Srnine oci

Nasi putevi su poceli da se ukrstavaju od pocetka prosle skolske godine.
Do tada se nismo poznavale, niti vidjale na ulici, iako smo samo dvije zgrade udaljene jedna od druge.
Malo po malo, pocele smo da pozdravljamo jedna drugu, a zatim su uslijedili razgovori, uglavnom vezani za skolu ili tipicnu svakodnevnicu. Djelovala je skromno i stidljivo, kao srna koja se krije od nezeljenih pogleda.

Prvo sto sam primijetila kod nje, jesu velike svijetlosmedje oci koje su ukrasavale duge trepavice, lagano naglasene crnom maskarom. Pogled joj je cesto bio tuzan i sjetan. I pitala sam se zasto je to tako.
Mnoge zene, pa i mladje od nje, mogle bi joj pozavidjeti na manekenskom izgledu. Visokog rasta, dugih, vitkih nogu i uskog struka, odlicno je promovisala sportsko-elegantni stil oblacenja.
Dugu kosu boje zita, skoro nikada nije vezala u rep, pa me je, kada je bila pustena, podsjecala na privlacne hippie djevojke iz 60-tih i 70-tih.

Toliko sam bila zadivljena njezinim atraktivnim izgledom, da sam je cak pitala zasto se ne oproba kao model, istinski ubijedjena da bi je bilo koja agencija angazovala.
Na to mi se ljupko nasmijala i zahvalila na tom pitanju, koji je shvatila kao kompliment.
Iznenadila sam se kada je rekla da bi to za njezinu svekrvu kao i za ostale clanove familije njezinog muza bilo isto kao prostitucija. Toliko su zaostali, rekla je.

Pocela sam da shvatam njezinu ulogu.
Dovedena je iz malog mjesta sa juga Srbije, da bude mirna, nezahtjevna supruga i poslusna snaja, koja ce svoj zivot posvetiti odgajanju djece, bez prava na licne potrebe i zelje.

A muz – on  je svoje slobodno vrijeme provodio pored kompjutera. Zurio je svaki dan kuci sa posla, kako bi se sastajao sa svojim virtualnim prijateljima. Sa njima je  igrao neke igrice u kojima se kupuju zivoti ili tako nesto, nije znala pojedinosti. Tokom prethodnih godina, stvorio je sebi sporedan, virtuelni zivot.
Igrao je i kada su imali goste, i do duboko u noc, tako da je ona cesto izvlacila gostinski krevet u cerkinoj sobi i tamo nocila.

Sama se brinula o cerki i pokusavala nadoknaditi ljubav i paznju koja joj je nedostajala sa oceve strane. Zivjela je samacki, kao da nema muza. I pomirila se,  vremenom, s takvim zivotom.  Nakon sto je bez rezultalta  mnogo puta pokusala da mu skrene paznju na njegovu ovisnost koja im tako dugo ugrozava familijarni zivot.

Nedavno joj je cak saopstio kako ce smanjiti broj sati na poslu. „Nije sve u parama“, rekao joj je, a ona je vec slutila sa kim ce taj visak slobodnog vremena ubuduce dijeliti.

Sada sam razumjela  tuzan pogled te zene, sa kojom bi svaki muskarac, pretpostavljam, pozelio podijeliti svoj zivot, trudeci se da je usreci.
Pitam se, da li ce njezin muz ikada shvatiti  bol i tugu koju je nanio toj zeni.
 I da li ce , dok je bude molio za oprostaj, moci pogledati u te tuzne, srnine oci?

I hoće li je ikada zamoliti…