Panta rhei

Sinoc, pred kraj radnog vremena, promatram jednu scenu, tako obicnu, svakodnevnu, dobro poznatu. I godi.

Na rubu fontane „Panta rhei“, sjedi jedna majka i drzi svog otprilike dvogodisnjeg sina. Igra se sa njim.

Golica ga i ljubi, a njegov zvonki smijeh odzvanja holom. Smijeh, u kome se moze prepoznati sva bezbriznost koje dijete ima u narucju svoje majke.  I beskrajno povjerenje.

 

Sva ljubav ispisana je i na majcinom ozarenom licu. Dok  sreca  raste, bubri i srce u grudima hoce da iskoci od tolike njeznosti i miline. 

 

Gledajuci s osmjehom na licu njih dvoje, prisjecam se tih svojih trenutaka beskonacne srece.Trenuci, koje novac ne moze platiti. Koji prodju dok se okrenemo. Oni trenuci, za koje pozelimo da vjecno traju.

 

Panta rhei. Sve tece.  Vrijeme najbrze.

 

I tako je dosao trenutak, da  moj sedmogodisnji sin, samouvjereno i odlucno,   vec popusta u mom zagrljaju.  Osjecam,  sa sjetom i grcu u srcu, da  moja beba  prerasta u djecaka, koji vec pokazuje prve znake zrelosti i koraca prema samostalnosti. Pupcana vrpca se rasteze, samo sto ne pukne, tek sad.

 

Iako znam da tako mora biti, doslo mi je prebrzo.

 

Vec mi sada nedostaje nase spontano mazenje. On sada ne kaze „Mama, hajde da se mazimo.“

Veliki je, kaze, i nece da se mazi.  

A ja moram da molim za svaki poljubac, koji dobijem kada mi se smiluje da mi udijeli koji. Pa mu se nekada omakne, i poljubi me po nasem ritualu, nos, celo, brada, jedan obraz, drugi obraz.

 

Sad svjesno  pokusavam te trenutke milosti, da zakljucam  u svoje srce, zajedno sa svim lijepim trenucima koje mi je zivot podario sa mojom djecom .

Po treci put.