Rock the wok

Kao po nekom nepisanom pravilu, pojedine kolege u mojoj firmi, kada dodju sa odmora koji su proveli u zemlji iz koje potjecu, cesto donesu neki pokloncic.  Nekada je to kolektivni poklon za sve kolege, neke tipicne grickalice, slatkisi i slicno.

A neki se cak potrude donijeti poklone za svakoga posebno, ovisno o tome ko sta voli ili kakvim se hobijem bavi.

Znajuci da sam veliki gurman i da volim probati i komentarisati njezin zdrav nacin ishrane, moja kolegica Japanka donijela mi je jednom prilikom,  nakon posjete Japanu, jednu vrecicu sa gotovim azijskim sosom .

Rekla mi je da  je dovoljno uprziti povrce po zelji i na kraju dodati sadrzaj te vrecice.

Tada jos nisam imala wok tavu, pa sam u obicnoj serpi (kasnije sam tek uvidjela koliko je bolje i brze spremanje u wok tavi) uprzila patlidzan, papriku i tikvice.

Kao prilog sam skuhala rizu.

Ukus tog „obicnog“ povrca, sa dodatkom ovog sosa, bio je, malo je reci, bozanstven.

Do tada sam, kad sam bila zeljna  ukusne, egzoticne kuhinje, uvijek isla u kineski restoran, ali se kod kuce nikada nisam usudjivala  eksperimentisati, jer nisam poznavala njihove zacine i nacin spremanja.

To se promijenilo, nakon sto sam u reklami jednog trgovinskog lanca naisla na tematsku ponudu azijskih  artikala, kako gotovih jela, tako i raznih zacina, posudja i tjestenine.

Kupila sam wok tavu, gotovi wok sos u teglici, soja sos i kineske miu nudle. Uz pilece bijelo meso, od povrca sam izabrala tikvice, papriku, mrkvu i naravno sojine klice.

Ukusno wok jelo, na moje iznenadjenje, ispalo je odlicno vec od prvog puta. Ono sto mi je posebno drago, jeste da ga i moja djeca vrlo rado jedu, jer upravo ovo povrce koje spremam u woku, oni izbjegavaju jesti kada je drugacije spremljeno.

A priprema je vise nego jednostavna. Zapravo, vise vremena treba izdvojiti dok se meso i povrce usitne, nego sama termicka obrada.

Prvo pilece meso isjeci na male trakice i na sasvim malo ulja i na jacoj vatri uprziti u woku. Ono najprije pusti dosta tecnosti, pa treba mijesati dok tecnost ne ispari i po potrebi jos uprziti dok ne bude gotovo. Meso izvaditi i staviti u drugu posudu.

U wok zatim staviti na listice isjecenu mrkvu. Koliko dugo cete nju dinstati u woku, ovisi o tome da li volite hrskavo povrce ili skroz mekano kuvano. Zbog toga preporucujem probe u toku kuvanja. Vazno je sve vrijeme przenja povrce stalno mijesati, najbolje sa 2 drvene kasike.

Kada ja spremam jelo u woku, onda u velikim kolicinama(zadnji put, npr. uzela sam 700g pileceg mesa, 700g mrkve, 1kg tikvica, 5 paprika, 200g sojinih klica), pa tako da moram pojedino povrce kada je dovoljno uprzeno da prebacujem iz woka u druge posude pa ga tek  na kraju zajedno  izmijesam. Za manje kolicine, moze da se povrce stavlja jedno za drugim, pocevski sa onim koje je najduze potrebno dinstati. Kao u ovom slucaju mrkva.

Nakon mrkve, staviti  papriku isjecenu na trakice da se uprzi, a zatim i tikvice, usitnjene na listice.

Tikvice preporucujem sto krace prziti, kako bi ostale hrskave.

Sve sastojke opet vratiti u wok i dodati gotov sos iz tegle i pustiti kratko da krcka i tek na kraju dodati sojine klice i skinuti sa vatre. Obavezan zacin na stolu je soja sos, koji svatko dodaje u jelo po ukusu.

Kao prilog mozete skuhati kineske nudle ili basmati rizu.

Wok sos u tegli, koji sam koristila prvi put kada sam spremala ovo jelo, odmah sam kupila u vecoj kolicini kao rezervu, jer ga nema uvijek kupiti, vec samo periodicno.

Medjutim, jako dobra zamjena za ovaj sos,  vjerovali ili ne, jesu pelati. To sam eksperimentalno isprobala jednom prilikom kada su mi rezerve originalnog wok sosa ponestale. Pelati sam ispirjala  sa stap mikserom i  dodala u gotovo povrce. Soja sos kao zacin na kraju bio je dovoljan da jelo dobije egzoticnu notu.

Lagano, zdravo, ukusno, morate probati… 🙂

BildBildBild

LIPA

Medna lipa procvjetala,

miris tece svakom zilom,

oci sklapam, sanjam, mastam

o vremenu minulom.

 

Miris lipe podsjeca me

na drage mi ljude, mile,

svoju ljubav prema bliznjim

u ocima sto su krile.

 

Babin osmjeh milov´o me

kao sunce sto ljetno budi,

unuke je sjetovala da budu

dobri i posteni ljudi.

 

Za sve djecje nestasluke,

djedu nije bilo zao,

voljeli smo ga zbog toga,

jer sve nam je dopustao.

 

Dragi djed je dobro znao

da smo samo jednom djeca,

stitio nas od sveg loseg,

volimo ga, postujemo mi unuci kao sveca.

 

Na sve dobro u djetinjstvu,

miris lipe simbolise,

i spaja mi dusu, srce,

s dusom onih kojih nema vise.

Bild

 

SACHER TORTA

 

Potrebno je

 

za tijesto:

7 jaja (sobna temperatura)

200g tamne kuvertire

200g maslaca (sobna temperatura)

60g secera u prahu

1 vanilin secer

200g kristal secera

180g glatkog brasna

prstovet soli

 

za fil:

200g marmelade od kajsija

 

za glazuru:

 

200g tamne kuvertire

150ml slatke pavlake

50g maslacaBild

 

Pecnicu zagrijati na 200o C.

 

Kuvertiru usitniti i staviti na paru da se otopi. Zumanjke i bjelanjke staviti u odvojene posude.Bild

Omeksani maslac, secer u prahu, vanilin secer i prstovet soli mikserom kremasto umutiti. Dodati otopljenu kuvertiru.Bild

Masu opet dobro kremasto umutiti i uz neprestano mucenje dodavati zumanca, jedno pojedno.Bild

U cvrsto umucena bjelanca postepeno dodavati kristal secer i dobro umutiti.

U masu od bjelanaca postepeno dodavati brasno i kasikom (ne mikserom) pazljivo sjediniti.Bild

Na kraju,  te dvije mase, cokoladnu i sa bjelancima,  pomijesati kasikom dok se ne dobije fina, jednolicna smjesa. Bild

BildRavnomjerno je rasporediti u kalup za torte promjera 26 cm.Bild

Da bi se pecena torta lakse odvojija od kalupa, trebalo bi dno prekriti papirom za pecenje i malo ga jos premazati uljem, a zidove kalupa takodjer malo nauljiti i posuti brasnom.

Temperaturu u pecnici smanjiti na 180o C i staviti tortu da se pece. Potrebno je 30-35 minuta da se ispece, a nije lose napraviti i test sa cackalicom. Bild

Ispecenu tortu ostaviti 15-tak minuta da se prohladi. Na kalup staviti poveci tanjir za posluzivanje pa okrenuti tako da torta naopako ispadne iz kalupa.Bild

Presjeci je po sredini i premazati marmeladom od kajsija.

Za glazuru prokuhajte mliječnu slatku pavlaku , prelijte preko sitno sjeckane čokolade i miješajte dok ne dobijete glatku kremu, tzv. ganaš. Onda dodajte maslac koji takodjer treba sjediniti sa ganašom i prelijte cijelu tortu dobijenom glazurom. Weiterlesen

Carska torta za malu princezu

Stigla mi je  vijest da sam dobila braticnu, kojoj su roditelji dali bas tetkino ime. „Da bude u svemu kao tetka“, dodao je ponosni otac javljajuci divnu novost.

Sijajuci sva od ponosa i srece, odlucila sam pocastiti svoje prijatelje i familiju. U zdravlje male braticne, moje imenjakinje.

Za tu priliku sam odabrala deliciju, dostojnu jednog austrijskog cara. Sacher tortu.

Po raznim slasticarnama u nekadasnjem carskom gradu, probala sam mnoge varijante i ni sa jednom nisam bila nesto posebno odusevljena.

I u onima koje svojim imenom znace visok kvalitet ponudjenih poslastica i u nekim manjim cafe restoranima. Sve su one bile sa okusom obicnog cokoladnog kolaca i prilicno suve. Zato se ona, pretpostavljam,  i sluzi sa slagom.

Kako i dolici njezinom imenu, ipak se najbolja torta moze pojesti u Cafeu hotela Sacher  ili u slasticarni Demel.

Ove dvije konkurentske kuce veze interesantna prica oko prava za ime ove svjetski poznate torte.

Sve je pocelo daleke 1832. godine, kada je austrijski knez Metternich od svog glavnog kuhara zatrazio da se za  jedan od njegovih prijemova kreira i posluzi neki novi, poseban desert. „Ali da me ne obruka, veceras!“, rekao je.

Zbog bolesti glavnog kuhara, taj zadatak prihvatio je tada 16-godisnji ucenik Franz Sacher i osmislio osnovnu formu Sacher torte.

Njegov sin, Eduard Sacher, usavrsio je recepturu za vrijeme svoje ucenicke prakse u slasticarni Demel, koja je bila oficijelni liferant poslastica beckog carskog dvora. Od tada se ta torta nudila u Demelu ali i u hotelu Sacher koji je Eduard Sacher otvorio 1876. godine pod nazivom „Original Sacher- Torte“.

Nakon konkursa hotela 1934. godine, istoimeni sin osnivaca hotela, Eduard Sacher, presao je da radi u Demel i prenio sva prava i jedinu dozvolu za prodaju „Eduard- Sacher-Torte“  toj slasticarni.

Prve neusuglasice sa novim vlasnicima hotela pocele su vec 1938. godine, koji su i naziv „Original Sacher- Torte“ zastitili i prodavali je ne samo u prostorijama hotela, vec i u ulicnoj prodaji.

Od 1954. do  1963. godine trajao je proces o pravima oko naziva torte.

Vansudskim dogovorom, hotel Sacher zadrzava naziv „Original Sacher- Torte“, a Demel svoju tortu ukrasava trokutastim znakom sa natpisom „Eduard Sacher- Torte“.

Jos jedan detalj razlikuje ove dvije torte.

„Original Sacher- Torte“ ima dva sloja marmelade, u sredini i ispod cokoladne glazure, a Demelova samo ispod glazure.

Da je receptura njihove torte „strogo cuvana tajna“, kako u hotelu Sacher naglasavaju,  ne moze se sa sigurnoscu potvrditi. Ali u svakom slucaju pomaze da mit o ovoj torti i dalje traje.

„Original Sacher- Torte“moze se kupiti ne samo u hotelima Sacher u Becu i Salzburgu, vec i u Sacher shopu u Bozenu (juzni Tirol),  Duty Free Shopu na beckom aerodromu, a moguce ju je naruciti i preko online shopa hotela Sacher. Proizvodnja ove torte, iako u velikom broju komada na godisnjem nivou (oko 360 000), jos uvijek se obavlja rucno.Bild

Godinama su se i mnoge becke domacice okusavale u majstoriji pravljenja Sacher torte.

I sve mi se cini, koliko domacica, toliko varijacija recepata. I  svaka ce reci da je njezin recept najbolji.

Pa tako i ja.

Posluzujem goste Sacher tortom kada ima nesto da se slavi.

Po receptu koji koristim godinama, posluzenje uz slag nije neophodan, jer je torta socna, a moji gosti kao i ja, svaki put se prepustamo ovom jedinstvenom carskom uzitku.

Svjetski dan covjekove okoline

Umjetnost reciklaze i umjetnost u sluzbi ekologije

Vjerujem da vam je svima poznat onaj osjecaj, kada odlucite da se pocnete hraniti zdravije i kada ste ponosni sami na sebe da mozete odoljeti svoj nezdravoj hrani koja mami sa svih strana.  Tako cuvate zdravlje i cinite dobro svome organizmu.

Moram priznati, imala sam i ja te faze kada sam zbog toga mogla biti ponosna na sebe, medjutim, uvijek se vratim starim navikama i sve tako iz pocetka.

Ali slican osjecaj , samo bez povratka starim navikama, imam otkako pazim  da u kantu za smece ne bacam kompletan kucni otpad, vec ga pravilno klasiram, u za to predvidjene kontejnere ili kutije. Ovisi od toga o kakvom se otpadu radi.

Batterienu mnogim prodavnicama moze se na ekoloski nacin rijesiti istrosenih baterija

Divno je biti svjestan, da se samo malom promjenom ponasanja u svakodnevnom zivotu, dosta moze uciniti i i utjecati na „zdravlje“ naseg okolisa. Ma koliko zvucalo nemoguce da mi kao pojedinci mozemo pridonijeti tome da se priroda ocuva za buduca pokoljenja.

Najprije sam pocela sa papirom, jer u Becu svako domacinstvo dnevno dobija jako puno reklama koje raznosaci okace o vrata stana ili postar ubaci u postanski sanducic.I svaka zgrada, pored kontejnera za obicno smece, ima i par kanti(ovisno o velicini zgrade) za bacanje starog papira.

Posebna je sluzba, koja 2 puta mjesecno sakuplja kutije u kojima se odlaze tetrapak ambalaza, to je takozvana „Ökobox“. Njihova parola glasi: „…samo tako ce od kartona ponovo postati karton…“. I tu kutiju hranim redovno :).

ökobox

S vremenom sam pocela skupljati i plastiku, s obzirom da se staklena ambalaza raznih napitaka tokom godina zamijenila plasticnom.

Na odredjenim mjestima, obicno kod obliznjih parkova, smjesteni su kontejneri za odlaganje plastike. Prije se u njih mogla baciti sva plasticna ambalaza, sa preduslovom da se prethodno opere. Ali od prije par godina, dozvoljeno je bacati samo flase.

kontejner1kontejner2kontejneri za bijelo i sareno staklo(slika gornja)

kontejneri za metal(plavi poklopac), biorazgradjujuci otpad(smedji poklopac), plastiku( zuti poklopac). Na kraju, kontejner za staru odjecu. (slika donja)

Od tada, teskog srca i nevoljnim pokretom ruke bacam ostalu plasticnu ambalazu u obicno smece, jer se dotadasnja navika duboko urezala u moj sistem reciklaze.

Da ljudi moraju promijeniti svoj nacin ponasanja u pogledu ocuvanja okolisa i prirode gledano lokalno i globalno, veoma rano, vec pedesetih godina proslog vijeka, upozoravao je becki umjetnik Friedensreich Hundertwasser(1928-2000).

U toku svog umjetnickog stvaralastva, raznim akcijama i svojim nacinom zivota kao primer, utjecao je da se ta svijest polako budi. Kako obicnog covjeka, tako i politicara, koji svojim politickim djelovanjem i donosenjem zakona itekako mogu pridonijeti pozitivnim promjenama po pitanju ekologije.

Dizajnirao je znak kojim se oznacava proizvod koji je proizveden po najvecim ekoloskim standardima.

images

On je u prvoj liniji zahtjevao da se sve sto ljudi koriste ponovo upotrijebi, tj. da kucnog otpada zapravo ne bi trebalo ni da bude.

Poklone, po njegovom prijedlogu, trebalo bi pakovati u platnene marame, koje bi se vise puta mogle upotrijebiti.

Pravio je collage od papirica nadjenih na ulici. Slikao je na novinskom papiru ili komadima drveta koje je slucajno nalazio. Kovertama koje su posluzile svojoj svrsi, poklonio je novi zivot slikajuci na njima. Pravio je boje od prirodnih materijala, poput mljevene paprike ili termitske zemlje.

Kako se stari metalni dijelovi mogu upotrijebiti kao dekoracija, pokazao je u nekim svojim arhitektonskim ostvarenjima, kao sto je npr. ukrasavanje ograde unutrasnjih stepenica muzeja Kunsthaus Wien.

metalna ogradametalna ograda2

Staklene flase interesantnog izgleda i raznih boja, koristio je umjesto prozora.

VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100

Posadio je preko 100 000 stabala sirom svijeta.

Zelene povrsine, koje su ljudi oduzeli prirodi da bi sagradili kuce, zahtjevao je da se vrate prirodi na nacin da se na krovovima tih kuca posadi drvece i posije trava. „the vertical belongs to man, the horizontal belongs to nature“

Pored toga, osmisljavao je plakate za razne ekoloske organizacije, kao sto su npr. Greenpeace (Save the whales), protivatomski pokret ( Plant Trees-Avert Nuclear Peril) i jos mnoge.

Konstruisao je prirodni uredjaj za ciscenje prljave vode(Wasserkläranlage), gdje korijen odredjenih biljaka sluzi kao filter.

Zbog svog zalaganja za svijet bez smeca, bilo je pomalo zacudjujuce, kada je krajem osamdesetih godina prihvatio uljepsavanje zgrade Spittelau, spalionice smeca u Becu.

spittelau(bolju sliku potrazite na google, ovo je neuspjeo pokusaj slikanja mobilnim telefonom)

Energija i toplina koja se dobija spaljivanjem smeca u toj zgradi, koristi se za grijanje mnogih stambenih zgrada kao i ostalih vaznih objekata u Becu, poput bolnica ili skola.

Upornost tadasnjeg gradonacelnika Beca, Helmuta Zilka, da uvjeri Hundertwassera da se prihvati tog zadatka, isplatila se. Nakon mnogobrojnih odbijanja, ali i temeljnog razmisljanja na tu temu, kod umjetnika je prevladala cinjenica, da je termicka obrada najekoloskiji nacin uklanjanja otpada.

Na zahtjev velikog majstora, koristena je tehnologija koja minimalizuje ispustanje stetnih gasova koji izlaze iz dimnjaka spalionice, ugradnjom najmodernijih filtera. Hundertwasser za svoj rad na preuredjenju ovog objekta odbio je uzeti novac, kako bi dodatno pokazao koliko mu je vazno svako nastojanje ocuvanja okoline, pa cak i kada se radi o jednom industrijskom pogonu, kao u ovom slucaju.

Od samog pocetka do danas, zahvaljujuci veselo ukrasenoj fasadi, zgrada svojim vanjskim izgledom privlaci veliki broj turista, a gradjanima Beca koji zive u blizini, ugodan je prizor kada gledaju kroz prozore svojih stanova.

Sarena kapa kakvu je uvijek nosio Hundertwasser, velikih dimenzija, postavljena je na krov te gradjevine, kao potpis velikog majstora.

Ocuvanje okoline nije neki bauk, niti neki hir, vec potreba.

A ako upotrebimo svoju mastu, od raznih otpadaka, mozemo stvoriti mala umjetnicka djela.

Poput Hundertwassera.

5.jun – svjetski dan covjekove okoline

Dan kada smo dodirnuli proslost

 

Bilo je to u junu prosle godine.

Pozvala sam mog rodjaka  da me posjeti u rodnom selu moga muza, gdje sam dosla i ja sa familijom na par dana.  On je inace veoma cijenjen umjetnik u jednom gradu u Srbiji u kome zivi vec duzi niz godina.

Odrasli smo zajedno.Uvijek sam se divila njegovom umjetnickom duhu i svemu onome sto je kroz svoje umjetnicko izrazavanje stvorio.Jos kao tinejdzer pravio je broseve od gline, sa vjesto i mastovito uradjenim detaljima,kao sto su cvjetici sa raznolikim laticama i listicima, masnicama. I to je prodavao turistima kako bi mogao zaraditi sebi za dzeparac i tako spojiti ugodno sa korisnim.

Ono sto ga je jos izdvajalo, bila je njegova velika ljubav prema zivotinjama. Mislim da je imao do sada svaku zivotinju koja se mogla imati kao kucnog ljubimca. I o njima se brinuo punim srcem, kao o ljudskom bicu. Sa osmjehom na licu sjecam se i kako je sa njima razgovarao i u tim monolozima, primjecivala se sva ljubav i toplina koju je osjecao prema njima.

Nakon sto se odmorio od puta i okrijepio domacom hranom, mislila sam da bi bilo dobro pokazati mu neke od prirodnih ljepota u okolini tog sela. Gdje, u kom pravcu da  pogledas, priroda je ocaravajuca. Predivna, rodna polja, svugdje okolo nas, pruzaju promatracu razigranu igru boja i nijansi, od svijetlih kremastih pa do tamno zelenih fleka, tek izniklih biljaka.

Setali smo dugo i po okolnim sumama i strmim, skoro zaraslim stazama. Udisali svjez i cist zrak, osjecali, kako ga svaka celija tijela upija i daje cudesnu snagu. Moj rodjak samo je, kao u transu, izvikivao onako zanesen, rijeci odusevljenja prema predivnom prirodnom igrokazu koji mu se pruzao pred ocima.

Posmatrajuci ga, mogla sam samo da naslutim kako ce mu se tek svidjeti izlet do ribnjaka koji sam planirala za nesto kasnije,petnaestak kilometara od nase kuce. To je moje omiljeno mjesto u koje sam se zaljubila vec prvi put kada sam bila tamo.

Sjeli smo u kola pred sumrak, rodjak, moj muz , nasa dva sina i ja, i uputili se prema ribnjaku. Staza od glavnog puta prema njemu prilicno je zarasla, a vecina kuca pored puta su napustene. Nekoliko starih vodenica uz rijeku jos se odupiru tragu vremena i daju naslutiti koju su vaznu ulogu igrale dok su jos radile punom snagom, sluzeci ljudima.

Pred ocima mi titraju zamisljene slike – kako je nekada, prije ne tako dugo vremena, ovdje sve vrvjelo od ljudi, sve bilo puno zivota. Mljelo se zito, pekle mirisne pogace na ognjistima tih kuca,a danas…tuzno.

Prolazimo i pored crkve. Njeno dvoriste je uredjeno, nije napusteno, a moj muz se prisjeca sabora koji se koji se tu prije odrzavao i na koji je i sam dolazio.

Stigli smo do ribnjaka. Ljepota koja nam se pruza, mene nanovo, a mog rodjaka po prvi put, fascinira i ostavlja bez daha. Ribnjak je u kotlini, a okruzuju ga predivne sume obrasle na strmim obroncima Suve planine. Kao i mnogi svjedoci vremena, sigurna sam , ta stabla i svaki kamen, imali bi mnogo da nam kazu. Ljudi se radjaju i umiru, a oni jos stoje tu i prkose sili prolaznosti.

Ah, to predvno zelenilo, zelenilo, zelenilo oko nas i sum potoka koji izvire iz Dusnickog Vrela. Ocarani smo. Voda sa strmih padina protice kroz jednu staru vodenicu, cime je moj rodjak ushicen. Odusevljenje raste.

Gleda vodenicu, prilazi joj.Opipava stare zidove, osluskuje zvukove koji se pruzaju iznutra, zaviruje kroz otvore. „Pa ovaj kamen se okrece“, vice ushiceno. Zatim prati tok rjecice. Iz vodenice se njezin put racva, jedan vodi do ribnjaka , a drugi tece nesto unize, dalje, svojim prirodnim tokom.

Njegovo radosno lice pokusavam da sacuvam sa par fotografija,  za uspomenu na taj dan, kada smo dirnuli proslost.

Spustismo se i do glavnog ribnjaka. Podijeljen je u vise bazencica u kojima su ribe podijeljenje po velicini i starosti. Nama je bilo interesantno posmatrati ih kako se bezbrizno vijugaju i igraju, plivaju i traze hranu koju su im redovno bacali radnici ribnjaka i pokoji kupac kada dodje.

Medjutim, pogled mog rodjaka privuklo je nesto sasvim drugo. Pored ribnjaka, proticao je potocic, dio te velike, snazne rijeke, koja je bas u tom dijelu tiha, plitka. Za nekoga, tko nema dara da vidi ljepotu kada stoji ispred njega, to je bio sasvim obican potok. Ali, bas u tom potocicu, on je ugledao pravo,malo remek djelo prirode.

„Vidi, ikebana“, uzviknuo je, kao kada bi se kopac zlata obradovao velikom nalazistu. Izvadio je iz potoka kamen, na kome su se smjestile tri vrste biljaka, skladno pripijene jedna uz drugu i koje su, tako ukomponovane na kamenu, cinile jedinstven primjer umjetnickog djela prirode. Posmatrao je, jako dugo, sa ogromnim osmjehom na licu, taj jedinstveni dragulj.

Ta opcinjenost necim tako bezazlenim,obicnim, a lijepim, presla je i na mene. Koliko sam kamen sa svojim pratiljama, tako i njegova ushicenost. Ta radost imala je nesto djetinjasto, bezazleno, simpaticno u tom trenutku koji mi je ostao u jako lijepom sjecanju.

Mali stvari, koje ne mozemo kupiti u trznim centrima i skupim buticima,a koje nam pricinjavaju radost, nalaze se upravo tu, ispred nas, u nasoj blizini.Bild

Zato pusti srce da gleda, pa zazmuri,da taj trenutak nahrani tvoju dusu i dozvoli joj da bude sretna.

O malim i velikim umjetnicima

973628_4883467536662_2101618260_n

Moj omiljeni predmet u osnovnoj skoli bio je likovni odgoj.

Teorija povijesti umjetnosti propracena slikama najreprezentatnijih djela svih epoha, stilova i tehnika, jednako je bila interesantna kao i prakticna nastava.

Od pecinskih crteza, antickih skulptura i mozaika, srednjovjekovnih religijskih motiva, portreta i prikaza iz svakodnevnog zivota, do moderne, svijet umjetnosti polako se uvlacio u moj zivot i s vremenom postao nerazdvojni pratilac u zivotu.

Od svih manje ili vise poznatih umjetnika, najprije su me zadivili Michelangelovi detaljni crtezi tj. studije cijelih ili nekih dijelova tijela, crtane  crvenom kredom ili ugljenom. Neukrotiva snaga, ogromna energija, dramatican prikaz dusevnog stanja i emocionalnog naboja njegovih likova, na fascinantan nacin privlacili su moju paznju.

Tako sam jedno vrijeme neumorno vjezbala crtanje ruka i prstiju, kako bih postigla neku vrstu perfekcije kao i ovaj veliki umjetnik. Naravno, to je bilo nemoguce. Svaki crtez sa kojim nisam bila zadovoljna, tjerao me da sve vise vjezbam. I uzivala sam u tome.

Moja fascinacija jednim drugim umjetnikom pocela je tako sto je
moja sestra, veoma umjetnicki nadarena, pobijedila na likovnom takmicenju osnovnih skola na nivou grada. A kao nagradu,  dobila je katalog o velikom nizozemskom slikaru Van Goghu. Katalog je bio velicine otprilike 40x50cm, pa su slike koje su bile prikazane u tom formatu jos upecatljivije djelovale na mene i zauvijek me osvojile.

Opsiran opis njegovog nesretnog zivota citala sam sa velikim zanimanjem, dok su njegove slike ubjedljivo docaravale tezak zivot seljaka („Seljaci jedu krompir“), ocaj i tugu pojedinca sa dna socijalne ljestvice (“ Sorrow“) ili ugodjaj septembarske veceri u juznoj Francuskoj (“ Terasa kafea nocu“). Njegov stil, brzo i spontano nanosenje boja debelim i gustim potezima cetkice, impresivno su docaravali pejzaze( „Pejzaz sa crkvom i farmama“), zitna polja, zvjezdane noci, maslinike, mrtvu prirodu („Par cipela“), portrete obicnih ljudi (postar, ribar, seljanke) i autoportrete.

Bez obzira na to, sto sam sa  djelima velikih umjetnika prvi kontakt imala preko raznih knjiga, kataloga ili postera, pravi i jedini dozivljaj kao i snagu djela osjetila sam na velikoj Van Goghovoj izlozbi u Becu, prije par godina.

Albertina, jedan od najvecih muzeja, iznijela je pred Becku publiku  50 slika i 100 najznacajnijih akvarela i crteza.

Popracena novinskim clancima, prvenstveno zbog visoke sume osiguranja, oko 3 milijarde eura,  izlozbu je vidjelo  nesto manje od 600 000 zainteresiranih posjetilaca.

Van Gogh je sa razlogom jedan od najvecih umjetnika ikada.

Snaga koju sam osjecala, promatrajuci njegove slike iz neposredne blizine, obavila me nekom magijom. Prostor koji me dijelio od samog umjetnickog djela nije vise postojao, pa sam  na trenutak uronila u svijet Van Gogha, osjecajuci svu bol, zanos, tugu,ljepotu,strast, bunilo. Lijepi kontrasti boja, crvene i zelene, plave i narancaste, zute i ljubicaste, plesali su zanosno pred mojim ocima.

Dugo mi je poslije trebalo, da se trznem iz tog hipnoticnog kruga zanesenosti.

Osjetivsi tako magiju originalnog djela Van Gogha, kopije u knjigama ne mogu vise u meni da izazovu ona ista osjecanja kao onda, listajuci sestrin katalog.

Danas me ipak okruzuje zanimljiva zbirka originala.

To su mala,ali vrijedna umjetnicka djela moga najmladjeg sina. Nacrtao ih je kada je imao oko 3 godine. Pazljivo ih cuvam, ko zna, ovaj smisao za boje i kompozicije obecava uspjesnu umjetnicku buducnost.
Mislim da je naslijedio talenat od njegove tetke :).Bild