Nekada mozes pomoci svakome, ali sebi ne

Nije mu se bilo tesko uputiti na hiljadu kilometara dug put usred zime, po snijegu i ledu, samo da bi iznenadio svoje roditelje za slavu. Da par sati provede sa njima i ostalim clanovima familije. Napunio bi kola raznim poklonima, za svakoga ponesto. Pa onda opet nazad, ne osjecajuci umor. A bio je tada jos mlad. Cesto ga je hvatala nostalgija, razdoblja od odmora do odmora bila su mu predugacka. Pa bi na iznenadjenje njegove zene i prijatelja, spontano rijesio upaliti kola i otisnuti se na dalek put, samo da bi udahnuo zraka rodnog kraja i nagledati se toplog osmijeha svojih roditelja koje je iznad svega volio.

Kada je rijesio da napusti rodnu grudu, kada je imao osjecaj da mu je pretijesno tamo gdje se rodio, planirao je otici sto dalje, na drugi kontinent. Igrom sudbine, ipak nije otisao predaleko, zaustavio se u obecanoj zemlji, usred Evrope.
Stekao je nove prijatelje, prolazio zivotnu skolu kroz gorka iskustva, ucio strani jezik. Bilo je onih koji su ga iskoristavali, a pravili se da mu zele pomoci, dok iz citavog tog procesa nije postao svoj covjek, pametniji i mudriji umnogome od onog naivnog momcica kakav je nekad bio i koji nije poznavao svijet i ljude.

Postenje, koje je bez obzira na sve okolnosti novoga zivota zadrzao, doprinijeli su da postane veoma cijenjen, kako na poslu, tako i u krugu poznanika. Mnogi su trazili njegove savjete, a on je davao sve od sebe kako bi im pomogao. Velika podrska u zivotu bila mu je njegova zena, koja je jednako kao on nesebicno pomagala drugima.

I ipak se sudbina poigrala sa njima. Nisu mogli imati svoju djecu, iako su itekako imali srca puna ljubavi koju su iskazivali prema djeci svojih prijatelja i djeci iz familije. U drustvu djece, i on bi postajao dijete. Igrao se sa njima, valjao po podu, golicao, pricao bi sa njima i salio se… U tim trenucima zracio je potpunom srecom.

Humor je bio neizostavni dio njegove licnosti. Kao da je svaki dan bio prvi april, poznanici nikada nisu znali da li se sali ili ozbiljno govori. Jednostavno nije mogao odoliti da se sa nekim ne nasali, pa kad bi mu sala uspjela, smjeskao se slatko, iz dubine srca.

Kada su njegovu nekadasnju zemlju zadesila nesretna vremena, nesebicno su, prije svega novcano, pomagali mnogobrojnu familiju. Odricali su se mnogo cega kako bi svima njima pomogli i olaksali im da prebrode teske dane kroz koje su prolazili. Izjedalo ga je svakodnevno pitanje da li je mogao vise da ucini za njih, i njegove misli su bile uvijek sa njima. I poslije rata nastavio je da im pruza financijsku podrsku.

A onda su mu se roditelji razboljeli. Ni tada nije stedio novca da im pruzi najbolju medicinsku pomoc.
Sekirao se svakodnevno i stalno mislio na roditelje. Nije zelio da ih izgubi, oni su mu bila neiscrpni izvor snage i zivota. Posjecivao ih je kad god je mogao. Zajedno sa ostalim clanovima familije trudio se da im ne nista ne nedostaje. Ucinili su sve sto su mogli.

Umrli su u kratkom razdoblju jedan poslije drugoga.

On je poslije tog gubitka postao neutjesan.

Nestao je osmijeh sa njegovog lica.

Bilo je mnogo onih koji su ga voljeli i htjeli da mu pomognu da izadje iz te svoje tuge i zalosti, ali to nikome nije dozvoljavao.

Zatvorio se u svoju cahuru koju je nakon smrti roditelja oko sebe stvorio. Zajedno sa njim u tom prostoru lebdjele su samo njegove uspomene.

Prestao je da ide u svoj zavicaj. Nije mogao da gleda kucu u kojoj se rodio kako propada. Sve mu je bilo previse bolno. Sjecanja na sretna vremena, kada je kuca bila ispunjena ljubavlju i toplinom, dok su roditelji bili zivi, sada su samo stvarala tugu u njegovom srcu. I samo je nju, tugu, pustao da mu pravi drustvo.

Od njega je ostala samo sjena covjeka koji je nekada bio.