O vrijednim rukama, sto pletu i heklaju

Nerijetko su ideje za mustru novog dzempera, koji bih narucivala mami da mi isplete, bile inspirisane stranim modnim casopisima koje sam cesto imala priliku listati. Mama bi  ih donosila iz hotela, gdje bi ih gosce ostavljale nakon svog boravka . A bilo ih je moguce kupiti i na svakom kiosku, sto se podrazumijevalo u jednom turistickom gradu kako bi se i na taj nacin izaslo u susret mnogobrojnim gostima iz raznih zemalja.

Nije bilo mustre koju moja mama nije umjela da isplete. A ti casopisi prikazivali su bas neobicne i raznovrsne modele uradjeni  cesto kompliciranim  petljama, pa su se po tome razlikovali od modela koji su se mogli naci u buticima.

Duboko u moje sjecanje, urezao se jedan slatki  bijeli  dzemper na kopcanje, sa izvezenim cvjeticima uzduz linije kopcanja. Ja i sestra smo imale iste, samo su se razlikovali po boji cvjetica. Rado sam ga nosila, pa mi je bilo zao kada sam ga prerasla.

A znala je mama lijepo i da sije. Pricala mi je o tome kako je kada je bila djevojka, u mnogoclanoj familiji, prekrajala vec iznosenu odjecu i pravila od njih nove, tako dobro sasivene, da su joj se prijateljice uvijek divile stvarima koje je nosila.

Mislim da nisam imala do danas ljepse bijele, mornarske pantalone ili bijele berumude sa sirokim pojasom, od onih koje mi je mama sila kad sam bila tinejderka. A zauvijek u mom sjecanju, ostat ce i crvena haljina sa bijelim tufnicama koju mi je sasila kad sam bila sasvim mala, u nizim razredima osnovne skole. Zvala sam je „princezina“ haljina zbog naboranih, istaknutih rukava i donjeg dijela haljine u punom krugu koji je dolazio do izrazaja kada bih se vrtila u krug.

Iako je bila vrsna i u heklanju, nikada nisam uspjela nauciti heklati. Htjela sam sve nauciti, ali izgleda da nisam naslijedila njezin talenat, pa mi nista od svega toga nije islo od ruke.

Svakodnevno sam je gledala dok radi sve te rucne radove i vidjela koliko je potrebno strpljenja, vremena, znanja dok se dobije jedan lijep,  finalan proizvod.

I danas je ponekad obavezem da mi isplete neki dzemper ili majicu od konca, koje posebno obozavam i veoma rado nosim. I nekako je i mama uvijek tu, uz mene, kao da me miluje  dok nosim njezine pletene stvari.

Za mene su sve to i umjetnicka djela  koja imaju posebnu vrijednost, jer je u svaki od njih utkan i djelic licnosti i ljubavi osobe koja ga je napravila.

Interesantno da se uvijek sjetim jedne pricice iz citanke iz osnovne skole, kada vidim nesto heklano ili tkano.

A radilo se o jednoj djevojcici koja je zivjela u Njemackoj, ali je za vrijeme ljetnog raspusta dosla kod bake na selo.  Na rastanku joj je baka poklonila sarenu, tkanu torbicu u etno stilu, sa resicama. Posto je djevojcica navikla da kupuje skupe, markirane stvari i nije htjela da joj se drugarice rugaju ako budu vidjele tu torbu, na povratku za Njemacku, usput je u trnje bacila tu torbu.

Bila je iznenadjena kasnije, kada je stigla u grad u kome je zivjela, vidjela mnoge djevojcice sa takvim torbicama, jer  su bas tada bile u modi. A nije ih vise bilo za kupiti, jer su bile rasprodate. Jedina ona, pored njezinih drugarica nije imala takvu torbu.

A ja sam se danas ponosno, prvi put, prosetala  do posla sa ovom prekrasnom heklanom  torbicom preko ramena i sa ovim salom oko vrata, koji su  ovaj  tmurni, sivi, septembarski  dan, razveselili   bojama i razigranim cvjeticima.

Posebno su mi dragi, jer su rucni rad moje prijateljice Negoslave, a dobila sam ih od nje, izmedju ostalog,  za rodjendan ove godine  🙂 .  Veoma me je obradovala i usrecila sa tim poklonom, jer je tako licno i unikatno, samim tim meni posebno vrijedno. A time mi je otkrila jos jednu svoju kreativnu stranu svestrana Negoslava…

Sepurila sam se tako danas  i osjecala posebno, na ovim beckim ulicama, a sigurna sam da sam vidjela i poneki  ljubomoran pogled sa strane  😉 .
Bild

Jedan dan za dugo sjecanje

Rekla mi je: “ Hvala ti, dusa i srce su mi puni, ovo cu pamtiti do kraja zivota“. A zapravo, nista posebno nisam uradila. Samo sam ovaj put bila dobar domacin i povela moju goscu u setnju kroz Bec, bolje receno, u neke muzeje u Becu, za koje sam mislila da ce joj se svidjeti i da ih vrijedi vidjeti.

Ta draga osoba, umjetnicka je, poetska dusa, cije pjesme su nas i spojile, uvidjevsi u njima istu sjetu i nostalgiju koju i ja osjecam, za nekim starim, proslim, boljim vremenima.

Dosla je iz nekada nam zajednicke domovine, u posjeti bratu, koji zivi u Becu. Ali, posjete muzejima nisu se nasle na listi dnevnog reda. Neke je obisla u ranijim posjetama, ali samo izvana. Za ulaznice je potrebna malo veca suma novca, sto ona sebi nije mogla priustiti. Mjesecima nije dobijala platu u firmi u kojoj je radila, a naposljetku je i ostala bez posla. Brata, koji joj je platio put i pomagao je koliko je mogao, nije htjela dodatno opterecivati da joj financira jos i ulaznice za muzeje.

Zbog popusta koje imam sa clanskim karticama, pozvala sam je da bude moj gost i da barem tako doprinesem da joj ovaj put posjeta Becu bude drugacija. Dugo mi je trebalo da je nagovorim da prihvati moj poziv, toliko je nenametljiva i skromna.

Kada neko od rodbine dodje kod ljudi koji zive u Becu, uglavnom se redjaju posjete prijateljima i ostaloj rodbini ako je ima jos u Becu ili su to obilazak prodavnica, da se kupi neki novi komad odjece i obuce ili pak nesto drugo.

A sve ostalo sto Bec ima da ponudi, sto zapravo cini sliku onog Beca koji poznajemo sa slika, reklama za putovanja ili tv-a , ostaje velika tajna i nepoznati svijet. Uglavnom.

I ja sama sve vise uzivam u sarenilu kulturne i zabavne ponude ovoga grada, koji ima sta da ponudi za svaciji ukus, bilo da se radi o muzici, teatru ili ljubiteljima knjiga. Na raznim jezicima i kulturama, koje se srecu ovdje u Becu, pa i onim egzoticnijim. Cak se i ponuda restorana sa nacionalnim kuhinjama povecava iz dana u dan. Tajlandski, meksicki, filipinski ili indijski specijaliteti, mame Beclije i zavode ih bogatstvom boja, zacina i mirisa jela koje nude.

Moj prvi slobodan dan, koji sam imala nakon njezinog dolaska, posvetila sam njoj. Stajala sam joj na raspolaganju da joj ispunim sve zelje, znajuci da ce joj to biti jedina prilika da udahne malo kulturnog duha i drevnoga sjaja ove evropske metropole, koja svake godine privlaci milione turista i prica svoju pricu.

Prva stanica nam je bila Belvedere ( jooooj, oduvijek sam htjela obici Belvedere, njezine su rijeci kada sam joj rekla koja nam je prva stanica),da vidi taj cuveni Klimtov poljubac.

Otkrili smo ga u zadnjem kutku krila muzeja koji je bio posvecen Klimtu. Tamna prostorija bila je prepuna posjetilaca, a grupa Italijana u tom trenutku pratila je pomno vodica koji je tihim glasom, tek da se razumije, objasnjavao sliku “Judith”. Moja prijateljica, pazljivo je osmatrala svaku sliku pojedinacno, a sjetan pogled na “Poljupcu” trajao je nesto duze, zeleci da ga duboko u svom sjecanju zabiljezi I sacuva .

Godinu stvaranja, naziv slike i neke pojedinosti povezivala je sa nekim drugim detaljima I tako stvarala u sebi polako kompletne utiske I komentarisala tiho. U prethodnim prostorijama, pored Klimtovih, izlozene su slike I nekih drugih poznatih umjetnika koji su imali utjecaja na njegov stil, poput Van Gogha ili neke od slika njegovih savremenika, kao sto je Egon Schiele .

Druge prostorije podijeljene su u razne periode umjetnosti, kao sto su djela iz srednjeg vijeka, baroka, klasicizma i impresionizma.

U cijeloj zgradi muzeja, zabranjeno je fotografisanje, pa cak i impresivne skulpture na stepenistu u unutrasnjosti Belvedera ,ostale su zabiljezene samo u sjecanju moje gosce.

Za nas sljedeci cilj, odabrala sam nesto sasvim drugo, kako bi se utisci iz Belvedera mogli sleci, a da se ne zbrkaju u glavi ako bismo posjetili jos neki muzej u kojem su izlozene slike.

U “Haus der Musik”, iliti kucu muzike, stigli smo vrlo brzo tramvajem, vozeci se par stanica do drzavne opere. Par ulica dalje, skrenuli smo do zgrade u kojoj je smjesten taj neobicni svijet muzike. E tu se moglo fotografisati do mile volje. Mnostvo soba, svaka svijet za sebe, posvecena najvecim velikanima austrijskog muzickog stvaralastva. Melodije Mozarta, Beethovena,Straußa, Haydna vodili su nas u srce Beca, nekih davnih vremena, a na tren smo zamislile da se nalazimo na sred dvorskog bala, obucene u siroke, suskave haljine i igrale u ritmu valcera Ili menueta.

Ni ona ni ja nismo muzicki obrazovane, ali taj muzej pruza posjetiocima poput nas dvije, mogucnost, raznim interaktivnim igrama, stvarati vlastita muzicka djela, a u jednoj od prostorija posvecenih beckoj filharmoniji, mozete cak i da dirigujete neke od najpoznatijih muzickih djela beckih majstora. I sve to sa certifikatom na kraju uspjesnog dirigovanja. Mada, nije bas tako lako, kako izgleda. Nas dvije, zabavljale smo se kao djeca.

Taj dan smo uspjele otici jos u Mozarthaus, muzej posvecen Mozartu, smjesten u stanu u kojemu je on jedno vrijeme zivio u Becu. Ali o tome, mozda neki drugi put.

Sreca i zahvalnost moje drage prijateljice, koju je pokusala izreci rijecima, ocrtavala se i na njezinom licu. Bilo mi je pomalo i neugodno, a bila sam i ganuta njezinom reakcijom, pa sam joj na kraju rekla : „Nemoj pretjerivati, pa i ja sam se izvukla jedan dan, da ne peglam, kuvam, perem, cistim… Tako bih se ja provela danas, da nismo krenule u ovu setnju.“

I, nisam je slagala… 🙂

8144820_BLD_Online

o

IMG_6519

Nekada mozes pomoci svakome, ali sebi ne

Nije mu se bilo tesko uputiti na hiljadu kilometara dug put usred zime, po snijegu i ledu, samo da bi iznenadio svoje roditelje za slavu. Da par sati provede sa njima i ostalim clanovima familije. Napunio bi kola raznim poklonima, za svakoga ponesto. Pa onda opet nazad, ne osjecajuci umor. A bio je tada jos mlad. Cesto ga je hvatala nostalgija, razdoblja od odmora do odmora bila su mu predugacka. Pa bi na iznenadjenje njegove zene i prijatelja, spontano rijesio upaliti kola i otisnuti se na dalek put, samo da bi udahnuo zraka rodnog kraja i nagledati se toplog osmijeha svojih roditelja koje je iznad svega volio.

Kada je rijesio da napusti rodnu grudu, kada je imao osjecaj da mu je pretijesno tamo gdje se rodio, planirao je otici sto dalje, na drugi kontinent. Igrom sudbine, ipak nije otisao predaleko, zaustavio se u obecanoj zemlji, usred Evrope.
Stekao je nove prijatelje, prolazio zivotnu skolu kroz gorka iskustva, ucio strani jezik. Bilo je onih koji su ga iskoristavali, a pravili se da mu zele pomoci, dok iz citavog tog procesa nije postao svoj covjek, pametniji i mudriji umnogome od onog naivnog momcica kakav je nekad bio i koji nije poznavao svijet i ljude.

Postenje, koje je bez obzira na sve okolnosti novoga zivota zadrzao, doprinijeli su da postane veoma cijenjen, kako na poslu, tako i u krugu poznanika. Mnogi su trazili njegove savjete, a on je davao sve od sebe kako bi im pomogao. Velika podrska u zivotu bila mu je njegova zena, koja je jednako kao on nesebicno pomagala drugima.

I ipak se sudbina poigrala sa njima. Nisu mogli imati svoju djecu, iako su itekako imali srca puna ljubavi koju su iskazivali prema djeci svojih prijatelja i djeci iz familije. U drustvu djece, i on bi postajao dijete. Igrao se sa njima, valjao po podu, golicao, pricao bi sa njima i salio se… U tim trenucima zracio je potpunom srecom.

Humor je bio neizostavni dio njegove licnosti. Kao da je svaki dan bio prvi april, poznanici nikada nisu znali da li se sali ili ozbiljno govori. Jednostavno nije mogao odoliti da se sa nekim ne nasali, pa kad bi mu sala uspjela, smjeskao se slatko, iz dubine srca.

Kada su njegovu nekadasnju zemlju zadesila nesretna vremena, nesebicno su, prije svega novcano, pomagali mnogobrojnu familiju. Odricali su se mnogo cega kako bi svima njima pomogli i olaksali im da prebrode teske dane kroz koje su prolazili. Izjedalo ga je svakodnevno pitanje da li je mogao vise da ucini za njih, i njegove misli su bile uvijek sa njima. I poslije rata nastavio je da im pruza financijsku podrsku.

A onda su mu se roditelji razboljeli. Ni tada nije stedio novca da im pruzi najbolju medicinsku pomoc.
Sekirao se svakodnevno i stalno mislio na roditelje. Nije zelio da ih izgubi, oni su mu bila neiscrpni izvor snage i zivota. Posjecivao ih je kad god je mogao. Zajedno sa ostalim clanovima familije trudio se da im ne nista ne nedostaje. Ucinili su sve sto su mogli.

Umrli su u kratkom razdoblju jedan poslije drugoga.

On je poslije tog gubitka postao neutjesan.

Nestao je osmijeh sa njegovog lica.

Bilo je mnogo onih koji su ga voljeli i htjeli da mu pomognu da izadje iz te svoje tuge i zalosti, ali to nikome nije dozvoljavao.

Zatvorio se u svoju cahuru koju je nakon smrti roditelja oko sebe stvorio. Zajedno sa njim u tom prostoru lebdjele su samo njegove uspomene.

Prestao je da ide u svoj zavicaj. Nije mogao da gleda kucu u kojoj se rodio kako propada. Sve mu je bilo previse bolno. Sjecanja na sretna vremena, kada je kuca bila ispunjena ljubavlju i toplinom, dok su roditelji bili zivi, sada su samo stvarala tugu u njegovom srcu. I samo je nju, tugu, pustao da mu pravi drustvo.

Od njega je ostala samo sjena covjeka koji je nekada bio.

leave_me_alone____by_madfeather[1]

Krtola

Bild

Bilo je to na veceri kod prijatelja iz Srbije, koje smo nedavno upoznali.

Sjedali smo u opustenoj atmosferi i uzivali u delikatesama prave srpske kuhinje. Nije nedostajalo ni bogate meze, ni sarme, ni pecenja, a posebna delicija, bar za mene,koja nikada nije jela divljac, bio je i gulas od srnetine, vrhunski zacinjen i spremljen.

Domacica se cak potrudila da se oproba u kuvanju rakije, kako bi upotpunila ugodjaj te zimske,hladne veceri i posluzila goste.

Praveci je prvi put, nervozno je vise puta, provjeravala sastojke i proceduru na malom papiricu gdje je zapisala recept dobijen od oca preko telefona. Pijuckajuci kuvanu rakiju, koja, s obzirom da je pravljena prvi put i nije tako lose ispala, upoznasmo se malo bolje sa novim prijateljima i uvidjosmo da nam njihovo drustvo godi, jer bili su nasih godina, slicnih interesovanja i razmisljanja. Jednako i veseli i raspolozeni kao i mi sami, nisu dozvolili da svakodnevne brige i problemi budu tema te veceri.

U neko doba, pridruzila nam se i majka domacice, koja zivi u blizini. Zena pedesetih godina, ozbiljnog je lica sjedala sa nama i sve vrijeme me promatrala i pomno slusala kako pricam. U prvi mah mi nije bilo jasno zasto, ali onda ona progovori : “ Jao, kad te slusam, pa ti nista nisi promenila tvoj crnogorski govor. Podseca me na nasa letovanja u Crnoj Gori. “ Mada mi nije bilo prvi put da neko iz Srbije uoci moj drugaciji govor i smatraju me Crnogorkom, bila sam pomalo iznenadjena i prozborih nasmijanog lica: „Ne, nisam ja iz Crne Gore, ja sam porijeklom iz Hercegovine. Mi jesmo blizu,ali se razlikujemo po govoru. “ Ona kao da to nije cula ili nije razumjela sto sam joj rekla, i dalje me posmatrala tako, kao da gledajuci mene vraca film njezinih sjecanja sa ljetovanja u Crnoj Gori pa dodade :“ Krtola. Znas li sta je krtola?“.

Vec mi cijela situacija postade simpaticna i ja joj opet, uz jos veci osmijeh odgovorih :“ Pa naravno, to je krompir. I kod nas u Hercegovini se kaze krtola.“ (Jooooj, otkad nisam cula tu rijec, prodje mi kroz glavu.) „Kad sam bila kod vas u Crnoj Gori na moru“, nastavlja ona, „domacini su spominjali krtolu, a mi nismo znali najpre sta je, pa sam dobro upamtila tu rec. Eeee, kad te slusam, pa nista nisi promenila tvoj crnogorski govor“.

Nisam htjela vise da je ubjedjujem ko sam, sta sam, odakle sam, vidjoh, uzaludno bi bilo. To sto vec dugo godina zivim daleko od rodnog kraja i dragih mi ljudi, otudjilo me i od mnogih rijeci koje su me okruzivale dok sam odrastala i dok se nisam otisnula u neke druge krajeve, koji su u medjuvremenu postali moj dom. Ali bar me tog trenutka, ta zenica, sa tom jednom rijecju, poveza sa mojim rodnim krajem i zagrija, vise nego ona kuvana rakija, dusu I srce. Jer me podsjeti na krtolu pecenu u zaru na ognjistu, kod mog djeda, u Hercegovini.

A i svi Hercegovci, ma gdje zivjeli, kazu, nema sladje krtole od one koja se rodi iz skrte, hercegovacke zemlje.

p.s.

napisano prosle zime 🙂

Bild