Leptir

Dok se moja vesela kominica nije doselila u naše  vikend naselje, bilo je prilicno jednolicno i mirno.

Po svojoj prirodi, ona je od onih ljudi koji sire dobro raspolozenje i koji kada izgovore samo „a“, natjeraju druge da se smiju. Tipicna Bosanka, sa svakom drugom prostom rijeci na jeziku. Sve sto izgovori cista je komedija. Ali je i  izvrsna domacica, pa cesto vikendom uzivam u njezinim odličnim  salatama, pogacama i drugim jelima, koja su  – za prste polizati.

Nije da je njezin zivot bio komedija, naprotiv, borila se kao lavica kako bi svoju cerku, koju je dobila jos kao tinejdzerka, sama izvela na pravi put. U toj svojoj borbi nailazila je na razne prepreke koje su je s vremenom celicile i nije se plasila nikoga i nicega, sa svime se umjela izboriti.

Bio je radni dan, kada sam sa mojom familijom dosla da svoj slobodan dan provedem u našoj vikendici.
Vec je bilo palo vece i dok sam zavrsavala poslove u kuhinji, zacula sam njen veseo glas. Zacudilo me, jer znam da je trebala da radi i da dodje tek za vikend. Ali naravno da sam se obradovala.Odmah sam izasla da je pozdravim i da se malo nasalim sa njom, kao i uvijek.

Ovaj put je bila u drustvu sa dvije dame, zrelog doba. Ponosno i vidno sretna mi je doviknula : „ Dosla mi je rodica. Ona je Beogradjanka, znas. Nismo se vidjele 30 godina.“  Druga je bila rodicina najbolja drugarica.

Pozdravile smo se i predstavile jedne drugima.

Moja komsinica nastavila je da im pokazuje svoje malo carstvo u zelenom i objasnjava im : „E , ovdje ti mi radimo ono sto ne mozemo u gradu, grilamo, pecemo prase na raznju, skuvamo nekad nesto u kotlicu…“
Vidjelo se da je pokusala opravdati jednostavan izgled njezine vikendice i baste, dok su nastavili dalje da razgledaju drvenu kucicu, koju ona u sali naziva „suntara“.

Pozvala sam ih na kafu kad zavrse razgledanje.

Nedugo potom, nakon sto su napravile mnostvo fotografija okolnih vikendica, dosle su i kod mene.

„Znas da sam se prepala kad sam cula da ce mi doci ova rodica. To mi je  sestra od strica. Pa ona je prava rodjena Beogradjanka, znaaaas. Otac joj je Bosanac,ali ona je rodjena u Beogradu, znas kakve su ti rodjene Beogradjanke. Ne znam kako da se ponasam…Pa sam u panici nazvala rodicu u Bosni, jer je kod nje vec bila prije par godina,  da mi kaze sta da radim, kako da se ponasam…“, ozbiljno, a opet u svom komicnom stilu, ispricala mi je komsinica njezine muke oko posjete  jedne rodjene Beogradjanke.
„ A ova mi rodica kaze, ma nista, sasvim opusteno…nije strasno.“

A njezina beogradska rodica, stvarno, prava dama. Obucena u bijele pantalone i bijelu jaknicu, decentno nasminkana, besprijekorne figure bez grama sala,laganih pokreta i rastegnutog govora, djelovala je otmjeno i samo se smjeskala dok mi je  komsinica pricala o svojim  bojaznima pred njezin dolazak. Ali, sve u svemu, bila mi je jako simpaticna.

Dok smo tako opusteno i nasmijano ispijali nase kafice, a dvije rodice se upustile u razgovor o ostalim clanovima familije –  ko je gdje danas, a ja i druga Beogradjanka o nekim drugim temama, u sobu je kroz otvoren prozor uletjela jedna mala, bezopasna leptirica, braon boje.

Nama, „domacim“, to nije bilo nista neobicno, pustili smo je da leti po sobi, kao da i nije bila tu.

Ali rodica Beogradjanka, kada je primijetila leptiricu, podigla je svoje ruke u odbranu, mlatarala sa njima sa sve prestravljenim izrazom lica… pokusavala se „odbraniti“ od „opasnog“ napadaca.

Pocela je da vristi, a meni i komsinici je to bilo smijesno, pogledale smo jedna drugu i uzviknule uglas „Beogradjanka!“.

Uvidjevsi da se zena doista prepala i da se ne sali, spasilac u liku mog muža je zgrabio  plasticnu „tepaljku“ za musice i hitro, samo jednim mahom ubio jadnu, malu leptiricu.

I dugo poslije toga bila nam je smijesna cijela ta situacija. Jedino bismo se malo rastužili kada bi negde oko nas proletio leptir.

Nikada, ni prije, ni poslije Beogradjanke zalutale u jednom skromnom vikend naselju u Beču, niko nije ubio leptira.