Slava mu i milost

Dok razmisljam o redovima koje kanim napisati o rodnom selu moje majke, u kojem je i jedan veliki svetac ugledao svjetlost dana i pustio prve krike, dolazi mi scena koje se prosle godine odigrala kada sam otisla  da se poklonim i pomolim velikom svecu, u Manastir Ostrog.

Jos kao dijete slusala sam o velikim cudima koja su se desavala tokom stoljeca, u tom impresivnom, tesko pristupacnom Manastiru u stijeni…kolijevka koja je pala sa visine i razbila se, a djetetu nije bilo nista, granata koja je udarila u stijenu za vrijeme drugog svjetskog rata ali nije eksplodirala ili kako tamo idu i ljudi drugih vjeroispovjesti i nacija kako bi im Sveti Vasilije pomogao.

S velikim postovanjem, ljudi u Hercegovini pri pomenu njegovog imena ustanu, prekste se i kazu „Slava mu i milost“. A 12.maja, ovo malo selo u srcu Popova polja u Hercegovini, u zadnjih dvadesetak godina ozivi, kada dodju na hiljade vjernika iz citavog svijeta da obiljeze dan ovog velikog sveca, u njegovom rodnom selu.

Njegove mosti pocivaju u Manastiru Ostrog.
Tamo sam otisla prvi put jos kao dijete, pa sam i zaboravila kakav je  put koji vodi do Manastira.
Inace sam jako plasljive prirode, pa me i tu strah da se nesto ne desi na krivudavom i uskom putu, cijelo vrijeme nije napustao. Uzaludno me je tetka, koja je smireno sjedila u autu sa ostalim clanovima familije, smirivala i govorila : “ Ne boj se, Sveti Vasilije cuva sve… nikad se ovdje nista nije lose desilo, niko nije stradao… slava mu i milost“. Nije mnogo vrijedilo, pogledi na provalije izazivale su u meni vrtoglavicu i mucninu. Cak sam na jednom mjestu izasla iz auta i jednu dionicu puta presla pjeske.
Kasnije mi je jedna mamina komsinica pricala da su oni putovali autobusom na kojem kocnice nisu funkcionisale, pa su putnici izlazili na svaku krivinu da stavljaju kamenje kao potporu dok sofer okrece volan da skrene u krivini. I niko se u autobusu nije plasio niti se sta desilo.

Svaki strah, koji je neko u putu osjetio i prezivio, kada stigne  vec u Donji Manastir, bude zaboravljen i kao rukom odnesen.
U miru i tisini, moze se krenuti uzbrdnim putem do Gornjeg Manastira. Veliki dio vjernika putuje autom, kojim se moze stici sve do samog ulaza u Gornji Manastir. Ali kazu, svaki vjernik bi ipak trebao otici pjeske kada ide da se pokloni velikom svecu.

Tako smo  ja, moj brat i njegova zena, moja mama i tetka, krenuli pjeske.

Put je stvarno naporan, treba dobra kondicija, rekla bih sada, kada se prisjetim. Mada je napor pomijesan sa uzitkom disanja punim plucima i uzivanja u mirnoj prirodi kroz koju kamena staza vodi.

Impresivno zdanje koje nam se pruzilo pred ocima, kada smo stigli do dvorista Gornjeg Manastira i osjecaj mira i spokojstva, nagrada je za naporan put.

Pridruzili smo se koloni ljudi koji su cekali da udju u Manastir i poklone se svecu i pomole. Red se tvorio sa desne strane, do same ograde. Medjutim, vidjeli smo da se poceo praviti red sa lijeve strane. Mi smo se prestrojili tamo. Bez guranja, samo smo popunili jednu prazninu koja se napravila. I polako smo se kretali  naprijed kao i ostali, prema  malom prolazu nekadasnjeg „suhozida“(mama mi je ispricala da je taj zid bio najprije sazidan bez vezivnog materijala poput betona i taj nacin gradnje se zove „suhozid“,kasnije je tek povezan betonom). Ali sa nase desne strane culi smo kako se jedna mala grupica, po mojoj pretpostavci radi se o bratu, sestri i majci Crnogorcima i snaji Ruskinji, ismijava na nas racun. “ E, to su vjernici, idu se pokloniti svecu preko reda…“ i slicne opaske. Cijelo vrijeme  sa podsmijehom i provocirajuci. Znali smo da pricaju o nama, i bi i meni i mojima krivo, jer to nije bilo tacno. Trpila sam u sebi to njihovo vrijedjanje i ostala mirna, jer su samo oni bili ti koji su se na takav nacim ismijavali. Prepustila sam se carima i snazi ovog cudesnog mjesta da pronadjem unutrasnji mir i ne obracam paznju na njih.

Odjednom se zacuo glas tog istog covjeka kako se dere i naziva svoju zenu Ruskinju pogrdnim imenima. Toliko sam mogla shvatiti da je grdio zato sto je stavila svoju brojanicu u jedan cup sa cvijecem pored ograde, iako je tamo stajala tabla sa molbom da se ne stavljaju brojanice i slicno. Mozda je previdjela, a mozda nije dobro razumjela, ali to je navelo njezinog muza na takvu burnu reakciju.

Strasno mi je bi zao, kada je pocela da place kao dijete. Plakala je i jecala, a covjek se okrenuo prema druge dvije zene i smjeskao se. I one su se smijale s njim neko vrijeme i kolutale ocima, dok mu naposljetku nisu rekle da joj se izvini i da je poljubi. On je to i pokusao, ali se Ruskinja otimala iz njegovog zagrljaja i uvrijedjeno okretala glavu od njega. Maramom koju je imala na glavi pokusavala je sakriti lice, crveno od plakanja i oci, koje su otkrivale njenu uvrijedjenost do dna duse.

Vjerujem, da je sveti Vasilije skinuo ovom covjeku masku „bezgresnika“ i prikazao nam njegovo pravo lice. Jer pred njim se nista ne moze sakriti.

Slava mu i milost.

Donji Manastir

Cesma kod Donjeg Manastira