O vrijednim rukama, sto pletu i heklaju

Nerijetko su ideje za mustru novog dzempera, koji bih narucivala mami da mi isplete, bile inspirisane stranim modnim casopisima koje sam cesto imala priliku listati. Mama bi  ih donosila iz hotela, gdje bi ih gosce ostavljale nakon svog boravka . A bilo ih je moguce kupiti i na svakom kiosku, sto se podrazumijevalo u jednom turistickom gradu kako bi se i na taj nacin izaslo u susret mnogobrojnim gostima iz raznih zemalja.

Nije bilo mustre koju moja mama nije umjela da isplete. A ti casopisi prikazivali su bas neobicne i raznovrsne modele uradjeni  cesto kompliciranim  petljama, pa su se po tome razlikovali od modela koji su se mogli naci u buticima.

Duboko u moje sjecanje, urezao se jedan slatki  bijeli  dzemper na kopcanje, sa izvezenim cvjeticima uzduz linije kopcanja. Ja i sestra smo imale iste, samo su se razlikovali po boji cvjetica. Rado sam ga nosila, pa mi je bilo zao kada sam ga prerasla.

A znala je mama lijepo i da sije. Pricala mi je o tome kako je kada je bila djevojka, u mnogoclanoj familiji, prekrajala vec iznosenu odjecu i pravila od njih nove, tako dobro sasivene, da su joj se prijateljice uvijek divile stvarima koje je nosila.

Mislim da nisam imala do danas ljepse bijele, mornarske pantalone ili bijele berumude sa sirokim pojasom, od onih koje mi je mama sila kad sam bila tinejderka. A zauvijek u mom sjecanju, ostat ce i crvena haljina sa bijelim tufnicama koju mi je sasila kad sam bila sasvim mala, u nizim razredima osnovne skole. Zvala sam je „princezina“ haljina zbog naboranih, istaknutih rukava i donjeg dijela haljine u punom krugu koji je dolazio do izrazaja kada bih se vrtila u krug.

Iako je bila vrsna i u heklanju, nikada nisam uspjela nauciti heklati. Htjela sam sve nauciti, ali izgleda da nisam naslijedila njezin talenat, pa mi nista od svega toga nije islo od ruke.

Svakodnevno sam je gledala dok radi sve te rucne radove i vidjela koliko je potrebno strpljenja, vremena, znanja dok se dobije jedan lijep,  finalan proizvod.

I danas je ponekad obavezem da mi isplete neki dzemper ili majicu od konca, koje posebno obozavam i veoma rado nosim. I nekako je i mama uvijek tu, uz mene, kao da me miluje  dok nosim njezine pletene stvari.

Za mene su sve to i umjetnicka djela  koja imaju posebnu vrijednost, jer je u svaki od njih utkan i djelic licnosti i ljubavi osobe koja ga je napravila.

Interesantno da se uvijek sjetim jedne pricice iz citanke iz osnovne skole, kada vidim nesto heklano ili tkano.

A radilo se o jednoj djevojcici koja je zivjela u Njemackoj, ali je za vrijeme ljetnog raspusta dosla kod bake na selo.  Na rastanku joj je baka poklonila sarenu, tkanu torbicu u etno stilu, sa resicama. Posto je djevojcica navikla da kupuje skupe, markirane stvari i nije htjela da joj se drugarice rugaju ako budu vidjele tu torbu, na povratku za Njemacku, usput je u trnje bacila tu torbu.

Bila je iznenadjena kasnije, kada je stigla u grad u kome je zivjela, vidjela mnoge djevojcice sa takvim torbicama, jer  su bas tada bile u modi. A nije ih vise bilo za kupiti, jer su bile rasprodate. Jedina ona, pored njezinih drugarica nije imala takvu torbu.

A ja sam se danas ponosno, prvi put, prosetala  do posla sa ovom prekrasnom heklanom  torbicom preko ramena i sa ovim salom oko vrata, koji su  ovaj  tmurni, sivi, septembarski  dan, razveselili   bojama i razigranim cvjeticima.

Posebno su mi dragi, jer su rucni rad moje prijateljice Negoslave, a dobila sam ih od nje, izmedju ostalog,  za rodjendan ove godine  🙂 .  Veoma me je obradovala i usrecila sa tim poklonom, jer je tako licno i unikatno, samim tim meni posebno vrijedno. A time mi je otkrila jos jednu svoju kreativnu stranu svestrana Negoslava…

Sepurila sam se tako danas  i osjecala posebno, na ovim beckim ulicama, a sigurna sam da sam vidjela i poneki  ljubomoran pogled sa strane  😉 .
Bild

Advertisements

2 Gedanken zu „O vrijednim rukama, sto pletu i heklaju

  1. Sta sada da kaze doticna Negoslava, jos posle ovolike pauze i jos kucajuci sa neke stare kante od kompa, u iscekivanju planirane kupovine novog koja se odlaze ybog prezauzetosti onog mog majstora Ivana _ salim se malo, pokusavajuci da se ne nerviram nad promenjenom tastaturom i celavom latinicom. Sustina je u tome da sam jako ganuta ovom pricom, pa stoga i kuckam cim sam usla na net. Vise se pisemo kad dode novi komp. Ljubac i hvala.

Kommentar verfassen

Trage deine Daten unten ein oder klicke ein Icon um dich einzuloggen:

WordPress.com-Logo

Du kommentierst mit Deinem WordPress.com-Konto. Abmelden / Ändern )

Twitter-Bild

Du kommentierst mit Deinem Twitter-Konto. Abmelden / Ändern )

Facebook-Foto

Du kommentierst mit Deinem Facebook-Konto. Abmelden / Ändern )

Google+ Foto

Du kommentierst mit Deinem Google+-Konto. Abmelden / Ändern )

Verbinde mit %s