Zeleni dragulji

Prvi proljetni  dani provedeni  van gradske vreve, na selu, mogu tako pozitivno da utjecu na covjeka, da ga probude iz zimskog sna i rastjeraju tmurne misli. Sva gundjanja, nezadovoljstva, stres, problemi,osjecanja uskog prostora,  nervoza, nestanu cim grad ostane samo tacka u retrovizoru ili se izgubi  u sirini tek obradjenih polja i stabala procvjetalih  tresanja pored puta. Koje ce  nas za mjesec ili dva, namamiti da se njihovim plodovima radujemo kao djeca  dok kradomice savijamo grane  kako bismo se nasladili tim  crvenim vockama dok nas stomaci ne zabole.

Recept za preporod duse je jednostavan: pomijesati 12 sati sunca, cist zrak, pogled na zelenilo u punom uglu od  360stepeni , miris zemlje i tisina. I ceprkanje u zemlji.

Meni barem taj recept uvijek uspijeva.  Osjecam kako mi se dusa  polako napaja zadovoljstvom i unutrasnjim mirom, cim zakoracim kroz kapiju moga malog seoskog carstva.

Planirala sam, kao i svake godine u aprilu, poceti sa sadnjom raznog povrca u kome cu  uzivati tokom sljedecih sedmica i mjeseci. Otkako imam ovo moje  malo carstvo, od jednog poljoprivredno neukog gradskog djeteta, velikim zarom i  voljom postala sam iskusan vrtlar.  Paleta posadjenog  i posijanog povrca prilicno je raznolika. Prvi na redu bili su  mladi luk i zelena salata. Posijana rucola kada iznikne uvijek me posebno obraduje, jer znam kako ce se lijepo slagati ljetos uz koktel paradajz, koji cu posaditi nesto kasnije,  kako ga ne bi majski mraz, kao vec jedanput , unistio. Da se navikne na novo okruzenje I zemlju, tek ce morati   njezne sadnice kolrabe I kupusa, a znatizeljno iscekujem da proklija  spinat, kako bi  i  on, po prvi put ove godine,  obogatio moju zdravu trpezu.

S vremenom ce moja  bastica imati sve manje i  manje prostora da primi nove stanovnike, jer ce sav prostor zauzeti  jos krastavci, bosiljak, paradajz, rotkvice i  jos ponesto.

Medjutim, ima jos nesto vrijedno, zdravo i  ukusno u mom malom zelenom carstvu. Sjecam se da mi je mama  cesto pricala za  trave koje rastu slobodno u prirodi a da ih valja koristiti u ishrani.  Ali nisam obracala paznju jer sam se plasila da ih ne pomijesam sa nekim otrovnim biljkama. Tako su mi u neznanju i nevjerici propadale pred ocima prave vitaminske bombe i prirodni lijek. Dok mi prvi put  u posjetu na selo nije dosla jedna starija gospodja.  Ona  se inace jako zdravo hrani i  pred rucak je htjela da obidje moju bastu. Ipak ono sto je njoj privuklo paznju, bio je travnjak koji se pruza na dvije strane oko kuce. Ugledala je mnogobrojne maslacke i  rekla mi da se njihovi listovi mogu koristiti u salati i  pocela je da ih bere. Ja joj se s nevjericom pridruzih i poceh cupkati te njezne, reckave listice, vise puta gledajuci u nju da vidim potvrdu da nisam ucupala nesto pogresno. Otkrila sam da se ti listovi ipak razlikuju od drugih i sa sve manje nesigurnosti, nabrah punu saku maslackovih listica i umijesah ih za rucak u salatu. Kasnije sam procitala da je maslacak jako zdrav, izmedju ostalog: prociscava krv, podstice metabolizam, prociscava mokracne puteve, sadrzi vitamine A, C, D, kompleks vitamina D, jaca jetru i zuc…Lista je dugacka.

Od tada sa odusevljenjem berem maslacak  po mom travnjaku, znajuci da je vise nego dobra zamjena za salatu,  koju sam s velikim uzivanjem, posadila u mojoj basti.

Bild

Kisa i ja

 

 

Volim kada pada kisa. Evo, i danas pada. Cujem kako me svojim sumom i glasnim sapatom zove da izadjem na prozor i po ko zna koji put uzivam u njenom drustvu.

     Kisa je moj prijatelj. Kazu, prijatelj se u nevolji poznaje. Kazu, prijatelj je uvijek tu kad ti je najpotrebnije, da te saslusa. Da ti pomogne. Da, kisa me nikada nije iznevjerila. Kada nisam imala kome da povjerim svoje najbolnije trenutke . Kada sam jecajuci u tami svoje sobe proklinjala svoj zivot i bez imalo nade da ce biti bolje,ona bi mi nudila svoje drustvo.

 Prvo bi necujno pokucala na drvene persijane balkonskih vrata, kao da ne zeli da se namece. A onda sve glasnije i glasnije pocela dozivati moje ime. I bas kao i danas, mamila me da otvorim velika balkonska vrata i pustim je da podijeli sa mnom teske trenutke.

     I tako, njen smirujuci, prijateljski zvuk mamio me da joj otvorim dusu, ne namecuci se, pustajuci me da sama zapocnem svoju pricu.

Stvarno,njeno drustvo mi je godilo. Otvoreno sam joj pricala sve. Moje misli su lutale s jednog kraja na drugi, price su se nizale, a ona me je strpljivo slusala i njeni prijatni zvuci smirivali su moju ranjenu dusu.

     Miris koji je ostavljala iza sebe  upijala sam zatvorenih ociju, kao neki opijum i opustao svaki misic moga tijela. Pa cak i izazivao osmijeh na licu, a po neka kap koja bi mi pala na lice bila je kao poljubac dobrog prijatelja koji mi kaze da ce biti sve u redu.

     Kazivala sam joj kako moj zivot nema smisla, kako nikada nece biti bolje. Medjutim, nije mi dala za pravo. Protestovala je mojim izjavama jakim udarcima kapi po granama stabala i svjetlosnim znacima koje je ostavljala po listovima koji su se pod njezinom tezinom savijali pa opet vracali na staro mjesto i sve tako dok nije uspjela da me uvjeri.

I ja sam joj vjerovala. Ja sam htjela da joj vjerujem.

     Da bih je uvjerila da joj vjerujem, pricala sam joj, sa osmjehom na licu, kako zamisljam svoju buducnost.

     I kisa mi je uzvracala osmjehom u kome sam prepoznala osmjeh majke koja promatra svoje cedo s puno ljubavi i topline, dok mu njezno sapuce :“Bit ce sve u redu“.

     Opet sam joj otvorila svoju dusu. Ovaj put ,sa puno nade, jaca, i nekako kao kroz maglu, vidjela sam sebe, kao zenu, koja zna sta hoce, ima uspjeha u zivotu i voljenog muskarca pored sebe: Jakog,da je stiti;  njeznog, da mu spusti glavu na rame kad joj zatreba neznost, osecajnog ,da je uhvati za ruku kad oseti da joj treba samo ta, bas njegova ruka….I  jos … djeca sa nama, vesela, nasmijana, bezbrizna. Sretna.

I,evo i danas me kisa zove u svoje drustvo. Ali ,danas dijelim sa njom ovaj svoj dosanjani san. Danas joj se, puna srece, smijesim i kazem joj :“Hvala ti kisice,drugarice moja!“. Bild