagradjen na periferiji Trebinja, postati omiljen motiv turista

A kako svako putovanje mora imati i kraj, i priblizi se vrijeme da se morate vratiti svojoj svakodnevici, pozeljecete djelic tog nezaboravnog boravka u ovom idilicnom gradicu, okupanog suncem preko skoro cijele godine, ponijeti u vasem koferu.

Idealno mjesto gdje se moze pronaci za svakoga ponesto, jesu male suvenir radnje u starom gradu. Jedna medju njima se izdvojila svojim neobicnim imenom (postoji i jedna prica koja stoji iza toga imena, a koju ce vam sam vlasnik radnje rado ispricati, ukoliko ga sretnete), sarmantnim enterijerom i ljubaznim i nasmijanim osobljem. To je suvenirnica (i mjenjacnica) „Ciro“, smjestena u blizini  „Andjelkine kapije“ poznate iz popularne serije „Ranjeni orao“.

Autohtoni hercegovacki med, neobicnog i jedinstvenog ukusa, nastao na ekoloski cistim prostorima ovoga kraja i od ljekovitog bilja poput pelima, vrijeska i zanovijeti, pronaci cete na policama ove radnje.

Kao i kvalitetna vina iz hercegovackih vinarija, poput onog napravljenog u manastiru Tvrdos, od vlastitog grozdja.

Foto-16

Miris Hercegovine mozete ponijeti i u ljupko upakovanim flasicama sa uljem lavande:

Foto-13

a okus u teglama sa dzemom i slatkim od smokava, cajem od hercegovackog ljekovitog bilja. Mozete u predsoblje svog stana okaciti par hercegovackih opanaka, napravljenih u porodicnoj manufakturi, na tradicionalan nacin. Heklane rukotvorine plijene paznju pojedinih gosci, kao i pletene vunene carape. Ne manjka ni ostalih sitnih suvenira sa oznakama Trebinja i Hercegovine, poput upaljaca, magneta (od kojih se ne zna koji je ljepsi, a brizno su birani od vrijedne vlasnice radnje), bedzeva, majica, solja, zidnih sateva, a mora se spomenuti i veliki izbor razglednica, od kojih je jednu osmislio i sam vlasnik radnje:

Foto-14

On je ujedno i dugogodisnji radnik u turizmu i ugostiteljstvu, te veoma dobro poznaje zahtjeve trzista i uvijek je u potrazi za originalnim produktima.

I naravno, tu cete dobiti sve potrebne informacije vezane za Trebinje, a ticu se smjestaja, restorana i slicno.

Treba li se na kraju naglasiti da ovo nije citava prica o Trebinju? Ovo je samo pokusaj probuditi u vama zelju da ga posjetite, taj grad i njegovu okolinu, pa da vam onda sam, zajedno sa njegovim stanovnicima, bivsim i sadasnjim, isprica svoju pricu i zauvijek nadje mjesto u vasem srcu.

Foto-7

Pogled na rijeku Trebisnjicu sa kamenog mosta u blizini sela Poljice u Popovom Polju

Foto-5

Gostoprimstvo u Hercegovini nezamislivo je bez prsuta

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Sviraj violino

WP_000987

Otkako je sa nepunih pet godina moj najmladji sin posao u muzicku skolu, u kojoj je u naredne tri godine naucio osnove muziciranja, pojavila mu se zelja da nauci svirati violinu. Nekako nam nije uspjelo da ga upisemo, iz raznih razloga. Ili je bilo prerano, ili iz organizacionih razloga nije moglo. A obeshrabrilo je i to sto u Becu nije lako dobiti mjesto u gradskoj muzickoj skoli za sviranje pojedinih instrumenata, jer su ti casovi dosta povoljniji od privatnih.

 

Bez obzira na sve, to trogodisnje iskustvo u muzickoj skoli, u kojoj je naucio dosta pjesmica i svirao na jednostavnim instrumentima (razne udaraljke) pokazivalo je rezultate na raznim koncertima koje je muzicka skola pripremala za roditelje i prijatelje.

 

Nakon sto smo prosle godine promijenili mjesto boravka i preselili se van Beca, sasvim slucajno smo saznali da u prostorijama seoske osnovne  skole djeluje i drzavna muzicka skola (placa se takodjer, ali jedan dio placa opstina), te je moguce dijete upisati da svira odredjene instrumente. Veoma sam se obradovala i zatrazila detalje upisa.

Posto smo se prijavili nakon upisnog roka, izgledi da ce se san moga sina ostvariti, smanjili  su se, jer je stavljen na listu cekanja. Vec sam izgubila svaku nadu, dok me u septembru prosle godine nije kontaktirala uciteljica violine i rekla da je jedno mjesto postalo slobodno, jer je jedna djevojcica odustala.

 

Vec nakon prvog casa (koji zapravo to i  nije, jer traje 25 minuta) dobila sam listu sto sve trebam nabaviti, a prije svega violinu. Dobila sam i adresu firme koja instrumente daje na zajam, medjutim, ja sam odlucila da potrazim na internetu neku firmu u Becu, jer je ponudjena bila nesto dalje od naseg mjesta stanovanja.

 

Ne bi Bec bio ono sto jeste, svjetski poznat grad muzike, te shodno tome ima bogatu ponudu muzickih instrumenata, kao i zanatskih radnji gdje se jos rucno prave violine.

 

Nekako mi je pri tom trazenju zapala za oko stranica firme violine affairs u drugom beckom okrugu. Kontaktirala sam ih, raspitala se za cijenu i prvom prilikom uputila se na tu adresu.

 

Nasla sam ih lako. Njihova radnja nalazi se u blizini jedne metro stanice. Ususkana u nizu starih zgrada, u jednoj od sporednih ulica, nenametljivo je cekala svoje musterije.

WP_000996

WP_000997

Radnja je mala, ali odise nekom ljepotom, car muzike se osjeca u zraku. Cijeli prostor ispunjen je raznoraznim gudackim instrumentima te popratnim priborom za te instrumente. U jednom cosku nalazi se radni sto. Vidjelo se da se tu sa dosta ljubavi radi.

Docekao me jedan mlad covjek, mirne pojave i nekako krhkog izgleda. Ispostavilo se da je turskog porijekla i da nije rodjen u Becu, jer njegov njemacki nije bio perfektan. Docekao me veoma ljubazno i srdacno.

 

Nakon kratkog razgovora, u kome smo popricali o uslovima ugovora o najmu, i potpisivanja istog, dobila sam novu violinu, do tada jos nekoriscenu,  koju je jos trebalo nastimati.

 

Promatrala sam ga kako sa svojim tankim prstima namjesta zice, dok pritom violinu kao da je mazio i pazio kao dragulj. Smireno i sa puno ljubavi prema tom instrumentu, dodesavao je pojedine dijelove. Cinilo mi se da mu violine predstavljaju citav svijet, a da je tako, potvrdjivala je i prisutnost njegove djevojke u radnji, koja je skoro citavo vrijeme svirala violinu, setajuci se po radnji.

IMG_9189

WP_000994

WP_000995

Kako je sve djelovalo harmonicno, nestvarno. Kao da sam usla u jedan svijet daleko od svake realnosti, ruznih stvari, mjesto gdje je hektika stran pojam, gdje samo muzika caruje.

WP_000985

WP_000988

WP_000986

WP_000993

WP_000990

 

 

Na tom instrumentu iz Burakove radnje, moj sin je zasvirao prve note na violini.

Iako je poceo relativno kasno, sa deset godina, veoma brzo je napredovao. Za samo tri mjeseca sustigao je i onu djecu koja vec pet, sest godina sviraju, dalo se primijetiti (i nama laicima) vec na prvom koncertu muzicke skole, u decembru.

Treba naravno svirati svaki dan par puta zadate melodije, sto mu katkada tesko pada. Ali nasi aplauzi nakon svake probe, svakako su velika podrska i podsticaj. Nadam se da cemo istrajati i mi i on i ne odustati na pola puta.

A uciteljicine rijeci, da nije nikada imala djaka koji tako brzo savladava lekcije, meni kao majci svakako gode.

 

Zbog toga sam, izmedju ostalog, veoma  ponosna na mog malog virtuoza🙂

 

 

 

 

 

 

 

Hercegovina

297576_172908036176718_1757095499_n

Ono sto ja ne bih ni za hiljadu godina mogla iskazati, a to su ona najdublja osjecanja prema Hercegovini: ljubav, ceznja i divljenje prema tom jedinstvenom i predivnom zemljinom kutku, ona je to uradila u par redaka, u jednoj pjesmi.

Ona, moja sestra, koja se oduvijek znala umjetnicki izraziti, i rijecima i likovno, ovom pjesmom vam priblizava ovu krsevitu zemlju. U njoj nismo rodjene ni ona ni ja, ali su nas nasi korijeni zauvijek vezali nevidljivom sponom, satkanom ljubavlju kojom smo u njoj bili obasipani, dok smo bili djeca.

 

Brda…brda….rijeka..
plavo nebo…
Mirisi i brda i rijeke i neba…
Uzdah…
Sreca…
I onda pomislis:
“ Kraj Svijeta“
Moja Planeta….
Moja draca…moje trnje…
Moj san…
Hodam u snu i diram…
Hodam u snu i pjevam…
Hodam u snu i mirisem…
Hodam..disem…zivim…
i Hercegovini se divim!

Mojoj djetinjoj glavi svaki stih srecu pravi!

Milena L….

 

 

 

 

Kuvan kisel kupus na zaplanjski nacin

U jeku sezone degustacije kiselog kupusa kao zdrave zimske salate, kod mene se obavezno za obrok nadje i kao glavno jelo. Na nacin kako sam naucila od moje zaove, vrsne zaplanjske domacice.

Iako ona u Becu zivi vec vise od 40 godina, jos uvijek priprema jela na tradicionalni nacin, onako kako je naucila od svoje majke, svekrve, svekra i ostalih koji su imali utjecaja na nju jos od rane mladosti.

Ne moze se reci da se u Becu ne moze kupiti vec gotov kiseo kupus, ili kod seljaka u obliznjim selima, ali vecina nas koji ovdje zivimo spremamo ga sami za svoje potrebe, uglavnom po podrumima zgrada u kojima zivimo (pa se nerijetko ostali stanari bune zbog „smrada“ koji se siri prilikom nosenja iz podruma u stan) a oni rijetki koji ovdje imaju i kuce, kisele ga u garazi ili nekog drugoj sporednoj prostoriji.

Share2016-02-10-47ac62fb13c43d525e85f9c20d135d4ee4be6f0eb7a7c831b02b27953796158e

Sirov kupus se godinama donosio iz Srbije, pa cak i danas, mada ga vecina nasih ljudi kupuje kod austrijskih seljaka, koji ga uzgajaju u ogromnim kolicinama. Jedan dio tih seljaka i sami ga kisele i nude na prodaju, kao i ostalo kiselo povrce u teglama.

 

Slabo nasi ljudi u domovini znaju sa koliko stresa, straha i znojenja je na granicnom prijelazu sa Madjarskom povezano prenosenje domaceg suvog mesa i ostalih domacih specijaliteta koje su im roditelji i  ostala rodbina „utrpali“, te se tako vecina odlucuje suvo meso kupovati na pijacama u Becu ili direktno kod seljaka.

12552631_737298176407690_1013120105345448855_n

Takodjer je moguce na primjer otici kod seljaka koji uzgaja svinje te sam odabrati svinju i prisustvovati pripremi za susenje. Neka vrsta izleta na selo, gdje se moze razgledati imanje, uz koju kapljicu domaceg vina kojim seljak u medjuvremenu pocasti musterije. Pa kada je meso osuseno, opet se napravi izlet da bi se meso preuzelo.

 

Oni kojima je gurmanluk u krvi, pa uzivaju i u spremanju nekih specijaliteta, a ne toliko u kupovini gotovog proizvoda, ma koliko dobar bio,  doci ce do nacina da  i ovdje u tudijini pronadje mjesto da osuse meso sami – u tome uzivaju vise nego u samoj degustaciji, reklo  bi se. Pa ako nemaju vlastiti prostor, onda ce se naci vec prijatelj nekog prijatelja ili rodbine, koji ima odgovarajuci prostor za pripremu i samo susenje. Neki imaju improvizirane susare, neki su napravili „original“, al od svega toga je najvaznije da muskarci imaju mjesto gdje ce na taj nacin zabaviti.

 

Ovi gore spomenuti specijaliteti, glavni su sastojci izmedju ostalog,  za dobar kuvan kupus na zaplanjski nacin. Ne treba da vas zbunjuje u naslovu rijec „kisel“, jer se u Zaplanju tako kaze za kiselo.

 

Tesko je odrediti mjere, koliko cega, vec sve otprilike.

Za dvoje ljudi, vise nego dovoljna je jedna glavica kiselog kupusa, pa ako se ne pojede sve, ima i za jos koji obrok.

Glavica kupusa se isijece na kriske, tj. da svaka kriska obuhvati i korijen kupusa, dobije se izgled polumjeseca. Ako je kupus prekiseo, prethodno ga isprati vodom.

Kriske kiselog kupusa se redjaju po dnu serpe, pospe pomalo vegete (ukoliko kupus i suvo meso nisu dovoljno slani – u suprotnom, NE DODAVATI VEGETU). Potom se stavi preko kupusa tanak sloj krupnije sjeckanog praziluka, pa preko njega suvo meso- najbolja opcija su  rebra i slanina. Sve slojeve tim redom dok se sastojci ne utrose.

Po vrhu zaliti mljevenim paradajizom iz flase, 2-3 dl, ukoliko se radi o vecoj kolicini kupusa, onda shodno tome i nesto vise.

 

Posebno u jednom tiganju otopiti 2-3 kasike masti, pa u njoj na kratko proprziti 2 ( 3 kasike ako se radi o vecoj kolicini kupusa) kasike mljevene crvene paprike, po ukusu i pomalo ljute. Sa tom zaprskom preliti kupus i naliti vodom da predje kupus. Kuvati 2-3 sata, a kada je kupus vec gotovo kuvan, skinuti poklopac i na jakoj vatri pustiti da skoro sva voda iskipi. Pri tom paziti da ne ispari bas sva voda, da jelo ne zagori.

WP_001005

 

Obavezno se u Zaplanju kiseo kupus sluzi ne sa hljebom, vec sa jednom vrstom pite od sira, kako u Zaplanju kazu, banicom. I zaista je to veoma dobra kombinacija, od koje i sama rijetko odstupam.

Nacin pripreme banice, klikni ovdje.

WP_001010

 

Voljela bih cuti vase utiske, ukoliko se odlucite spremiti kiseo kupus na ovaj nacin🙂

 

Prijatno!

 

Kraljevi

Da nisu sinoc odrzali onako sjajnu svirku, da me nisu totalno opustili, podarili mi osjecaj kao da sam u najmanju ruku imala 17 godina tokom ta dva sata, ton ovog teksta bi bio sasvim drugaciji.

Rijec je o koncertu niske grupe „Galija“, legendarnog rock sastava kojeg nije potrebno posebno predstavljati.

Mozda ne bih ni napisala tekst na ovu temu, da nije bilo jednog propusta organizatora koji je mene kao i jos mnoge iz publike dok smo cekali da koncert „Galije“ pocne, prilicno naljutio.

Naime, koncert je zakazan za 20h, sto ce se kasnije ispostaviti kao netacna informacija.

Prostorija u kojoj se odrzavao koncert, „Sargfabrik“, nalazi se u sklopu istoimenog stambenog kompleksa. U prijevodu naziv zvuci pomalo cudno, a znaci fabrika kovcega, s obzirom na to da se ona tu i nalazila za vrijeme austro-ugarske monarhije. Danas je to mjesto koje egzistira na pomalo utopijski nacin, samofinancirajuci, a njime upravlja „Udruzenje za integrativni nacin zivota“. To je grupa ljudi koja je bila nezadovoljna skupom stambenom ponudom grada Beca, kao i tradicionalnom namjenom za male familije, te su zeljeli realizirati stambeno rjesenje za sve modele zajednickog zivota i to nadopuniti sa raznolikom, kulturnom ponudom integrativnog karaktera.

Zbog raznolikog koncertnog programa, od jazza do world music i ostalih, kako evropskih tako i vanevropskih umjetnika, „Sargfabrik“ je osiguralo svoje mjesto u beckoj kulturnoj sceni i svaki put to i opravdavala kvalitetnim sadrzajima.

U to sam se uvjerila i ja prije par godina, kada sam imala tu cast uzivati u predivnim zvucima gitare u izvodjenju „Trio Balkan strings“, u organizaciji srpskog kulturnog foruma u Becu. Preporucujem svima koji budu imali priliku posjetiti njihove koncerte da to i ucine, jer pruzaju publici samo ono najbolje sto gitara moze da da svim ljubiteljima dobre muzike.

Ali da se ja ipak vratim na pocetak ove price.

Na ulaznici koju smo osigurali par dana pred pocetak koncerta, kao i u reklami za ovaj koncert, nije bilo rijeci da ce nastupati i neka predgrupa, sto je u ovom slucaju bila mlada becka muzicarka Jelena Djukanovic sa pratnjom.

Ne bi mi u pocetku sve djelovalo toliko razocaravajuce, da koncert sa pocetkom u 20h nije poceo u 21h, da predgrupa nije nastupala do 22h, i da se grupa zbog koje je vecina nas i dosla, „Galija“, nije pojavila na bini tek u 22h. Znaci, puna dva sata iscekivanja, u potpunoj konfuziji i postavljanju pitanja jedni drugima, da li smo mi zapravo na pravome mjestu.

Iako potpuno razocarana, odlucila sam ipak ostati ali bojkotovati mladu damu, jos prije nego sto sam je cula, ne znajuci  o kome se radi. I nije mi ni bilo vazno. Tek kada se njezin fantastican rokerski glas uz pratnju gitare i bubnjeva prosirio malom koncertnom prostorijom, shvatila sam da ce cekanje ipak biti povezano sa dodatnim muzickim dozivljajem.

I zaista. Jelena je otpjevala par domacih i stranih rock numera, uzdrmala i odusevila publiku koja je ocigledno vec cesce imala priliku cuti je uzivo. Jer, par puta se obratila druzini u jednom kraju sale.

A publika je bila mjesovita, cini mi se iz svih krajeva bivse nam zajednicke domovine, od tinejdzera pa sve do neke zrelije dobi.

Kasnije sam (preko google) saznala da je ona poznata beckoj publici izmedju ostalog jer je otpjevala pjesmu o Becu iz ugla jednog stranca, u kojem se zbog kvalitete zivota osjeca kao u svojoj domovini.

Svi oni koji su je te veceri prvi put culi, sigurni su da ce se za tu talentovanu muzicarku, koja je vjesto komunicirala sa publikom, jos cuti.

Kada su onda konacno na scenu stupili Nesa i ostali momci, nastala je prava euforija. Publika je bila jedno uz poznate rijeci i melodije ove legendarne niske grupe. Malo je reci da sam djuskajuci svaki minut njihove svirke uzivala, da su me vracali u neke tinejdzerske dane, a posebno je bilo lijepo one ljubavne stihove u toj atmosferi prezivljavati zagrljen sa voljenom osobom…:)

A svakako smo svi zajedno to vece bili pocastvovani prvim koncertom kojim su obiljezili 40 godina postojanja. Mada je brojka gigantna, pruzili su maksimalno sto se publici moze ponuditi. A nakon drugog vracanja na binu, Nesa se zahvalio i rekao: „Nemojte nas vise zvati, ne mozemo vise“🙂 . To mi  je bilo bas onako simpaticno, iskreno.

I za sve sto su nam sinoc poklonili, moram da kazem:

HVALA VAM KRALJEVI!!!

WP_001027

WP_001018

WP_001019