Bilo je to u junu prosle godine.
Pozvala sam mog rodjaka da me posjeti u rodnom selu moga muza, gdje sam dosla i ja sa familijom na par dana. On je inace veoma cijenjen umjetnik u jednom gradu u Srbiji u kome zivi vec duzi niz godina.
Odrasli smo zajedno.Uvijek sam se divila njegovom umjetnickom duhu i svemu onome sto je kroz svoje umjetnicko izrazavanje stvorio.Jos kao tinejdzer pravio je broseve od gline, sa vjesto i mastovito uradjenim detaljima,kao sto su cvjetici sa raznolikim laticama i listicima, masnicama. I to je prodavao turistima kako bi mogao zaraditi sebi za dzeparac i tako spojiti ugodno sa korisnim.
Ono sto ga je jos izdvajalo, bila je njegova velika ljubav prema zivotinjama. Mislim da je imao do sada svaku zivotinju koja se mogla imati kao kucnog ljubimca. I o njima se brinuo punim srcem, kao o ljudskom bicu. Sa osmjehom na licu sjecam se i kako je sa njima razgovarao i u tim monolozima, primjecivala se sva ljubav i toplina koju je osjecao prema njima.
Nakon sto se odmorio od puta i okrijepio domacom hranom, mislila sam da bi bilo dobro pokazati mu neke od prirodnih ljepota u okolini tog sela. Gdje, u kom pravcu da pogledas, priroda je ocaravajuca. Predivna, rodna polja, svugdje okolo nas, pruzaju promatracu razigranu igru boja i nijansi, od svijetlih kremastih pa do tamno zelenih fleka, tek izniklih biljaka.
Setali smo dugo i po okolnim sumama i strmim, skoro zaraslim stazama. Udisali svjez i cist zrak, osjecali, kako ga svaka celija tijela upija i daje cudesnu snagu. Moj rodjak samo je, kao u transu, izvikivao onako zanesen, rijeci odusevljenja prema predivnom prirodnom igrokazu koji mu se pruzao pred ocima.
Posmatrajuci ga, mogla sam samo da naslutim kako ce mu se tek svidjeti izlet do ribnjaka koji sam planirala za nesto kasnije,petnaestak kilometara od nase kuce. To je moje omiljeno mjesto u koje sam se zaljubila vec prvi put kada sam bila tamo.
Sjeli smo u kola pred sumrak, rodjak, moj muz , nasa dva sina i ja, i uputili se prema ribnjaku. Staza od glavnog puta prema njemu prilicno je zarasla, a vecina kuca pored puta su napustene. Nekoliko starih vodenica uz rijeku jos se odupiru tragu vremena i daju naslutiti koju su vaznu ulogu igrale dok su jos radile punom snagom, sluzeci ljudima.
Pred ocima mi titraju zamisljene slike – kako je nekada, prije ne tako dugo vremena, ovdje sve vrvjelo od ljudi, sve bilo puno zivota. Mljelo se zito, pekle mirisne pogace na ognjistima tih kuca,a danas…tuzno.
Prolazimo i pored crkve. Njeno dvoriste je uredjeno, nije napusteno, a moj muz se prisjeca sabora koji se koji se tu prije odrzavao i na koji je i sam dolazio.
Stigli smo do ribnjaka. Ljepota koja nam se pruza, mene nanovo, a mog rodjaka po prvi put, fascinira i ostavlja bez daha. Ribnjak je u kotlini, a okruzuju ga predivne sume obrasle na strmim obroncima Suve planine. Kao i mnogi svjedoci vremena, sigurna sam , ta stabla i svaki kamen, imali bi mnogo da nam kazu. Ljudi se radjaju i umiru, a oni jos stoje tu i prkose sili prolaznosti.
Ah, to predvno zelenilo, zelenilo, zelenilo oko nas i sum potoka koji izvire iz Dusnickog Vrela. Ocarani smo. Voda sa strmih padina protice kroz jednu staru vodenicu, cime je moj rodjak ushicen. Odusevljenje raste.
Gleda vodenicu, prilazi joj.Opipava stare zidove, osluskuje zvukove koji se pruzaju iznutra, zaviruje kroz otvore. „Pa ovaj kamen se okrece“, vice ushiceno. Zatim prati tok rjecice. Iz vodenice se njezin put racva, jedan vodi do ribnjaka , a drugi tece nesto unize, dalje, svojim prirodnim tokom.
Njegovo radosno lice pokusavam da sacuvam sa par fotografija, za uspomenu na taj dan, kada smo dirnuli proslost.
Spustismo se i do glavnog ribnjaka. Podijeljen je u vise bazencica u kojima su ribe podijeljenje po velicini i starosti. Nama je bilo interesantno posmatrati ih kako se bezbrizno vijugaju i igraju, plivaju i traze hranu koju su im redovno bacali radnici ribnjaka i pokoji kupac kada dodje.
Medjutim, pogled mog rodjaka privuklo je nesto sasvim drugo. Pored ribnjaka, proticao je potocic, dio te velike, snazne rijeke, koja je bas u tom dijelu tiha, plitka. Za nekoga, tko nema dara da vidi ljepotu kada stoji ispred njega, to je bio sasvim obican potok. Ali, bas u tom potocicu, on je ugledao pravo,malo remek djelo prirode.
„Vidi, ikebana“, uzviknuo je, kao kada bi se kopac zlata obradovao velikom nalazistu. Izvadio je iz potoka kamen, na kome su se smjestile tri vrste biljaka, skladno pripijene jedna uz drugu i koje su, tako ukomponovane na kamenu, cinile jedinstven primjer umjetnickog djela prirode. Posmatrao je, jako dugo, sa ogromnim osmjehom na licu, taj jedinstveni dragulj.
Ta opcinjenost necim tako bezazlenim,obicnim, a lijepim, presla je i na mene. Koliko sam kamen sa svojim pratiljama, tako i njegova ushicenost. Ta radost imala je nesto djetinjasto, bezazleno, simpaticno u tom trenutku koji mi je ostao u jako lijepom sjecanju.
Mali stvari, koje ne mozemo kupiti u trznim centrima i skupim buticima,a koje nam pricinjavaju radost, nalaze se upravo tu, ispred nas, u nasoj blizini.
Zato pusti srce da gleda, pa zazmuri,da taj trenutak nahrani tvoju dusu i dozvoli joj da bude sretna.
Ne ume svako da uživa u prirodi, niti da je postuje koliko zaslužuje. I ti joj odaješ čast, ovime, baš kao i tvoj todjak.
E,pa takvim ljudima ne mozes pomoci. Ja imam duplo zadovoljstvo, uzivanje u prirodi i dok pisem o tim dozivljajima 🙂 .