Jastucici od spinata

Kada ne kuvam jedan dan, grize me savjest. Kada ne kuvam dva dana, to je vec previse okrutno prema mojoj familiji. Zbog posla od jutra do mraka, to se na zalost cesto desava.

Zato kada sam slobodna, trudim se da im spremam njihova omiljena jela ili ih iznenadim nekim novim specijalitetom.

Svi do jednog, pogotovo djeca, pravi su gurmani, koji cim zazvoni skolsko zvono za kraj nastave, zovu ili pisu porukice i pitaju sta ima za rucak.

Mada, zna da bude i drugacije.

Zbog casova kuvanja u osnovnoj skoli, moji momci su naucili da kuvaju mnoge specijalitete. Kada bi naucili neki novi recept, cesto bi ih isprobavali i kod kuce. Uglavnom su to jednostavna jela koje se lako prave i ne zahtjevaju puno vremena za pripremu. A  to je i jedan od nacina kako ja dolazim do recepata.

A danas su me tako, poslije duuuugog radnog dana, iznenadili sljedecim specijalitetom.Bild

Jastucici od spinata

U malo (maslinova) ulja uprziti 1 sitno sjeckan luk.

Dodati 300 grama odmrznutog spinata u listu i  malo dinstati. Ostaviti da se ohladi.Ako je spinat ispustio puno vode, odliti je i u smjesu umijesati 1 jaje. Oko 150g  krupno sjeckane mocarele ili fete dodati u smjesu, 4-6 izgnjecenih cenova bijelog luka, posoliti i pobiberiti po ukusu (i po potrebi, ovisno koliko je sir slan). Sve dobro izmijesati.

Pakovanje (svjezeg i vec razvaljanog) lisnatog tijesta od 275 grama  isjeci na 6 kvadrata i na svaki u sredinu staviti od fila. Pravite male jastucice tako sto cete krajeve kvadrata savijati u sredinu i spajati ih. Jednako tako mozete da ih savijate u trougao ili sto je jos jednostavnije, kako ja pravim, u strudlu. Ide mnogo brze i stedim na vremenu. Koju god formu da pravite, premazite jajetom, a ako pravite strudlu,po povrsini izbockajte viljuskom na par mjesta.

Peci na oko 200 stepeni u zagrijanoj pecnici, 20-30 minuta, ili dok ne dobiju zlatno zutu boju.

Gotove jastucice mozete posluziti uz veoma ukusan sos/dip od vlasca(takodjer naucih od moje djece 🙂 ) :

2 kisele pavlake

3-4 kasike sjeckanog vlasca (moze i smrznuti)

sok od pola limuna

4-6  izgnjecenih cenova bijelog luka

so po ukusu

Sve dobro izmijesati.

Prijatno 🙂

p.s.Ako vam se pri pripremi ili degustaciji cini da je premalo/previse nekog od sastojaka, ne odustajte da ga pravite i ubuduce, vec, kao sto sam i ja, sljedeci put samo promijenite kako vama odgovara 🙂

Svi putevi vode kod Tichy

Ako imate rodbinu ili prijatelje u Becu, velika je vjerovatnoca da oni zive u desetom beckom okrugu. To je dio Beca u kome zivi najvise gradjana koji dolaze sa prostora bivse Jugoslavije.

Prvo mjesto na koje su vas odveli u setnju, ako ste ih nekada posjetili, bila je, zasigurno, ulica Favoriten. Pjesacka zona, sa interesantnom mjesavinom radnji i jednom zelenom pijacom, na kojoj se puls tog okruga najbolje osjeca.

Na jednom kraju te pjesacke zone, Columbus trgu, nalazi se veliki kupovni centar, sagradjen prije par godina, koji je tom dijelu grada svojom neobicnom fasadom kao i prostornim uredjenjem  ispred njega, podario moderni duh vremena.

Ukoliko je vasa posjeta bila u ljetnim mjesecima, vasi domacini sigurno nisu propustili da vas odvedu na drugi kraj pjesacke zone, na Reumannplatz, da se osvjezite kod Tichy. To je prva adresa ne samo u tom dijelu Beca, vec zasigurno i u cijelom gradu, gdje se moze pojesti dobar i kvalitetan sladoled.

Na mnogim mjestima u Becu, postoje takozvani Eissaloni, koji svojim uglavnom italijanskim nazivima mame prolaznike i nude im te osvjezavajuce poslastice, ali nisu uvijek garant za kvalitetan i ukusan sladoled.

Medju njima se svakako izdvojio ovaj lokal, koji je 1952. godine osnovao Beclija Kurt Tichy. Od samog pocetka ponudio je  svojim gostima, kojih je sa vremenom bilo sve vise, desetak svojih vlastitih kreacija. Godine 1967. vrhunac slave  postigao je kreacijom  sladoleda u obliku knedle od kajsija- „Eismarillenknödel“, inace jednom od poslastica becke kuhinje, koja se izvorno pravi od tijesta. Ta njegova kreacija zasticena je patentom.

Najbolje voce i vrhunski sastojci su zasluzni za neuporedivo dobar ukus ovog sladoleda, u kome mozete uzivati u sirokoj paleti okusa. Cokolada, vanila, pistacije, ljesnjak, jagoda, jogurt-malina, kafa, fioco, banana,  mango…

Neke od kupova ili ledene knedle od malina mogu se degustirati za stolovima koji se nalaze u unutrasnjem i vanjskom dijelu salona. Najveci dio gostiju ipak sjedne u park koji se nalazi preko puta salona.
Na jednoj od mnogobrojnih klupa, ispod sjenke od gusto zasadjenog drveca, vruci dani lakse se podnose u ugodnom drustvu i sa ukusnim Tichy sladoledom u ruci.

BildBildBildBildBild

Sile kale bal

Kada neka turbo folk pjevacica  planira koncert u nekoj areni, sali ili lokalu, nema bojazni da li ce se se napuniti ili ne, interes mladih i starih na zalost ne jenjava. Za razliku od njih, mnogi talentovani, muzicki obrazovani umjetnici, nekog drugog zanra, pred svaki nastup strepe da li ce doci dovoljno publike.

Da je imala te bojazni, na sinocnjem koncertu,Bild  priznala je i Matilda Leko, becka jazz pjevacica, srpskog porijekla. Vidjevsi da je mali, ugodni jazz lokal u drugom beckom okrugu pored dunavskog kanala, ipak prepun publike zeljne dobrog zvuka, obecavalo je obostranom energijom ispunjeno vece.

Ova mlada umjetnica, atraktivnog izgleda, rodjena je u muzicki nadarenoj familiji. Veoma rano je pocela da plese i pjeva, slusajuci izvornu narodnu muziku Balkana, rock, pop i soul. Kasnije je kroz blues otkrila jazz, gdje je pronasla najvecu slobodu u muzickom izrazavanju. Danas predaje jazz pjevanje na Prayner konzervatorijumu u Becu.

Publici se na pocetku koncerta predstavila  naglasavajuci da u sebi pored srpske i hercegovacke, ima i romske krvi i da je to za nju jako vazno i da predstavlja njen politicki statement.

I njezina muzika  prelazi sve granice. Svojim autenticnim izvodjenjem, predstavila je publici nekoliko poznatih kompozicija americkih autora, sa jos vecim zarom, izvela je i par svojih kompozicija, medju kojima „Mrs. Jazz & Mr.Green“ i “ Matilda´s Blues“. Njene pjesme inspirisane su nekim slikama zivota, trenucima tuge ili radosti. Tekstovi su hrabri i dirljivi.

Balkan jazz osjetio se u njenoj izvedbi narodne pjesme „Ajmo Jano“.

Eksplozivnom vokalnom improvizacijom, Matilda Leko odusevila je publiku koja se zahvaljivala cestim aplauzima za vrijeme izvodjenja, koji su, nerijetko, bili upuceni i njenim prijateljima koji su je pratili na instrumentima. Svojom vrtoglavom svirkom, punom strasti na pijanu, Nikola Stanosevic je ucinio da taj instrument ozivi. Nonsalantnim trzajima struna  basa Andy Mayerl je upotpunio carobnu atmosferu veceri.

Koliko u srcu nosi romsku muziku, koju je kao mala pjevusila, tada jos ne znajuci taj jezik, pokazala je izvodeci pjesmu Sabana Bajramovica, „Sile kale bal“. Ta izvedba za mene je bio najupecatljiviji dio koncerta. Osjetila sam kako svakim tonom svoga glasa u meni izaziva buru osjecanja, pogadja pravo u srce i ispunjava dusu.

Austrijance,koji su bili vecina u publici, iznenadila je i saljivom pjesmom na beckom dijalektu o Beclijama koju je sama napisala, a koja je pred kraj koncerta nasmijala i onako dobro raspolozenu publiku.

Bez obzira na kom jeziku da se izvodi, jezik muzike spaja i priblizava ljude, a to je svojim talentom , sarmom i karizmaticnim nastupom potvrdila jedinstvena Matilda Leko.

Jednostavan namaz od avokada

BildZa sve one koji jos nikada nisu pravili namaz od avokada, evo jednog veoma jednostavnog recepta.

Ljubitelj sam novih, drugacijih ukusa, a kako godine prolaze, sve vise obracam paznju i da obroci budu i zdravi. Tako nasu klasicnu (prilicno nezdravu) balkansku kuhinju, kombiniram sa ponekim novim jelom koji se sastoji od zdravih sastojaka. Mnogi moji kolege dolaze iz raznih zemalja svijeta, raznih kontinenata pa tako dodjem i do mnogih zanimljivih egzoticnih recepata.

 

Ovaj namaz od avokada dosta je popularan doduse medju Austrijancima, koji namaze obozavaju i spremaju ih jako zdravo, sami.

Prepolovite avokado, izvadite kosticu, sa kasikom grebite „meso“ avokada do kore i stavljajte u ciniju. Odmah „meso“ avokada poprskajte sa kapima limuna kako ne bi oksidirao i potamnio. Zgnjecite viljuskom. Zatim dodajte 2 spice zgnjecenog bijelog luka u masu, po ukusu soli (ili biljnog zacina) i bibera. To je to.

Uz hrskavi baget ili neko drugo pecivo i svjezim povrcem, dobili ste izvrstan ,brz i zdrav obrok!

 

Sjecam se…

Mali dodatak na prethodni post, pisano prije nekoliko godina:

Kroz prozor moje sobe

cujem poznate zvuke,

to brodovi iz cijeloga svijeta

traze svoje mjesto

u krilu Gruske luke!

Tad izadjem na balkon,

slusam veseli grad,

mami me glazba za ples

sto dopire iz hotela Lapad!

I prijateljice me vec zovu,

da napravimo neki djir,

Uvala Lapad je spremna

da istjera nam svaki hir!

Kada sam u Starom Gradu,

i Stradun okupa sunce,

Trubaduri pjevaju baladu

o ljubavi koja ispunjava srce!

Zidine Dubrovacke, stare,

pricaju pricu mnogu,

al´ vrijeme i sudbina mi kvare

sto u tim pricama vise

uzivati ne mogu!

Iza zivota okupanog suncem

Dubrovnik

„Mene nikako da prodje nekakva prehlada,najprije grip,koga ne znam kada sam imao,pa me kao prosao,a onda ponovo grlo,sinusi,nos procurio,promukao….,e,da poludis.Konstatovao sam da mi ne prija kontinentalna klima…. ja sam samo za setnje pored mora i naravno ljeti kupanje!!“- rijeci su koje citam cesto kada se sa mojim dragim bratom dopisujem, ja sa jednog, on sa drugog kraja svijeta.

Zivot je htio, da nas  neka burna vremena , poput tornada, zamrse u svojoj spiralnoj putanji i kao skart izbace u neki drugi svijet, do tada nama potpuno nepoznat. O kome smo samo slusali,  onako usput, nezainteresirano, ne sluteci da ce u nekoj buducnosti, bez  vlastite volje, taj svijet postati i nas.

A nas svijet je do tada bio posut vjecnim suncevim sjajem.  Sumom mora. Ukusom soli na usnama. Zvukom sirene sa brodova . Tragovima stopala u pijesku. Mirisom svjeze ribe sa gradela.  Kricima galebova i zalascima sunca na pucini mora.

Preplanulu kozu zamijenili smo bljedilom. Duse i tijela. Pokusavajuci svakim danom upoznati ovog novog ja, koji upravlja  nasim novim  zivotima.

  Jer, nismo vise MI koji smo bili, nasmijani i bezbrizni,  znajuci da nam je dom, odmah tu, iznad onih stijena koje valovi neumorno udaraju danonocno i cija pjena dopire cak do nasih prozora, uspavljujuci nas tako u sparnim ljetnim  nocima. U nocima, u kojima se kroz sobu sire melodije evergreen pjesama iz obliznjih lokala u kojima  se turisti sa svih strana svijeta zabavljaju. Mnogi od njih obuceni u bijelo  I okiceni bljestavim nakitom koji isticu crvenilo koze izgorene vec prvog dana provedenog na plazi, cije ce bolne posljedice osjetiti tek sljedeci dan.

Sada smo samo jedinke, izgubljene u prostoru. Tumaramo po stazama zivota koje su utabali Drugi. Nas dom, sada gdje je? Da li je to onaj koji cuvamo u srcu ili je onaj koji nam se igrom sudbine nametnuo? Ne ostavljajuci nam mogucnost biranja.

Danas  smo okruzeni hladnim, betonskim zgradama koje ne daju da sunce proviri kroz nase prozore da nas zagrije svojim toplim zrakama. Dusu i tijelo. Da nam izmami osmijehe na lice. Podari zivot. Razveseli dusu.

Sunce su zamijenili tmurni oblaci, kisa i snijeg. Hladnoca oko nas nazeba nam srce, dusu , tijelo. Bolest pocinje da  nagriza. Tmurno raspolozenje. Klonula tijela. Dusa iscezava. Srce neveselo kuca.

A pred ljudima koji nas okruzuju, kojima se samo novac, velike kuce, skupa auta I ostali statusni simboli  motaju po glavi, navukli smo vesele maske, da ne vide nasu ceznju i bol.

Oni ne znaju i nikada nece moci shvatiti, koliko je nas zivot nekada bio bogat, zivotom. Smislom.

I da smo zauvijek izgubili onu bezbriznost, zajedno sa jednim morem I njegovim pijeskom. I suncem iznad njega.