Cesto sam sebi postavljala pitanje jesam li dobra majka. Da li sam tu vaznu ulogu u svom zivotu odigrala kako treba? Neprospavane noci kada je bio bolestan, trzaji kada je padao dok je ucio da hoda,moja patnja dok i on pati kada su izbijali prvi zubi.
I svako moje odricanje? One suze, brige, strahovi i zebnje… Sva neizmjerna ljubav, protkana kroz svaki sekund njegovog odrastanja, kako se vraca? Da li sam nekada trebala slusati razum, a ne srce, kada sam popustala u trenutku kada sam trebala biti odlucna? Da li ce od njega biti covjek, da li sam negdje pogrijesila….
Sve je to sada iza mene. Sve je te sumnje i pitanja otjerao ovogodisnji snijeg.
Moj sincic,moj veliki sincic, najstariji od njih trojice, nedavno usao u osamnaestu, posao je sa mnom u kupovinu. Lista je bila podugacka, pa mi je njegova pomoc bila dobro dosla.
Snijeg je tih dana napadao, a posto se tog jutra temperatura popela iznad nule, poceo je polako da se topi. Bjelina koja je pruzala idilicnu sliku ulica, gubila se polako u sivilu blata, koje se sirilo cijelom sirinom trotoara.
Ne obracajuci paznju na neke opasnosti koje donosi otapanje snijega sa obliznjih zgrada, udubih se u razgovore sa mojim sinom. Odjednom mi reče : “ Pazi, mama, nemoj da hodas tim dijelom ulice, moze da ti padne snijeg i led sa krova, bas tu pada, kuda ti hodas!“ i njezno me gurnu u stranu.
Naizgled obicna scena, ta njegova gesta pokrenula je nesto u meni. Obli me neka toplina oko srca, zasuzise mi oci, poletjeh kao ptica. Eto, doslo vrijeme, da moje dijete pazi na mene,pomislih, vraca se sva ona paznja i ljubav.
Pa osjetih, kao da me sunce obasjalo i izmamilo siroki osmijeh na lice. I sve se to u meni odvijalo u jednom trenu, tako da moj sin nista od toga nije primijetio,niti je mogao naslutiti sta je sa tim svojim cinom, izazvao u meni, koju buru osjecanja. Ima smisla, shvatila sam, vrijedilo je , nije bilo uzaludno. Nista nisam pogrijesila, slusajuci svoje srce.
Ponosno i poletno nastavila sam koracati dalje, oslobodjena pitanja, koja su mi, sve do par trenutaka ranije, otezavala korake.
Pa, slatka, cestittke za prvi tekst na blogu. Želim ti još puno lepih tekstova , puno inspiracije i puno čitalaca.
Hvala najljepse na tim zeljama, ali da mi nije moje divne, uporne mentorke, ne bih bila tu gdje jesam :)!!!
Baš sam srećna što sam te ubedila i to je moja jedina zasluga. Sve ostalo si ti.
Kao i uvijek, tako skromna Negoslava 🙂