Prica o jednom prijateljstvu

Postoje prijateljstva, koja traju jos od ranih dana djetinjstva, a neka  nastaju tokom skolovanja i traju, bez obzira da li ih zivotni put razdvoji na razne strane svijeta i bez obzira na to koliko cesto se ti prijatelji vidjaju.

Za cetrnaestogodisnjake sa sela, koji nakon osnovne skole svoje skolovanje nastave u najblizim gradovima, takva prijateljstva nisu neuobicajena i imaju posebno znacenje. Oni dijele uspomene na dane kada su rano morali nauciti brinuti se o sebi i osim one prave skole, proci i kroz zivotnu skolu. Oslanjali su se jedni na druge u trenucima kada nisu imali nikoga drugog da im pomogne.

Dodju djeca iz svih okolnih krajeva grada, zive kao podstanari ili sami u kucama koje su im roditelji mukotrpno izgradili. U tim slucajevima je obicno opremljena barem jedna soba, kako bi imali osnovne uslove za stanovanje. Kasnije, nakon skolovanja, pa zatim zaposlenja, te kuce bi se sredjivale i opremale za stanovanje poslije zenidbe, kada se osnuje porodica.

O takvom skolovanju i zivotu djaka, saznala sam od svoga muza. Rodjen je na selu pedesetak kilometara udaljeno od Nisa, pa je i sam bio jedan od tih djaka. Njegov zivot tokom srednjeg skolovanja je bio tezak, neobican i sasvim drugaciji od moga.

Nisam ni mogla zamisliti kako je bilo njima, doci svaki dan iz skole, a da ih ne doceka topao obrok ili da nema ko da ih pita kako je bilo u skoli. Zimi su ih cekale hladne sobe, jer nije imao ko da nalozi vatru. Bili su prisiljeni nauciti kuhati, a stavljali su cak sami i zimnicu, bez koje se u njegovom kraju neki obrok ne moze ni zamisliti.

Nije im majka bila tu ni da im opere ves, vec su i to sami morali raditi, a tek ponekad, odnijeli bi ga kuci da ga majke operu.

Vikendima su isli kuci na selo , da pomognu roditeljima u raznim seoskim poslovima.

Vecina te djece nailazila je na nerazumijevanje gradske djece, utoliko vise su se ucvrscivala prijateljstva sa onima koji su dijelili njihovu sudbinu.

Jedno od tih cvrstih prijateljstava moga muza iz srednjoskolskih dana, bilo je prijateljstvo sa jednim momkom iz Babusnice. Jos prije nego sto sam ga ja upoznala, slusala sam o njihovim dogodovstinama iz prica koje je moj muz rado prepricavao.

Prijateljstvo je prekinuto nakon zavrsenog skolovanja, pa iako su se njihovi putevi razdvojili, jedan otisao u bijeli svijet, a drugi ostao kod roditelja na selu, nada da ce se opet vidjeti, nije prestajala.

Prijatelj iz Babusnice cak je pokusao naci moga muza ranih devedesetih, da mu bude kum na vjencanju i tako jedno veliko prijateljstvo podigne na veci nivo. Bez uspjeha.

Tek jedne godine, na odmoru, kada je tema njegov prijatelj iz Babusnice pala po ko zna koji put i prije toga, odlucili smo nas dvoje posjetiti ga. Udaljenost Babusnice i sela moga muza nije velika, ali problem sa slobodnim vremenom cesto je bio razlog odlaganja posjeta.

Ne moze se opisati iznenadjenje i radost u ocima njegovog prijatelja, kada nas je ugledao na vratima svoje kuce. Pale su i suze radosnice.

Od tog trenutka do danas, nase dvije familije se posjecuju redovno svake godine i ne dozvoljavamo da nas ni vrijeme ni udaljenost udalje jedne od drugih.

A dva prijatelja danas sa osmijehom na licu pricaju o pasulju, kuvanom na smederevcu u njihovim malim, djackim sobama.