Ognjiste

U Austriji kao i drugim zemljama sirom svijeta, postoje udruzenja koja kroz pjesmu i igru cuvaju srpsku tradiciju i obicaje medju mladima rodjenim u tim zemljama.

Vecina tih tzv. klubova ima svoje prostorije u kojima se odrzavaju folklorne probe. Dok djeca isrobavaju nove koreografije, roditelji ih cekaju druzeci se uz neko pice ili drustvene igre.

Gruppe plesaca podijeljene su u pocetnike, srednju grupu i veliki ansambl. Organiziraju se nekoliko puta godisnje priredbe na kojima djeca pred roditeljima i brojnom publikom pokazuju svoje umijece.

Nekada su priredbe u organizaciji vlastitog kluba, a nekada se putuje i u druga mjesta u Austriji kao i u druge zemlje, gdje drugi klubovi organizuju priredbe, pa tako poznanstva prelaze granice gradova i zemalja.

Koliko su koji plesaci pojedinih klubova usavrsili neku koreografiju, pokazuje se prvo na austrijskoj, pa onda na evropskoj smotri. Uvijek su konkurencije jake, jer svi hoce osvojiti prvo mjesto u zelji da budu proglaseni najboljim od najboljih.

Pored folklora, na tim smotrama postoji i takmicenje u pjevanju narodnih pjesama, izabiraju se najbolji orkestri, a svoj likovni i literarni talenat takodjer je moguce pokazati u takmicenju u tim disciplinama.

Sve to prate oci i usi strucnog zirija.

I moj sin je nekoliko godina igrao folklor, pa je posjeta klubu tada bila na svakodnevnom redu.

Nastala su divna i trajna prijateljstva, kako sa ostalim roditeljima tako i izmedju mog sina i ostale djece.

Upoznala sam se ja i sa divnim igrama iz cijele Srbije i sire, a uz pomoc jedne dobre prijateljice koju sam tamo upoznala, uspjela sam nauciti i igrati kolo. Bas je bila strpljiva sa mnom, jer sam igrala kao da imam dvije lijeve noge i u pocetku nisam mogla da pratim ritam. Malo,po malo i uz stalno brojanje kako mi je objasnjavala, moja zelja da i ja uskocim na priredbama u kolo bila je ispunjena. To joj nikad necu zaboraviti.

Na svim tim putovanjima oko nastupa i takmicenja, obavezno roditelji prate svoju djecu, pa sam tako i ja par puta pratila mog sina. Poseban je osjecaj koji u momentu nastupa svog djeteta roditelj tada osjeca. Tradicionalna muzika svirana uzivo, koja srce ispunjava i tjera osmjeh na lice, dok malisani cupkaju opancicima sitne korake. I svi k`o jedan, uigrani i nasmijani. Uvijek sam se divila toj djecici, kako zapamte svu tu koreografiju, sa naglim preokretima i raznim koracima, pruzajuci nama publici tako predivan dozivljaj.

Jednom sam se i ja prijavila da sudjelujem u literarnom natjecaju.

Tema je bila poznata tek kada su se svi takmicari okupili i dali svoje podatke. Zadala je jedna profesorica srpskog jezika, ali sam se tada cudila sto je naziv teme bio jako dugacak i zamrsen, zbog djece koja ionako ne znaju srpski jezik najbolje. Sjecam se samo glavnih rijeci teme, a to je bilo kandilo, Srbija u mom srcu…i nekako jos dalje.

Na moje pitanje, da li moze i pjesma da se napise, jer tada sam bila u toj fazi, odgovoreno mi je da je mala sansa da se uzme u obzir, jer postoji veca mogucnost varanja, npr. da se pjesma napise kod kuce i tamo samo prepise. Prozni tekst je ipak bio trazen i davao prednost.

Mucila sam se da napisem neku pricu, ali nekako mi rijeci nisu isle. Pocela sam onda ipak da razmiljam u stihovima iako sam znala da sa pjesmom necu moci osvojiti neko mjesto. Ali, kako se ono kaze, vazno je ucestvovati.

Tako je i bilo. Neki drugi tekstovi, koje ne znam zasto niko nije procitao za vrijeme trajanja programa, su pobijedili. A moja pjesma je ostala, i bas mi je drago da sam je tada napisala, posebno mi je draga.

Utjesno je bilo sto je jedna druga clanica naseg kluba osvojila prvo mjesto recitujuci pjesmu Matije Beckovica „Kosovo polje“. Recitaciju je izvela takvom snagom, ubjedljivo, istinski, iz dubine srca, ne trepcuci. Odusevljena publika a i ziri, njezin nastup najprije je nagradila velikim aplauzom, a kasnije i prvim mjestom.

A sad moja pjesmica…uspomene na neke lijepe trenutke kod babe i djeda

Ognjiste

Nekada je grijala me

topla vatra sa ognjista,

u mom selu, u Popovu,

a sad tamo nema nista.

 

Priganice, prijesne, vruce,

cvrcale su sa ognjista,

sto ih meni baba pekla,

a sad tamo nema nista.

 

Djeda, starog, partizana,

slusala sam kraj ognjista,

dok mi prica ratne price,

a sad tamo nema nista.

 

Sladak bjese nama djeci,

hljeb pecen sred ognjista,

u kaculu kuvan kupus,

a sad tamo nema nista.

 

Sada mene u tudjini

grije mjesto ognjista,

kandilo sto palim nocas;

a sad tamo nema nista.

Bild

Slava mu i milost

Dok razmisljam o redovima koje kanim napisati o rodnom selu moje majke, u kojem je i jedan veliki svetac ugledao svjetlost dana i pustio prve krike, dolazi mi scena koje se prosle godine odigrala kada sam otisla  da se poklonim i pomolim velikom svecu, u Manastir Ostrog.

Jos kao dijete slusala sam o velikim cudima koja su se desavala tokom stoljeca, u tom impresivnom, tesko pristupacnom Manastiru u stijeni…kolijevka koja je pala sa visine i razbila se, a djetetu nije bilo nista, granata koja je udarila u stijenu za vrijeme drugog svjetskog rata ali nije eksplodirala ili kako tamo idu i ljudi drugih vjeroispovjesti i nacija kako bi im Sveti Vasilije pomogao.

S velikim postovanjem, ljudi u Hercegovini pri pomenu njegovog imena ustanu, prekste se i kazu „Slava mu i milost“. A 12.maja, ovo malo selo u srcu Popova polja u Hercegovini, u zadnjih dvadesetak godina ozivi, kada dodju na hiljade vjernika iz citavog svijeta da obiljeze dan ovog velikog sveca, u njegovom rodnom selu.

Njegove mosti pocivaju u Manastiru Ostrog.
Tamo sam otisla prvi put jos kao dijete, pa sam i zaboravila kakav je  put koji vodi do Manastira.
Inace sam jako plasljive prirode, pa me i tu strah da se nesto ne desi na krivudavom i uskom putu, cijelo vrijeme nije napustao. Uzaludno me je tetka, koja je smireno sjedila u autu sa ostalim clanovima familije, smirivala i govorila : “ Ne boj se, Sveti Vasilije cuva sve… nikad se ovdje nista nije lose desilo, niko nije stradao… slava mu i milost“. Nije mnogo vrijedilo, pogledi na provalije izazivale su u meni vrtoglavicu i mucninu. Cak sam na jednom mjestu izasla iz auta i jednu dionicu puta presla pjeske.
Kasnije mi je jedna mamina komsinica pricala da su oni putovali autobusom na kojem kocnice nisu funkcionisale, pa su putnici izlazili na svaku krivinu da stavljaju kamenje kao potporu dok sofer okrece volan da skrene u krivini. I niko se u autobusu nije plasio niti se sta desilo.

Svaki strah, koji je neko u putu osjetio i prezivio, kada stigne  vec u Donji Manastir, bude zaboravljen i kao rukom odnesen.
U miru i tisini, moze se krenuti uzbrdnim putem do Gornjeg Manastira. Veliki dio vjernika putuje autom, kojim se moze stici sve do samog ulaza u Gornji Manastir. Ali kazu, svaki vjernik bi ipak trebao otici pjeske kada ide da se pokloni velikom svecu.

Tako smo  ja, moj brat i njegova zena, moja mama i tetka, krenuli pjeske.

Put je stvarno naporan, treba dobra kondicija, rekla bih sada, kada se prisjetim. Mada je napor pomijesan sa uzitkom disanja punim plucima i uzivanja u mirnoj prirodi kroz koju kamena staza vodi.

Impresivno zdanje koje nam se pruzilo pred ocima, kada smo stigli do dvorista Gornjeg Manastira i osjecaj mira i spokojstva, nagrada je za naporan put.

Pridruzili smo se koloni ljudi koji su cekali da udju u Manastir i poklone se svecu i pomole. Red se tvorio sa desne strane, do same ograde. Medjutim, vidjeli smo da se poceo praviti red sa lijeve strane. Mi smo se prestrojili tamo. Bez guranja, samo smo popunili jednu prazninu koja se napravila. I polako smo se kretali  naprijed kao i ostali, prema  malom prolazu nekadasnjeg „suhozida“(mama mi je ispricala da je taj zid bio najprije sazidan bez vezivnog materijala poput betona i taj nacin gradnje se zove „suhozid“,kasnije je tek povezan betonom). Ali sa nase desne strane culi smo kako se jedna mala grupica, po mojoj pretpostavci radi se o bratu, sestri i majci Crnogorcima i snaji Ruskinji, ismijava na nas racun. “ E, to su vjernici, idu se pokloniti svecu preko reda…“ i slicne opaske. Cijelo vrijeme  sa podsmijehom i provocirajuci. Znali smo da pricaju o nama, i bi i meni i mojima krivo, jer to nije bilo tacno. Trpila sam u sebi to njihovo vrijedjanje i ostala mirna, jer su samo oni bili ti koji su se na takav nacim ismijavali. Prepustila sam se carima i snazi ovog cudesnog mjesta da pronadjem unutrasnji mir i ne obracam paznju na njih.

Odjednom se zacuo glas tog istog covjeka kako se dere i naziva svoju zenu Ruskinju pogrdnim imenima. Toliko sam mogla shvatiti da je grdio zato sto je stavila svoju brojanicu u jedan cup sa cvijecem pored ograde, iako je tamo stajala tabla sa molbom da se ne stavljaju brojanice i slicno. Mozda je previdjela, a mozda nije dobro razumjela, ali to je navelo njezinog muza na takvu burnu reakciju.

Strasno mi je bi zao, kada je pocela da place kao dijete. Plakala je i jecala, a covjek se okrenuo prema druge dvije zene i smjeskao se. I one su se smijale s njim neko vrijeme i kolutale ocima, dok mu naposljetku nisu rekle da joj se izvini i da je poljubi. On je to i pokusao, ali se Ruskinja otimala iz njegovog zagrljaja i uvrijedjeno okretala glavu od njega. Maramom koju je imala na glavi pokusavala je sakriti lice, crveno od plakanja i oci, koje su otkrivale njenu uvrijedjenost do dna duse.

Vjerujem, da je sveti Vasilije skinuo ovom covjeku masku „bezgresnika“ i prikazao nam njegovo pravo lice. Jer pred njim se nista ne moze sakriti.

Slava mu i milost.

Bild

Donji Manastir

401987_172914062842782_1005445003_nCesma kod Donjeg Manastira

484599_172913939509461_1865418961_n

406218_172913872842801_456617944_n 557410_172914142842774_1026044106_n540363_172914286176093_1686768219_n578775_172914552842733_1219496363_n264838_172914499509405_365724347_n386945_172914656176056_1928656617_n550992_172914719509383_2042069949_n552093_172914452842743_878365036_n

Knedle sa sirom i sosom od sljiva

Svoje prve recepte za torte i kolace dobijala sam od tetki, strina, a najvise od komsinica. Bila sam tinejdzer kada sam se pocela interesirati za te kuhinjske majstorije. Doduse, mozda tako rano jer moja majka nikada nije pravila kolace. Nije je interesiralo. A mozda nije ni imala vremena. Cetvoro djece, za koje je trebalo svakodnevno spremati veliku kolicinu hrane, prati, peglati i pored toga posao s punim radnim vremenom, nije joj ostavljalo dovoljno vremena i za praviti kolace.

Jedino je pravila palacinke. I to jako dobre, da mi nismo dozvolili da se tanjir sa gotovim palacinkama napuni, jer smo kako koja bude gotova, Garfildovom brzinom kad su u pitanju lazanje, uzimali iz tanjira. To je uvijek ljutilo ali nista nije mogla protiv toga.

Ja sam cesto ljeti poslije kupanja navracala kod nje na posao u jedan dubrovacki hotel. Veliki dio zaposlenih su me poznavali, pa bi me pozdravljali redom od ulaska u hotel, konobari, recepcioneri,sobarice i ostali.

A od kuhinjskog osoblja veliki dio zaposlenih zena bile su i nase komsinice. Zato su me uvijek castile raznoraznim delikatesama, a ja sam uglavnom narucivala isto: slatku strudlu sa sirom a sa tim obavezno i veliku porciju sladoleda. Ne znam zasto, cudna kombinacija, ali to mi je tada izuzetno odgovaralo. Uvijek bih dolazila u vrijeme izmedju obroka, tako da je citav hotelski restoran bio rezervisan samo za mene 🙂 .

Kolace sa sirom moje komsinice, tetke ili strine nisu pravile, pa je to mozda bio razlog da sam medju velikim izborom kolaca u hotelu narucivala bas tu strudlu, jer nisam znala spremati sir u slatkoj varijanti.

Otkako sam se upoznala sa beckom kuhinjom, uvidjela sam koliko  je raznovrsna paleta upotrebe sira u pripremi kolaca.

I svaki put, dok jedem neki dezert sa sirom, sjetim se strudle sa sirom (i sladoleda) u hotelu kod moje mame.  Tako me i ove knedle sa sirom podsjete na to vrijeme.

Potrebno je za knedle:

500g mladog sira
60g maslaca
2 jaja
2 zumanjka
100g psenicnog griza
prstovet soli
rendana limunova korica

Sir, omeksali maslac, limunovu koricu, jaja, zumanjke i so glatko umijesati. Dodati griz i dobro sve jos jednom mijesati dok se ravnomjerno ne sjedini. Pokriti folijom i staviti u frizider oko pola sata.
U medjuvremenu staviti vodu za kuvanje knedli da prokljuca i u nju staviti malo soli.
Masu izvaditi iz frizidera i formirati male kuglice(oko 20 -22 komada), malo vece od oraha. Kada voda prokljuca, smanjiti da ne vrije, pa staviti knedle 15-20 min. da miruju. Paziti da voda ne kljuca. Vec nakon 15 minuta izvadite jednu knedlu i prepolovite, kako biste provjerili da li je kuhana, a to se vidi ako je knedla i u sredini spuzvastog izgleda, tj. ne smije biti niti malo sirove mase, koja je uocljiva u sredini ako knedle nisu posve kuvane.
Gotove knedle uvaljati u vec pripremljene proprzene prezle sa maslacem, kao sto pravite za knedle od krompira sa sljivama.

Potrebno je za sos od sljive:

1kg sljiva ( moze i zamrznute)
secera po ukusu
cimet po ukusu
rum po ukusu
po zelji rendana limunova korica (ev. i malo soka od limuna)

U dublji tiganj ili plicu serpu staviti oprane i od kostice ociscene sljive, dodati oko jedan decilitar vode, cimet i secer. Paziti da ne izgori i mijesati dok sljive ne omeksaju i voda prilicno ispari. Dobije se gusta masa, pa sipati rum i limunovu koricu. Ukoliko volite rjedji sos, dodati jos vode i pustiti da se krcka do zeljene gustine.

Sad je vrijeme sljiva, pa ih iskoristite u kombinaciji sa mladim sirom da napravite ovaj izuzetan dezert, osvjezavajuceg okusa.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Leptir

Dok se moja vesela kominica nije doselila u naše  vikend naselje, bilo je prilicno jednolicno i mirno.

Po svojoj prirodi, ona je od onih ljudi koji sire dobro raspolozenje i koji kada izgovore samo „a“, natjeraju druge da se smiju. Tipicna Bosanka, sa svakom drugom prostom rijeci na jeziku. Sve sto izgovori cista je komedija. Ali je i  izvrsna domacica, pa cesto vikendom uzivam u njezinim odličnim  salatama, pogacama i drugim jelima, koja su  – za prste polizati.

Nije da je njezin zivot bio komedija, naprotiv, borila se kao lavica kako bi svoju cerku, koju je dobila jos kao tinejdzerka, sama izvela na pravi put. U toj svojoj borbi nailazila je na razne prepreke koje su je s vremenom celicile i nije se plasila nikoga i nicega, sa svime se umjela izboriti.

Bio je radni dan, kada sam sa mojom familijom dosla da svoj slobodan dan provedem u našoj vikendici.
Vec je bilo palo vece i dok sam zavrsavala poslove u kuhinji, zacula sam njen veseo glas. Zacudilo me, jer znam da je trebala da radi i da dodje tek za vikend. Ali naravno da sam se obradovala.Odmah sam izasla da je pozdravim i da se malo nasalim sa njom, kao i uvijek.

Ovaj put je bila u drustvu sa dvije dame, zrelog doba. Ponosno i vidno sretna mi je doviknula : „ Dosla mi je rodica. Ona je Beogradjanka, znas. Nismo se vidjele 30 godina.“  Druga je bila rodicina najbolja drugarica.

Pozdravile smo se i predstavile jedne drugima.

Moja komsinica nastavila je da im pokazuje svoje malo carstvo u zelenom i objasnjava im : „E , ovdje ti mi radimo ono sto ne mozemo u gradu, grilamo, pecemo prase na raznju, skuvamo nekad nesto u kotlicu…“
Vidjelo se da je pokusala opravdati jednostavan izgled njezine vikendice i baste, dok su nastavili dalje da razgledaju drvenu kucicu, koju ona u sali naziva „suntara“.

Pozvala sam ih na kafu kad zavrse razgledanje.

Nedugo potom, nakon sto su napravile mnostvo fotografija okolnih vikendica, dosle su i kod mene.

„Znas da sam se prepala kad sam cula da ce mi doci ova rodica. To mi je  sestra od strica. Pa ona je prava rodjena Beogradjanka, znaaaas. Otac joj je Bosanac,ali ona je rodjena u Beogradu, znas kakve su ti rodjene Beogradjanke. Ne znam kako da se ponasam…Pa sam u panici nazvala rodicu u Bosni, jer je kod nje vec bila prije par godina,  da mi kaze sta da radim, kako da se ponasam…“, ozbiljno, a opet u svom komicnom stilu, ispricala mi je komsinica njezine muke oko posjete  jedne rodjene Beogradjanke.
„ A ova mi rodica kaze, ma nista, sasvim opusteno…nije strasno.“

A njezina beogradska rodica, stvarno, prava dama. Obucena u bijele pantalone i bijelu jaknicu, decentno nasminkana, besprijekorne figure bez grama sala,laganih pokreta i rastegnutog govora, djelovala je otmjeno i samo se smjeskala dok mi je  komsinica pricala o svojim  bojaznima pred njezin dolazak. Ali, sve u svemu, bila mi je jako simpaticna.

Dok smo tako opusteno i nasmijano ispijali nase kafice, a dvije rodice se upustile u razgovor o ostalim clanovima familije –  ko je gdje danas, a ja i druga Beogradjanka o nekim drugim temama, u sobu je kroz otvoren prozor uletjela jedna mala, bezopasna leptirica, braon boje.

Nama, „domacim“, to nije bilo nista neobicno, pustili smo je da leti po sobi, kao da i nije bila tu.

Ali rodica Beogradjanka, kada je primijetila leptiricu, podigla je svoje ruke u odbranu, mlatarala sa njima sa sve prestravljenim izrazom lica… pokusavala se „odbraniti“ od „opasnog“ napadaca.

Pocela je da vristi, a meni i komsinici je to bilo smijesno, pogledale smo jedna drugu i uzviknule uglas „Beogradjanka!“.

Uvidjevsi da se zena doista prepala i da se ne sali, spasilac u liku mog muža je zgrabio  plasticnu „tepaljku“ za musice i hitro, samo jednim mahom ubio jadnu, malu leptiricu.

I dugo poslije toga bila nam je smijesna cijela ta situacija. Jedino bismo se malo rastužili kada bi negde oko nas proletio leptir.

Nikada, ni prije, ni poslije Beogradjanke zalutale u jednom skromnom vikend naselju u Beču, niko nije ubio leptira.

Bild

Slovenija vas ceka ( II )

Ako vam je potrebno bar na par dana da „napunite baterije“, to svakako mozete uraditi ako posjetite Sloveniju. To je zemlja u kojoj cete se zbog gostoljubivosti njenih stanovnika osjecati kao kod kuce.

Moje odusevljenje Slovenijom pocelo je vec na Bledu, koji sam najprije posjetila na mom kratkom proputovanju kroz tu zemlju.

VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100

Neobicna tisina, spokoj i mir,bez obzira sto je sve vrvilo od turista i sto su se u prolazu mogli cuti razni jezici, djelovali su na mene opustajuce. Sunce koje je ugodno peklo kozu dok smo setali duz obale jezera u maloj kotlini, velikom brzinom opustalo je svaki misic u tijelu.

VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100

Promenada pored jezera vodila nas je pored predivnih vila interesantne arhitekture koje su privlacile nasu paznju. Vecina njih nude smjestaj turistima.

VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100Ima i ovakvih prizora na Bledu

Pogled na jezero koji se pruzao pred mojim ocima djelovao je idilicno.
Mali otocic sa crkvicom usred jezera, srednjovjekovni  dvorac na litici iznad jezera, bijeli zvonik koji iz daljine viri izmedju gustih stabala. To je bajkovita slika koja mi je pruzila osjecaj unutrasnjeg mira i bezvremenosti.

VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100
Tradicionalni brodici tzv. pletno s veslacima prevoze zainteresirane turiste do malog otocica, a moguce je oko jezera provozati se starim bledskim fijakerima.

VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100

Srdacni domacini, od slucajnog prolaznika do prodavacice sladoleda, rado se upustaju u razgovore u kojima su izrazeni zaljenje za starom, zajednickom zemljom, pruzaju osjecaj dobrodoslice i osjecaja  kao da ste kod kuce.

VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100

VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100ljetna bob stazaVLUU L100, M100  / Samsung L100, M100umjetnicki prikaz pobjednicke sah pozicije jednog slovenackog sahiste

VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100

Nas put se nastavlja u pravcu slovenskog primorja. U mali gradic Izola, gdje smo planirali naci smjestaj.

VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100
Za samo sat i pol voznje od Bleda, stigli smo u ovaj naizgled uspavani  gradic.

VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100
Zbog blizine Italije i vecinskog broja italijanskih turista, sve table i natpisi napisani su i na slovenskom i na italijanskom jeziku.
Kako smo ubrzo uvidjeli, zbog praznika u Italiji i manifestacije Portoroske noci u obliznjem Portorozu, svi hoteli i privatni smjestaj bili su popunjeni. Ni ljubazne djevojke u turistickom centru kojima smo se obratili za pomoc, nisu mogle da pronadju slobodan smjestaj niti u jednom obliznjem gradicu.
Tek sasvim slucajno, nakon prvobitnog ocajavanja, vidjeli smo na jednoj od kuca koje iznajmljuju sobe natpis „prosto-libero“. Vidno nam je laknulo. Docekala nas je srdacno nasmijana gazdarica, koja se cak ponudila da nam pomogne prenijeti torbe od auta do kuce, i sve dok nas nije smjestila, nije prestajala da cavrlja sa nama.

Nesto kasnije, mala vecernja setnja otkrila je sve cari Izole.

VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100

VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100
Nenametljiv ribarski gradic imao je sve sto turista zeljan primorskog ugodjaja trazi. Tipicna arhitektura primorskih gradica, manji i veci brodici usidreni u marini i vecim dijelom obale, sve do plaze. Riblji restorani sa stolovima smjestenih uz samu obalu, iz kojih dopire miris svjeze spremljene ribe. A sve bez preglasne muzike koja obicno tresti u nekim drugim turistickim mjestima, tako da se cuje samo sum mora koji opusta i tihi razgovori prolaznika.

Nas je privukao miris ribe koja je posluzivana ispred usidrenog ribarskog brodica u kojemu se i pripremala svjeze ulovljena riba. Ukus ribe sa gradela, probudio je sjecanja kada je moj tata spremao ribu na taj nacin, u nasoj basti u Dubrovniku.

VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100

Po velikom broju prodajnih mjesta domaceg sladoleda na skoro svakom koraku, moglo bi se reci da je Slovenija zemlja sladoleda. Nikada nisam za kratko vrijeme pojela toliko sladoleda kao tada u Izoli i drugim mjestima koje sam obisla. Sirokoj paleti okusa, od klasicnih pa sve do nekih neobicnih poput onog od cvekle pa do egzoticnih poput sladoleda od ingwera, tesko se moglo odoljeti.

VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100

VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100automat za ekolosko mlijeko u Izoli (1€ po litri)

Na kupanje sljedeci dan otisli smo u obliznji gradic Portoroz. To i nije bilo bas pametno.
Plaze su doduse lijepo uredjene, sa velikom ponudom zabave za djecu i par ugodnih caffe barova. Ali nemaju lijep ulaz u more, u kojem se velikim dijelom nalaze krupna kamenja, a samo jedan mali dio centralne plaze je pjeskovit.

VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100

VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100

VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100

Ipak je plaza u Izoli ljepsa i pitomija.

VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100

VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100

A poklon opstine Izola i iznenadjenje posjetiocima i mjestanima grada, bio je nastup kubanskih muzicara na trgu pored marine. Ritam salse sirio se medju publikom koja nije mogla mirno da stoji, vec su pojedinacno ili u paru igrali u tom ritmu. Latinski sarm i neprekidan trud pjevaca i kompletnog benda da naprave dobru zabavu, pridonijeli su da malo uspavano mjestasce na jadranskoj obali na trenutak postane veseli karipski otok.

VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100

Puni lijepih utisaka zbog vidjenog i dozivljenog na slovenskom primorju, krenuli smo put Ljubljane.  Nakon nesto vise od sat vremena voznje, prosetali smo centrom glavnog grada Slovenije. Imala sam utisak da sam se nasla u nekoj bajci zbog arhitekture starog dijela grada, koji je inace pod zastitom drzave kao kulturno dobro.  Tome uveliko pridonosi i pogled na mocan srednjovijekovni dvorac na brezuljku iznad starog jezgra grada.

VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100

VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100

Mnogobrojni mostovi preko rijeke Ljubljanice, spajaju promenade sa obadvije strane rijeke i takodjer su vrijedni paznje.

VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100
Gradski muzikanti zabavljali su prolaznike, a mnogobrojni stolovi sa suvenirima mamili su turiste koji su u velikom broju setali uzivajuci u razgledanju grada. I opet domaci sladoled, kome nismo mogli odoljeti.

VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100univerzitet

VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100univerzitetska biblioteka

VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100

Setnja Ljubljanom nije dugo trajala, ali ostavila je upecatljive utiske na nas, tako da smo time kompletirali nase prvo kratko proputovanje kroz Sloveniju.

VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100nisam pitala sta znace ove okacene tenisice izmedju zgrada

VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100

VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100policajci na konjima- scena slicna nekoj u americkim filmovima

Iako mala zemlja, ona ima da ponudi jos dosta toga svima koji su zeljni odmora, a pritom vide i dozive nesto sasvim novo i drugacije, ali i da se osjecaju  kao kod kuce, jer su Slovenci jako dobri i srdacni domacini.

Mi cemo svakako opet doci. A to iskreno preporucujem i vama.
Jer…Slovenija vas ceka.

Slovenija vas ceka ( I )

Kada planirate svoj godisnji odmor na moru, na koju zemlju najprije pomislite?
Grcku? Crnu Goru? Ili mozda Hrvatsku?

A da li ste nekada imali bar kao opciju  provesti par dana na slovenackom primorju?

Nisam ni ja. Podrazumijevalo se da svake godine otputujem u moj rodni grad Dubrovnik i tamo svoju glad za morem, suncem i juznom klimom na par dana utolim. A ujedno sam posjecivala i familiju.Samo neki put sam iz znatizelje otisla u Crnu Goru i Grcku.Neuporedivo sa mojim Dubrovnikom. Neke dalje destinacije nikada me nisu privlacile.

O Sloveniji su kruzile neke lose price, da nemaju dobre puteve, da je more prljavo, sale na racun velicine zemlje i slicno, pa zbog toga, iako samo na par sati voznje od Beca, nismo nikada pomisljali otici tamo na odmor.

Ali, igra slucaja i jedan moj komentar na Facebooku, doveo je do toga, da ja ove godine obidjem i Sloveniju.
Naime, jedna nasa rodjakinja otisla je na poslovni put u Sloveniju, u sklopu koga je obisla mnoga mjesta u unutrasnjosti te zemlje i na moru.
Bled, Bohinj, Ljubljana, Portoroz, Piran, Koper.
Slike sa tih mjesta koje je postovala na Facebooku toliko su me ocarale i doslovno pozivale otici tamo, da sam na jednoj od njih u komentar napisala “ Odlicna reklama za Sloveniju“.

U medjuvremenu, taj komentar su vidjeli i nasi sestric i sestricna, koji im je kasnije olaksao razmisljanje sto da meni i muzu poklone za 20. godisnjicu braka. U cestitki u obliku vouchera, kojeg su sami na kompjuteru kreirali, stajalo je „Slovenija vas ceka“. Uz to su prilozili odredjenu sumu novca, za troskove putovanja.

Bila sam dirnuta njihovom paznjom.

Iako smo veliki godisnji odmor vec utrosili ljetos u Srbiji, cekala sam priliku da spojimo par slobodnih dana ja i muz i da krenemo put Slovenije.
Trebalo je to biti kratko putovanje udvoje, ali zbog nedostatka dadilje za naseg najmladjeg clana porodice, krenuli smo utroje.

Nismo ni znali koliko ce se nase iskustvo razlikovati od opsteg misljenja o toj zemlji.Bildaleks foto slovenija

Panta rhei

Sinoc, pred kraj radnog vremena, promatram jednu scenu, tako obicnu, svakodnevnu, dobro poznatu. I godi.

Na rubu fontane „Panta rhei“, sjedi jedna majka i drzi svog otprilike dvogodisnjeg sina. Igra se sa njim.

Golica ga i ljubi, a njegov zvonki smijeh odzvanja holom. Smijeh, u kome se moze prepoznati sva bezbriznost koje dijete ima u narucju svoje majke.  I beskrajno povjerenje.

 

Sva ljubav ispisana je i na majcinom ozarenom licu. Dok  sreca  raste, bubri i srce u grudima hoce da iskoci od tolike njeznosti i miline. 

 

Gledajuci s osmjehom na licu njih dvoje, prisjecam se tih svojih trenutaka beskonacne srece.Trenuci, koje novac ne moze platiti. Koji prodju dok se okrenemo. Oni trenuci, za koje pozelimo da vjecno traju.

 

Panta rhei. Sve tece.  Vrijeme najbrze.

 

I tako je dosao trenutak, da  moj sedmogodisnji sin, samouvjereno i odlucno,   vec popusta u mom zagrljaju.  Osjecam,  sa sjetom i grcu u srcu, da  moja beba  prerasta u djecaka, koji vec pokazuje prve znake zrelosti i koraca prema samostalnosti. Pupcana vrpca se rasteze, samo sto ne pukne, tek sad.

 

Iako znam da tako mora biti, doslo mi je prebrzo.

 

Vec mi sada nedostaje nase spontano mazenje. On sada ne kaze „Mama, hajde da se mazimo.“

Veliki je, kaze, i nece da se mazi.  

A ja moram da molim za svaki poljubac, koji dobijem kada mi se smiluje da mi udijeli koji. Pa mu se nekada omakne, i poljubi me po nasem ritualu, nos, celo, brada, jedan obraz, drugi obraz.

 

Sad svjesno  pokusavam te trenutke milosti, da zakljucam  u svoje srce, zajedno sa svim lijepim trenucima koje mi je zivot podario sa mojom djecom .

Po treci put.

 

Ovako majka Poljakinja brani cast svoga sina

Scena u jednom beckom lokalu.
Rucak nakon jednog austrijsko- poljskog vjencanja.
Mladozenja Austrijanac. Mlada Poljakinja.
Ozbiljna lica gostiju.
Svatko se zabavio sa sadrzinom svog tanjira.
Cuje se samo zveckanje pribora za jelo.
Muzike nema. Stolovi bez svecanih ukrasa.
Usred rucka, konobar prilazi mladozenji.
Sapce mu nesto.
Mladozenja zatim sapce nesto mladi.
Ona klima glavom.
Mlada ustaje i prilazi svom 21-godisnjem sestricu.
Mlada upozorava sestrica da je previse popio.
Sestric ne vjeruje svojim usima i kaze tetki da su ipak tu da proslave njezino vjencanje.
Mlada se vraca za svoj stol.
Mladina sestra prilazi svom sinu i pita ga o cemu se radi.
Sin objasnjava da ga je tetka upozorila da je previse popio.
Mama poziva sina da odu do sanka.
Traze konobara koji je posluzivao goste.
Nakon duzeg cekanja prilazi im konobar.
Majka ga pita koliko je njezin sin popio.
Zbunjeni konobar odgovara: 12 casica votke po 0,02l.
Sin mu daje do znanja da je votka bila pomijesana sa vodom jer ako je bila cista votka on bi vec bio pod stolom.
Majka povisenim glasom podsjeca konobara da su oni tu da proslave vjencanje i da mogu piti koliko zele.
Majka odlucno narucuje od istog konobara 2 casice po 0,05l ciste votke.
Majka i sin kucnuse se sa casama i nazdravise jedno drugom.
Majka i sin prvi napustaju mladence i njihove goste.

Put za Babusnicu

Covjek ne zna nikada kuda ce ga sve zivotni putevi voditi, u koje krajeve ce njegova noga krociti, kakve ljude ce upoznati. A da nije jednog divnog prijateljstva, mislim da ne bih imala razloga ikada otici u jedno malo mjesto na jugu Srbije, u Babusnicu.

Jedna od dionica puta koja vodi do Babusnice, jeste preko Zaplanja i vlasotinacke opstine.
Impesivni krajolici i prirodne ljepote, sakrivene medju stijenama i rijekama, i sela koja se nizu uzduz puta, imaju da ispricaju neku pricu iz svoje proslosti, posto se sadasnjost posljednjim trzajima bori da ostavi traga za buducnost.

Jedno od tih sela zainteresiralo me vec kada nas je glavni put doveo u centar sela. Netipicna arhitektura zgrada koje se redjaju sa obje strane puta, navela me da bujicom pitanja obaspem moga muza, koji je ponesto znao o proslosti sela.

Kako mi je ispricao, u tom selu Ljuberadja nekada je cvjetala trgovina i  mogli su se naci najbolji zanatlije raznih zanimanja u tom kraju. Nije ih bilo nadaleko tako spretnih i vrijednih. Dolazili su ljudi iz udaljenih sela, pjesacili bi preko brda po nekoliko sati, da bi ugovorili poslove sa najboljim majstorima. Cuveni su bili i vasari svake nedjelje u Ljuberadji.

Neki ljudi se u tim krajevima bave i proizvodnjom meda. Jedna mala tabla sa natpisom „Luznicki med“  postavljena pored jedne kuce kraj puta u selu Modra Stena, navela nas je da svratimo i kupimo neku teglu. Docekali su nas veseli djedica, koji je bio zaduzen za odrzavanje kosnica,  i njegova ljubazna starica. Ona je vodila glavnu rijec kada je pocela prica o kupovini meda. Teret teskoga zivota na njoj je bio vidljiv- do pola savijenih ledja, setala je po dvoristu obavljajuci sitne poslove dok je razgovarala sa nama, da bi se na kraju uputila u kucu po teglu meda za probu. Fantastican ukus meda i trgovacka sposobnost starice dovela je do toga da smo ih napustili sa gepekom punim meda, zaliha za cijelu godinu i duze.

I nasi prijatelji u Babusnici su vrijedni ljudi.

Pored povremenih, nesigurnih i lose placenih poslova, nas prijatelj se vec godinama bavi uzgojem kupina.  To je posao u koji je ukljucena cijela familija i glavni je izvor prihoda. Njegova zena ima stalan posao i po zanimanju je zdravstveni radnik, sto nije razlog da  svakodnevno ne ode i na plantazu kupina i, kako mi je objasnila njeno glavno zaduzenje, da veze nove mladice kupine koje ce sljedece godine nositi rod, a stare posijece.

Nemalo sam bila iznenadjena kada sam za vrijeme posjete ove godine ugledala redove kupina kojima se ne nazire kraj. Dugacki su preko 100 metara.

Tako nas prijatelj, zbog brojnih obaveza ne nalazi vremena za jedan od hobija- slikanje. Zena ga, kako kaze,  jedva nekada nagovori da naslika neku sliku. I zaista, i ja sam se uvjerila u njegov talenat.
U srednjoj skoli, pricao je, bio je zaduzen svojim drugarima pisati domace zadatke iz tehnickog crtanja, takodjer jedan od njegovih talenata. Teska financijska situacija sprijecila ga je da zavrsi fakultet koji je upisao po zavrsetku srednje skole. Zato danas ne odbija i najteze poslove, kako bi svome sinu omogucio da zavrsi fakultet.
A o ronjenju, njegovoj velikoj ljubavi iz mladalackih dana, vrlo rado prica.
Ono malo slobodnog vremena koje nadje tokom ljetnih dana, iskoristi za kupanje u bazenu koji je izgradjen u Babusnici prije par godina, a od njegove kuce udaljen svega nekoliko stotina metara.

Put u Babusnicu svaki put je za mene otkrivanje neceg novog, autenticnog, razlog da se radujem susretu sa prijateljima, sa kojima nas vise toga veze, nego razdvaja.

BildOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAna dobro skrivenoj obali rijeke, mogu se vidjeti skupine kupaca koji su tu pronasli idealno mjesto za rashladjenje u vrelim, ljetnim danima

OLYMPUS DIGITAL CAMERAJedan od rijetkih stanovnika Ljuberadje

OLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERA

tihi svjedoci proslosti Ljuberadje

OLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERA

OLYMPUS DIGITAL CAMERApogled na kompleks vodovoda,veoma vaznog za napajanje Nisa

OLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERApogled sa strane, na ulasku u Babusnicu

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

OLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAove tvornice su nekada radile i zaposljavale veliki dio stanovnistva Babusnice,a danas…

OLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERA

OLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERApogled na dugo iscekivani bazen u Babusnici

OLYMPUS DIGITAL CAMERAhljeb sa sedam kora- proizvodnja kupine

OLYMPUS DIGITAL CAMERAjos malo, pa pocinje berba

OLYMPUS DIGITAL CAMERAplantaza kupine

0komsijine ekoloske sljive

Prica o jednom prijateljstvu

Postoje prijateljstva, koja traju jos od ranih dana djetinjstva, a neka  nastaju tokom skolovanja i traju, bez obzira da li ih zivotni put razdvoji na razne strane svijeta i bez obzira na to koliko cesto se ti prijatelji vidjaju.

Za cetrnaestogodisnjake sa sela, koji nakon osnovne skole svoje skolovanje nastave u najblizim gradovima, takva prijateljstva nisu neuobicajena i imaju posebno znacenje. Oni dijele uspomene na dane kada su rano morali nauciti brinuti se o sebi i osim one prave skole, proci i kroz zivotnu skolu. Oslanjali su se jedni na druge u trenucima kada nisu imali nikoga drugog da im pomogne.

Dodju djeca iz svih okolnih krajeva grada, zive kao podstanari ili sami u kucama koje su im roditelji mukotrpno izgradili. U tim slucajevima je obicno opremljena barem jedna soba, kako bi imali osnovne uslove za stanovanje. Kasnije, nakon skolovanja, pa zatim zaposlenja, te kuce bi se sredjivale i opremale za stanovanje poslije zenidbe, kada se osnuje porodica.

O takvom skolovanju i zivotu djaka, saznala sam od svoga muza. Rodjen je na selu pedesetak kilometara udaljeno od Nisa, pa je i sam bio jedan od tih djaka. Njegov zivot tokom srednjeg skolovanja je bio tezak, neobican i sasvim drugaciji od moga.

Nisam ni mogla zamisliti kako je bilo njima, doci svaki dan iz skole, a da ih ne doceka topao obrok ili da nema ko da ih pita kako je bilo u skoli. Zimi su ih cekale hladne sobe, jer nije imao ko da nalozi vatru. Bili su prisiljeni nauciti kuhati, a stavljali su cak sami i zimnicu, bez koje se u njegovom kraju neki obrok ne moze ni zamisliti.

Nije im majka bila tu ni da im opere ves, vec su i to sami morali raditi, a tek ponekad, odnijeli bi ga kuci da ga majke operu.

Vikendima su isli kuci na selo , da pomognu roditeljima u raznim seoskim poslovima.

Vecina te djece nailazila je na nerazumijevanje gradske djece, utoliko vise su se ucvrscivala prijateljstva sa onima koji su dijelili njihovu sudbinu.

Jedno od tih cvrstih prijateljstava moga muza iz srednjoskolskih dana, bilo je prijateljstvo sa jednim momkom iz Babusnice. Jos prije nego sto sam ga ja upoznala, slusala sam o njihovim dogodovstinama iz prica koje je moj muz rado prepricavao.

Prijateljstvo je prekinuto nakon zavrsenog skolovanja, pa iako su se njihovi putevi razdvojili, jedan otisao u bijeli svijet, a drugi ostao kod roditelja na selu, nada da ce se opet vidjeti, nije prestajala.

Prijatelj iz Babusnice cak je pokusao naci moga muza ranih devedesetih, da mu bude kum na vjencanju i tako jedno veliko prijateljstvo podigne na veci nivo. Bez uspjeha.

Tek jedne godine, na odmoru, kada je tema njegov prijatelj iz Babusnice pala po ko zna koji put i prije toga, odlucili smo nas dvoje posjetiti ga. Udaljenost Babusnice i sela moga muza nije velika, ali problem sa slobodnim vremenom cesto je bio razlog odlaganja posjeta.

Ne moze se opisati iznenadjenje i radost u ocima njegovog prijatelja, kada nas je ugledao na vratima svoje kuce. Pale su i suze radosnice.

Od tog trenutka do danas, nase dvije familije se posjecuju redovno svake godine i ne dozvoljavamo da nas ni vrijeme ni udaljenost udalje jedne od drugih.

A dva prijatelja danas sa osmijehom na licu pricaju o pasulju, kuvanom na smederevcu u njihovim malim, djackim sobama.