O malim i velikim umjetnicima

Moj omiljeni predmet u osnovnoj skoli bio je likovni odgoj.

Teorija povijesti umjetnosti propracena slikama najreprezentatnijih djela svih epoha, stilova i tehnika, jednako je bila interesantna kao i prakticna nastava.

Od pecinskih crteza, antickih skulptura i mozaika, srednjovjekovnih religijskih motiva, portreta i prikaza iz svakodnevnog zivota, do moderne, svijet umjetnosti polako se uvlacio u moj zivot i s vremenom postao nerazdvojni pratilac u zivotu.

Od svih manje ili vise poznatih umjetnika, najprije su me zadivili Michelangelovi detaljni crtezi tj. studije cijelih ili nekih dijelova tijela, crtane  crvenom kredom ili ugljenom. Neukrotiva snaga, ogromna energija, dramatican prikaz dusevnog stanja i emocionalnog naboja njegovih likova, na fascinantan nacin privlacili su moju paznju.

Tako sam jedno vrijeme neumorno vjezbala crtanje ruka i prstiju, kako bih postigla neku vrstu perfekcije kao i ovaj veliki umjetnik. Naravno, to je bilo nemoguce. Svaki crtez sa kojim nisam bila zadovoljna, tjerao me da sve vise vjezbam. I uzivala sam u tome.

Moja fascinacija jednim drugim umjetnikom pocela je tako sto je
moja sestra, veoma umjetnicki nadarena, pobijedila na likovnom takmicenju osnovnih skola na nivou grada. A kao nagradu,  dobila je katalog o velikom nizozemskom slikaru Van Goghu. Katalog je bio velicine otprilike 40x50cm, pa su slike koje su bile prikazane u tom formatu jos upecatljivije djelovale na mene i zauvijek me osvojile.

Opsiran opis njegovog nesretnog zivota citala sam sa velikim zanimanjem, dok su njegove slike ubjedljivo docaravale tezak zivot seljaka („Seljaci jedu krompir“), ocaj i tugu pojedinca sa dna socijalne ljestvice (“ Sorrow“) ili ugodjaj septembarske veceri u juznoj Francuskoj (“ Terasa kafea nocu“). Njegov stil, brzo i spontano nanosenje boja debelim i gustim potezima cetkice, impresivno su docaravali pejzaze( „Pejzaz sa crkvom i farmama“), zitna polja, zvjezdane noci, maslinike, mrtvu prirodu („Par cipela“), portrete obicnih ljudi (postar, ribar, seljanke) i autoportrete.

Bez obzira na to, sto sam sa  djelima velikih umjetnika prvi kontakt imala preko raznih knjiga, kataloga ili postera, pravi i jedini dozivljaj kao i snagu djela osjetila sam na velikoj Van Goghovoj izlozbi u Becu, prije par godina.

Albertina, jedan od najvecih muzeja, iznijela je pred Becku publiku  50 slika i 100 najznacajnijih akvarela i crteza.

Popracena novinskim clancima, prvenstveno zbog visoke sume osiguranja, oko 3 milijarde eura,  izlozbu je vidjelo  nesto manje od 600 000 zainteresiranih posjetilaca.

Van Gogh je sa razlogom jedan od najvecih umjetnika ikada.

Snaga koju sam osjecala, promatrajuci njegove slike iz neposredne blizine, obavila me nekom magijom. Prostor koji me dijelio od samog umjetnickog djela nije vise postojao, pa sam  na trenutak uronila u svijet Van Gogha, osjecajuci svu bol, zanos, tugu,ljepotu,strast, bunilo. Lijepi kontrasti boja, crvene i zelene, plave i narancaste, zute i ljubicaste, plesali su zanosno pred mojim ocima.

Dugo mi je poslije trebalo, da se trznem iz tog hipnoticnog kruga zanesenosti.

Osjetivsi tako magiju originalnog djela Van Gogha, kopije u knjigama ne mogu vise u meni da izazovu ona ista osjecanja kao onda, listajuci sestrin katalog.

Danas me ipak okruzuje zanimljiva zbirka originala.

To su mala,ali vrijedna umjetnicka djela moga najmladjeg sina. Nacrtao ih je kada je imao oko 3 godine. Pazljivo ih cuvam, ko zna, ovaj smisao za boje i kompozicije obecava uspjesnu umjetnicku buducnost.
Mislim da je naslijedio talenat od njegove tetke :).