Covjek ne zna nikada kuda ce ga sve zivotni putevi voditi, u koje krajeve ce njegova noga krociti, kakve ljude ce upoznati. A da nije jednog divnog prijateljstva, mislim da ne bih imala razloga ikada otici u jedno malo mjesto na jugu Srbije, u Babusnicu.
Jedna od dionica puta koja vodi do Babusnice, jeste preko Zaplanja i vlasotinacke opstine.
Impesivni krajolici i prirodne ljepote, sakrivene medju stijenama i rijekama, i sela koja se nizu uzduz puta, imaju da ispricaju neku pricu iz svoje proslosti, posto se sadasnjost posljednjim trzajima bori da ostavi traga za buducnost.
Jedno od tih sela zainteresiralo me vec kada nas je glavni put doveo u centar sela. Netipicna arhitektura zgrada koje se redjaju sa obje strane puta, navela me da bujicom pitanja obaspem moga muza, koji je ponesto znao o proslosti sela.
Kako mi je ispricao, u tom selu Ljuberadja nekada je cvjetala trgovina i mogli su se naci najbolji zanatlije raznih zanimanja u tom kraju. Nije ih bilo nadaleko tako spretnih i vrijednih. Dolazili su ljudi iz udaljenih sela, pjesacili bi preko brda po nekoliko sati, da bi ugovorili poslove sa najboljim majstorima. Cuveni su bili i vasari svake nedjelje u Ljuberadji.
Neki ljudi se u tim krajevima bave i proizvodnjom meda. Jedna mala tabla sa natpisom „Luznicki med“ postavljena pored jedne kuce kraj puta u selu Modra Stena, navela nas je da svratimo i kupimo neku teglu. Docekali su nas veseli djedica, koji je bio zaduzen za odrzavanje kosnica, i njegova ljubazna starica. Ona je vodila glavnu rijec kada je pocela prica o kupovini meda. Teret teskoga zivota na njoj je bio vidljiv- do pola savijenih ledja, setala je po dvoristu obavljajuci sitne poslove dok je razgovarala sa nama, da bi se na kraju uputila u kucu po teglu meda za probu. Fantastican ukus meda i trgovacka sposobnost starice dovela je do toga da smo ih napustili sa gepekom punim meda, zaliha za cijelu godinu i duze.
I nasi prijatelji u Babusnici su vrijedni ljudi.
Pored povremenih, nesigurnih i lose placenih poslova, nas prijatelj se vec godinama bavi uzgojem kupina. To je posao u koji je ukljucena cijela familija i glavni je izvor prihoda. Njegova zena ima stalan posao i po zanimanju je zdravstveni radnik, sto nije razlog da svakodnevno ne ode i na plantazu kupina i, kako mi je objasnila njeno glavno zaduzenje, da veze nove mladice kupine koje ce sljedece godine nositi rod, a stare posijece.
Nemalo sam bila iznenadjena kada sam za vrijeme posjete ove godine ugledala redove kupina kojima se ne nazire kraj. Dugacki su preko 100 metara.
Tako nas prijatelj, zbog brojnih obaveza ne nalazi vremena za jedan od hobija- slikanje. Zena ga, kako kaze, jedva nekada nagovori da naslika neku sliku. I zaista, i ja sam se uvjerila u njegov talenat.
U srednjoj skoli, pricao je, bio je zaduzen svojim drugarima pisati domace zadatke iz tehnickog crtanja, takodjer jedan od njegovih talenata. Teska financijska situacija sprijecila ga je da zavrsi fakultet koji je upisao po zavrsetku srednje skole. Zato danas ne odbija i najteze poslove, kako bi svome sinu omogucio da zavrsi fakultet.
A o ronjenju, njegovoj velikoj ljubavi iz mladalackih dana, vrlo rado prica.
Ono malo slobodnog vremena koje nadje tokom ljetnih dana, iskoristi za kupanje u bazenu koji je izgradjen u Babusnici prije par godina, a od njegove kuce udaljen svega nekoliko stotina metara.
Put u Babusnicu svaki put je za mene otkrivanje neceg novog, autenticnog, razlog da se radujem susretu sa prijateljima, sa kojima nas vise toga veze, nego razdvaja.
na dobro skrivenoj obali rijeke, mogu se vidjeti skupine kupaca koji su tu pronasli idealno mjesto za rashladjenje u vrelim, ljetnim danima
Jedan od rijetkih stanovnika Ljuberadje
tihi svjedoci proslosti Ljuberadje
pogled na kompleks vodovoda,veoma vaznog za napajanje Nisa
pogled sa strane, na ulasku u Babusnicu
ove tvornice su nekada radile i zaposljavale veliki dio stanovnistva Babusnice,a danas…
pogled na dugo iscekivani bazen u Babusnici
hljeb sa sedam kora- proizvodnja kupine
jos malo, pa pocinje berba
plantaza kupine
0komsijine ekoloske sljive
malaprge 
Moja pok mama je iz babušničke opštine. Modra Stena je izgovarala – Modrostena, kako se inače govori u tom kraju.Govore malo drugačije od Zaplanjaca, a mnoge reči su im baš drugačije od reči u kraju tvog muža i mom. A sela, jednako lepa i jednako propadaju, nažalost. Hvala za ovu reportažu u slici i reči.
Hvala tebi na dodatnim informacijama 🙂
Mnogo se obradujem kad vidim da ljudi, koji nisu iz Srbije, prepoznaju njenu lepotu, a pre svega dobrotu njenih ljudi, onih, koje civilizacija i grad nije „pokvarila“, koji su sačuvali ono pravo vaspitanje I gostoljublje I osećaj za dobro u sebi. Posebno me raduje kada stara prijateljstva ožive I nastave svoj tok. I ja žudim da obnovim jedno sa prijateljima iz Dalmacije, no, ne znam šta će biti po tom pitanju.
Tamo gde ste bili I gde, kako kažete, ćete dolaziti, je prelepo, kako priroda tako I ljudi, oni koji su ostali, naravno. Tužno je da je taj deo Srbije sve manje naseljen I da svi beže u grad, ali se ja, kao pravo gradsko dete, koje sad živi na selu, nadam, da će se vremena promeniti I da će opet biti bar donekle kao nekad, jer, na zapadu bogati žive na selu, a siromašni žive u gradu. Srećno vam bilo prijateljstvo I na dalje. Divan tekst.
Ja, kao Srpkinja rodjena i odrasla u jednom lijepom gradu u Hrvatskoj, malo sam znala o zivotu i ljudima u Srbiji. Udajom za Nisliju, s vremenom sam upoznala divne ljude, obicaje i prelijepe predjele Srbije. Nadam se da cete i vi vase prijateljstvo u Dalmaciji obnoviti, samo jedna strana treba napraviti prvi korak. Ako je bilo pravo, istinsko, sigurno ce se nastaviti. Lijep pozdrav, drago mi je sto vam se svidja moja mala reportaza, citamo se. 🙂
Nominovao sam Vas za igru Igra blogera. Molim Vas da odgovorite na pitanja sa http://zoran-vujcic.blogspot.com/2013/08/na-redu-je-igra-blogeri-se-igraju.html
na svom blogu. Samo sledite uputstva.
Bravo, svaka čast. Dodirnuta je suština, ali je ostavljeno nama da razmislimo o njoj. Punimo gradove, nemilice ih punimo, a prirodu napuštamo i zovemo je “divljom“… Onda u gradovima, po rafovima hipermarketa jurimo “organsku hranu“ koju smo “zaboravili“ negde u Modroj Steni ili nekoj drugoj divoti… Tačno je, sistem nas primorava na to, ali, valja priznati da se ni mi ne trudimo da se usprotivimo i da promenimo stvari.
Divan post, Malaprge… Hvala…
Hvala na komentaru i silnim pohvalama 🙂 ! A post je nastao inspirisan pricama i slikama koje su samo cekale da budu ispricane i prikazane. Dok sam citala Tvoj komentar, sjetila sam se, kada odemo u posjetu kod neke familije na selu i domacica nas nudi Coca- Colom ili joj bude neugodno ako nema neki kupovni sok tog tipa, ja im kazem da mi naprave domaci sok(jer znam da nema domacice na selu koja ne pravi sok od nekog voca). Njih prosto SRAMOTA da nas usluze sa tim sokom pa ga i ne nude, a ne znaju da taj isti sok vrijedi zlata u odnosu na one kemikalije iz prodavnice.