U carobnoj sjeni cvijeca

Svi mi imamo uspomene iz djetinjstva, na neku osobu, koja nam je, kada smo bili djeca, nesto znacila i ostavila traga u nasem odrastanju. Neko vrijeme ih potisnemo iz naseg sjecanja, a zatim se pojave, opet, nenadano, bez nekog posebnog povoda. Kada nas samo neki detalj u nekom momentu podsjeti na njih.

Nedavno se sjetih tete Mare, moje nekadasnje susjede.

Podsjetile su me na nju reklame za cvijece, koje sada pune moj ormaric za postu. Proljece se blizi,pa se radnje namecu bogatstvom ponude raznih artikala za vrtove i balkone.

Tete Mare je bila stara Dubrovcanka i zivjela je sama. Njezin stariji sin, moreplovac, posjecivao je rijetko.  Svoje slobodne dane, kada bi se iskrcao sa broda, provodio bi  u krugu  svoje uze obitelji. Drugog, mladjeg sina je sahranila. Umro je prerano,podlegavsi svojoj ovisnosti o alkoholu, koja je uslijedila nakon neuspjelog braka. Tako se barem pricalo.

Bila je krupno gradjena, a oblacila je siroke haljine, od nekog svilenog materijala, kao one koje nose jazz dive , kroja koji je pomalo podsjecao na modu iz sezdesetih i sedamdesetih. Pusila je dosta, a kada je pricala, zbog par zuba koji su nedostajali, poneku rijec kao da je zvizdala dok je izgovarala. Zbog svoje debljine, ljeti je cesto tesko disala i preznojavala se. Zbog toga je na stolu na teraci, uvijek stajala lepeza, kao obavezan rekvizit u vrele, ljetne dane.

Skoro su se sva djeca iz susjedstva, uglavnom mi djevojcice, okupljala cesto kod tete Mare na teraci .Cudno da smo je svi zvali tete Mare, a ne baka, iako je tada, kada smo mi bili djeca, presla sedamdesetu. Od najmladjeg do najstarijeg stanovnika naseg susjedstva, pa i sire, svi su pokazivali  veliko postovanje prema njoj. Uvijek su je svi ljubazno pozdravljali i pitali za zdravlje, da li joj nesto treba donijeti iz spenze ili  pruziti bilo koju drugu vrstu pomoci. Obracali su joj se i za savjete. Razumjela se u dosta toga. Zivot je naucio.

Nekada ih je i ona sama prizivala u pomoc, promatrajuci prolaznike iz udobne balkonske stolice kroz gustu cvjetnu zavjesu, kada ce naici odgovarajuca osoba za odgovarajuci posao.

A mi djeca, kada se ljetni praznici oduze, bili smo cesti gosti na njenoj teraci.

Ona je bila nase utociste od strogoce roditelja, neshvacenih od svih onda kada smo mislile da smo vec odrasle, kada smo bili zeljni paznje,koju cesto kod kuce nismo dobijali. A posebno smo zaneseno slusali price koje nam je Tete Mare pricala, o svojoj mladosti i djetinjstvu .

Bila je veliki vjernik i strogo je prakticirala svoju katolicku vjeru, ali je bila tolerantna i prema svim ostalim religijama. Znala je cak kada je koji pravoslavni svetac. A mi je nismo ometali samo u vrijeme kada se sklopljenih ociju, sa krunicom u ruci, obracala Bogu. Jedva primjetno pomjeranje njenih usana ukazivalo je da izgovara svoje molitve, dok sjedi na svojoj teraci, u carobnoj sjeni cvijeca.

Bila je jako kreativna osoba, a posebno je znala lijepo i kvalitetno siti. Njena dnevna soba bila je prepuna raznih materijala, krojeva, a sivaca masina uvijek je stajala na velikom, okruglom antikvitetskom stolu, spremna za sljedecu narudzbinu. Mnoge dubrovacke gospodje i sinjorine znale su za tete Marine zlatne ruke i htjele su da im bas ona sasije sljedecu kreaciju i nisu pitale za cijenu , cesto je moleci danima da ih prihvati kao musterije. Sila je nocu, kada bi ustajala sparina napustila sobu kroz sirom otvorena balkonska vrata.

I ja sam cesto dolazila kod nje da mi nesto sasije ili prepravi. Od meine nije trazila novac, vec je to uglavnom bilo ciscenje kuhinje, koja je uvijek bila u kaosu poslije kuhanja ili pravljenja nekog kolaca ili torte.

Prve recepte sam mislim, dobila od tete Mare. I sve te torte i kolace, nije pravila radi sebe, vec vise radi nas djece koje je redovno zvala na probe. Ona nije smjela jesti slatko,,bila je secerni bolesnik. Samo, morao se svaki taj kolac na neki nacin odraditi. Neko od nas je oprao sudje, neko je oribao podove, a neko obrisao prasinu.Nismo se bunili, to nam je bilo nekako normalno.

Poznata je bila tete Mare i po svojim direktnim, jasnim , pa pomalo prostim rijecnikom. Nije bilo kod nje laskanja ili lazne ljubaznosti, vec je svoje sugovornike dovodila u pomalo neugodnu situaciju kada bi im se ova obratila bez mnogo okolisanja i u direktnom tonu. Sjecam se jednom nam je pricala, kako je neka zena ,koja je bila jako mrsava i prizeljkivala da dobije bar neki gram, jednog jutra nazvala i sva ushicena joj saopstila da je dobila pola kila na tezini. Tete Mare je onako, bezlicnim, jednolikim tonom upita da li je tog jutra vec imala veliku nuzdu , jer ako nije, to pola kile na vagi moze da zaboravi.

A inace, ta tete Marina teraca, nama djeci, sluzila je kao neko tajno skloniste, jer nikakvi pogledi nisu mogli prodrijeti u njega. Sa svih strana bila je okruzena cvijecem. Nekoliko bijelih metalnih stolica i metalni sto, bili su ukraseni sarenim jastucicima i odgovarajucim stolnjacima, koje je tete Mare sama sila, i skladno se uklapali u tu sliku neke posebne cari koji se skrivao u sjenci zelenila.

Ograda s one strane terace,koja se pruzala duz strme ulice koja je vodila do moje kuce, bila je isprepletena cvijecem penjalicom i zvala se dobro jutro. Spagom je nastavljala svoj rast do terace susjeda iznad nje i tako popunjavala taj  prostor izmedju. Ujutro, sa prvim zracima sunca, to cvijece u predivnim tonovima ljubicaste i roze, otvorilo bi ponosno svoje mnogobrojne cvjetove koji su ukrasavali gusti, zeleni tepih od vlastitog lisca, a uvece, sa zalaskom sunca, zatvarale bi ih opet, kao da tonu i oni u miran san.

Druga strana terace, tamo gdje je bio ulaz, docekivale bi posjetioce ruze, koje su se, rekla bih, natjecale u bujnosti i bogatstvu boja, a one najupornije, penjale bi se do samog vrha ograde, i preko nje prebacivale svoje najmladje izdanke, kao krunice.

Citavom povrsinom zida kuce, koji je cinio trecu stranu terace, visile su korpice sa cvijecem. Te korpice heklala je tete Mare sama, a tu je vjestinu prenijela i na nas djevojcice, pa smo cesto heklale i mi dok smo sjedale kod nje na teraci, na tim nasim okupljanjima. Na zalost, potpuno sam zaboravila tu tehniku, a tako bih voljela da mogu i sada da isheklam neku, za zidove mojega balkona. Razne vrste cvijeca virile su iz cupova smjestenih u te heklane , razigrano rasporedjene sarene korpice, odavajuci svojom ljepotom, da se o njima netko sa puno ljubavi brine.

Skalini, koji su se nalazili preko puta ulaza na teracu, cesto su sluzila nama djeci za razne igre. Kada smo bili peti ili sesti razred, cesto smo se na njima igrali skole. Svaki skalin sluzio je kao skolska klupa, a na odmaralistu, postavili bismo neku tablu koja je imitirala skolsku. Moja najbolja prijateljica Barbara, isla je u razred u kome se ucilo francuski, pa je ona i glumila nastavnicu francuskog. Tu sam naucila prvu francusku rijec “la maison”.

Eh, sjecanja na ljepotu djetinjstva, koje je svake godine sve ljepse, u mom sjecanju.

Potrazit cu u ovim danasnjim reklamama, da li imaju dobro jutro. Posadila bih ga da pravi hlad oko mog balkona.

Odgovor je dosao sam

Cesto sam sebi postavljala pitanje jesam li dobra majka. Da li sam tu vaznu ulogu u svom zivotu odigrala kako treba? Neprospavane noci kada je bio bolestan, trzaji kada je padao dok je ucio da hoda,moja patnja dok i on pati kada su izbijali prvi zubi.

I svako moje odricanje? One suze, brige, strahovi i zebnje… Sva neizmjerna ljubav, protkana kroz svaki sekund njegovog odrastanja, kako se vraca? Da li sam nekada trebala slusati razum, a ne srce, kada sam popustala u trenutku kada sam trebala biti odlucna? Da li ce od njega biti covjek, da li sam negdje pogrijesila….

Sve je to sada iza mene. Sve je te sumnje i pitanja otjerao ovogodisnji snijeg.

Moj sincic,moj veliki sincic, najstariji od njih trojice, nedavno usao u osamnaestu, posao je sa mnom u kupovinu. Lista je bila podugacka, pa mi je njegova pomoc bila dobro dosla.

Snijeg je tih dana napadao, a posto se tog jutra temperatura popela iznad nule, poceo je polako da se topi. Bjelina koja je pruzala idilicnu sliku ulica, gubila se polako u sivilu blata, koje se sirilo cijelom sirinom trotoara.

Ne obracajuci paznju na neke opasnosti koje donosi otapanje snijega sa obliznjih zgrada, udubih se u razgovore sa mojim sinom. Odjednom mi reče : “ Pazi, mama, nemoj da hodas tim dijelom ulice, moze da ti padne snijeg i led sa krova, bas tu pada, kuda ti hodas!“ i njezno me gurnu u stranu.

Naizgled obicna scena, ta njegova gesta pokrenula je nesto u meni. Obli me neka toplina oko srca, zasuzise mi oci, poletjeh kao ptica. Eto, doslo vrijeme, da moje dijete pazi na mene,pomislih, vraca se sva ona paznja i ljubav.

Pa osjetih, kao da me sunce obasjalo i izmamilo siroki osmijeh na lice. I sve se to u meni odvijalo u jednom trenu, tako da moj sin nista od toga nije primijetio,niti je mogao naslutiti sta je sa tim svojim cinom, izazvao u meni, koju buru osjecanja. Ima smisla, shvatila sam, vrijedilo je , nije bilo uzaludno. Nista nisam pogrijesila, slusajuci svoje srce.

Ponosno i poletno nastavila sam koracati dalje, oslobodjena pitanja, koja su mi, sve do par trenutaka ranije, otezavala korake.

 Bild