Be creative – oboji svijet oko sebe

Naidje meni ponekad  neki kreativni val, neka blic ideja, iznenada i neplanirano.

Oduvijek sam voljela crtati i ne smatram sebe narocito talentovanom, ali uzivam  dok slikam, crtam  ili dok pravim neki ukras.  Kreativnost mi je bila vjerni pratilac jos od djetinjstva pa do danasnjih dana. Igrom slucaja, moje radno mjesto odise kreativnoscu na svakom uglu, na svakom koraku.

Zato me ponekad i ne cudi sto me neka kreativna ideja pronadje na neobicne nacine.

Tako je bilo i kada je moj muz u vikendici pokusao prefarbati dvoja stara vrata. Nije mu uspjelo prekriti neravnine I neke rupice koje su se na njima nalazile pa ih je dlucio zamijeniti novima.

I  bas u tom trenutku  kada mi je to saopstio, dosla mi je ideja da ukrasim ta vrata nekim crtezom, koji bi sarenilom boja prekrio sve te neravnine i rupe od raznih srafova.

Nisu to bila prva vrata kojima smo dosadno bjelilo zamijenili sarenim bojama. Ulazna vrata stana u kojem smo prije zivjeli, obojali smo sarenim kockicama sa unutrasnje strane I tako razbili monotoniju predsoblja koja je vladala zbog bijelih zidova I bijelih plocica.

Motiv za vrata od wc-a u vikendici sinuo mi je brzinom munje. Pocela sam da radim skice, prepravljala dok nisam dosla do zadovoljavajuceg rezultata. Moj najmladji sin odusevljeno je prihvatio tu ideju. I posto  voli da crta i slika, trazio je da sudjeluje u ukrasavanju vrata. Dopustila sam mu da vrata sa vanjske strane dopuni sa nekim detaljima kada ja budem gotova, a obecala sam mu i da ce unutrasnju stranu tih vrata smjeti kompletno sam da oslika. To ga je mnogo obradovalo.

Nakon nekon vremena, dosla su i druga vrata na red. Motiv je jako neobican, ni sama ne znam kako je ta kombinacija u mojoj glavi nastala, samo znam da sam tu ideju odlucila slijediti. Opet skice na papiricima do zadovoljavajuce verzije.

Bilo nam je zabavno tog vikenda, meni i sincicu. Naizmjenicno smo fotografisali jedno drugo, za uspomenu. Dok sam ja oslikavala druga vrata, on je bez skice, onako djecji  slobodno, oslikavao druga vrata. Bila sam radoznala kako ce njegova vrata ispasti. Po ko zna koji put vec, dokazao mi je i tada moj mali umjetnik da ima talenat za kombinaciju boja i  formi.

Sada su nasa vrata ljepsa i vrijednija, a ponekad se osjecamo kao u bajci, dok nas ove figure sa vrata promatraju, veseli i nasmijani.

Jedva cekam da me vila maste opet zagolica i sapne novu ideju. Iznenada I bez najave.

Picasso: „Cijeli zivot  sam proveo uceci crtati kao dijete“ /„Svako dijete je umjetnik.  Teskoca  je ostati dijete kada odrastes.“

Bild

Bild

Bild

Bild

Bild

Bild

Bild

Bild

Bild

Bild

Bild

Bild

Bild

Bild

Bild

Bild

Bild

Bild

Bild

Bild

Bild

Bild

Bild

Bild

Bild

Bild

Bild

Bild

Bosanski lonac

Sta je potrebno imati za originalni bosanski lonac?

komsiju Bosanca

Foto0318

komsiju Bosanca koji voli kuvati

Foto0319

komsiju Bosanca koji ima zemljani lonac

Foto0321

komsiju Bosanca koji je pripremio sve potrebne sastojke

Foto0322

komsiju Bosanca koji umije to sve ukusno zaciniti

Foto0324

komsiju Bosanca koji to sve sa puno ljubavi stavi kuvati

Foto0325

i onda se sve to lijepo krcka kod komsije Bosanca 🙂

Foto0334

i za maksimalni uzitak, komsinicu Bosanku koja sve to lijepo zaokruzi sa domacom pogacom

Foto0335

lijep, suncan okotobarski dan da uzivanje bude potpuno  🙂 !

Pakao jednog zivota

Upoznala sam je kao veselu i uvijek nasmijanu zenu. Vec od prvog trenutka, imala sam osjecaj da je poznajem oduvijek, zbog njezinog otvorenog i direktnog pristupa pri prvom susretu.  Kao da je oduvijek bila clan familije, neka bliskost treperila je izmedju nas. Rekla mi je kasnije da je i ona to pri prvom susretu osjetila.

Bila je nesto punije gradje, ali je to nosila dostojno. Uvijek skladno obucena, odabirom odjece lijepo je kasirala visak kilograma.
Okruglo lice, sa malim podbratkom, izgledalo je njegovano, porcelanskog tena i uvijek decentno nasminkano. Veoma kratka, plava kosa, koju je ponekad iz hira prosarala pink ili crvenim pramenom, odlicno se uklapala u njezinu kompletnu pojavu.

Nisam tada ni slutila kakva se zivotna prica, nevjerovatna sudbina krije iza tog sirokog osmijeha.

Ubrzo nakon naseg prvog susreta, otkrila mi je da je bolovala od opake bolesti, raka dojke. Bila je prva zena koju sam upoznala ne samo da je bolovala od toga, vec i da se uspjesno izlijecila. O svemu je pricala otvoreno, od momenta kada je otkrivena bolest, o agonijama dok je primala kemoterapiju i svemu sto je prozivljavala tokom lijecenja .

I njezina gojaznost dolazi od lijekova koje mora svakodnevno piti, objasnila mi je. Na slikama koje sam kasnije gledala, uvjerila sam se da je bila veoma atkraktivna i zgodna zena, duge, plave kovrdzave kose. Radost zivota zracila je sa tih slika.
„Da mi nije bilo prijatelja koji su bili uz mene i  moje djece, ne vjerujem da bi ishod bio ovakav kakav jeste“ – rekla mi je. Jaka zena, pomislila sam u sebi i divila joj se na hrabrosti koju je pokazala dok se borila, ne gubeci volju za zivotom. U trenutku naseg upoznavanja, imala je nesto vise od pedeset godina.

Za vrijeme bolesti, trazila je pomoc i u molitvama i religiji. Obilazila je mnoge manastire i crkve, pila svetu vodicu. Ubijedjena da joj je i to pomoglo da istraje i da ne izgubi nadu.

Jos jedan razlog zbog koga je zeljela ozdraviti, bila je njezina maloljetna cerka koju je sama odgajala. Pored nje, imala je jos troje odrasle djece iz prvog braka.

Nase druzenje nastavilo se cestim posjetama, proslavama rodjendana i slava. Kada bi joj zatrebala neka majstorska pomoc u stanu, tu je bio moj muz da joj priskoci u pomoc. I inace, svi koji su je upoznali, bili su uvijek uz nju, spremni da pomognu kada joj nesto zatreba.
Zivjela je u drzavnom stanu, koji je bio upravo po mjeri za nju i njezinu cerku, sredjen sa ukusom.
Otkako je oboljela, pa i kasnije, nije radila, vec je primala invalidsku penziju od koje su njih dvije zivjele.

Jednom prilikom, ispricala mi je o zloj sudbini koja je pogodila dok je jos bila dijete.  Nisam mogla ni da pomislim samo trenutak prije, koliko jada, bola, nepravde moze u jedan zivot da stane. Dok ovo pisem, nesto me steze u grlu i prsima, oci se pune suzama, kao onog momenta kada je zapocela svoju pricu.

Rodjena je u jednom selu, tridesetak kilometara od glavnog grada. Imala je samo jedanaest (!!! )godina kada su njezini roditelji odlucili da je udaju. „On ima dosta zemlje“, sjeca se da su roditelji tada govorili. Momak za koga su je namjerili udati, imao je oko trideset.

„Nisam ni shvatila tada da je bila moja svadba, ja sam se cijelo vrijeme igrala sa djecom“, pricala je. „Kada je pala noc i kad sam sama ostala sa „muzem“, sa tim nepoznatim covjekom, nisam znala sta me ceka… Nakon devet mjeseci, sa nepunih dvanaest godina, rodila sam prvog sina.“ Pruzila mi je crno- bijelu sliku, a na njoj, dijete obuceno kao zrela zena, sa pundjom na glavi – i drzi bebu. Suze su lile potocima iz mojih ociju, jecala sam iz sveg glasa, toliko me je uzdrmao i pogodio pogled na tu sliku i cijela ta prica.

Od tada, njezin zivot pretvorio se u pravi pakao. „Muz“ je bio pijanica i nasilan, rodila je jos dvoje djece s njim. „Svekar“ i „svekrva“ bili su nepokretni, pa se morala i o njima brinuti. Poslovi na imanju, kuca, djeca. To je bilo njezino djetinjstvo.

Davno mi je ta prica ispricana, pa ne mogu da se sjetim tacno, kako i kada, a cini mi se sa osamnaest godina da je uspjela da ga ostavi i pobjegne van zemlje. I nisam sigurna da li je tada vec povela svoje najmladje dijete ili ga je kasnije, kada se snasla u bijelome svijetu, dovela kod sebe. Samo znam da je odrastao uz nju.  Nesto kasnije, dovela je jos jedno dijete, a najstarije je ostalo kod kuce(mislim da je to bila njegova volja).

Boreci se i dalje kroz zivot, trudeci se sebi i djeci pruziti koliko toliko normalne uslove za zivot, usput je pomagala i „muza“. Vjerovatno joj ga je bilo zao, a i najstarije dijete je jos bilo s njim.

„Bas kada sam se smirila i opustila i pocela da uzivam u zivotu, snasla me ova bolest. Pa nije ni cudo, nakon svega sto sam prozivjela“ – rekla mi je pri kraju svoje ispovijesti.

I ako je zivot nekome majka, a nekome maceha, sta je njoj?

Nesto trece, gore, samo mu ne znam ime.

396564_519901058026235_1888132042_n

Klin corba ili ne?

Prije par dana sam slucajno na jednom programu naisla na emisiju „Jamie`s 15 Minute Meals“.

Rijetko gledam kuvarske emisije. Imam utisak da su jela koja prikazuju ipak prilicno teska za  pripremiti ili su potrebni neki posebni zacini ili sastojci.  Trebalo bi pola dana izgubiti samo trazeci po prodavnicama te neke posebne sastojke.

Ali nesto me je natjeralo da se zadrzim da odgledam emisiju Jamie Olivera do kraja.

Prikazane su nekoliko emisija jedna za drugom. I zaista – jednostavni sastojci, spremljeni na drugaciji ali interesantan nacin, neobicne kombinacije – odusevljeno sam pratila njegove majstorije za sporetom i zongliranje salatama, slaninom, pilecim sniclama, krutonima ili dresinzima koje je sam napravio…

Svjesna sam da bi meni pa i mnogim drugima trebalo vise od petnaest minuta, ali svakako sam namjerila kupiti njegovu knjigu sa ovim brzim receptima. Odgovara mi ta drugacija priprema i kombinacija obicnih namirnica.

Nekada stvarno treba da se spremi rucak, na brzinu, a pritom nastojati da to bude i zdravo. Sve je pitanje ukusa, ne volimo svi ista jela niti ih spremamo na isti nacin.

Neke namirnice, povrce ili meso,  znamo spremati na samo jedan nacin, jer smo tako naucili.

Eto, na primjer, poriluk. U nasoj kuci, tj. u mojoj familiji i kraju, spremao se samo kao corba. A kod nas se kaze por,vjerovatno skracena verzija rijeci poriluk, pa je tako ostalo u narodu. Kasnije sam cula za to povrce jos nekoliko naziva: praziluk, prasa, prazi,perca(u Zaplanju se tako kaze za zeleni dio biljke).

Tek kad sam kasnije kod moje tetke u Becu vidjela da ga ona koristi svjezeg u salati, bilo mi je cudno, ali mi se svidjelo i od tada ga stavljam i ja u salatu. Nekima ce biti smijesno, ali tako je.

Jednako tako, bila sam iznenadjena kada sam vidjela da se u kraju odakle je moj muz, Zaplanje, takodjer ne koristi za corbu, samo za salatu i kao dodatak nekim jelima.

Dugo je mom muzu trebalo da se navikne na ukus te corbe, u pocetku je cak demonstrativno odbijao da pojede bar jednu kasiku, jer nije navikao na kuvan praziluk,  ali s vremenom, shvativsi da se radi o necemu zdravom  „s kasikom“, pojede bar jednu porciju kada spremim. Djeci se ova corba na zalost jos uvijek ne svidja 😦  .

E, sad, zasto spominjah Jamie Olivera na pocetku?

Rekla bih da je ovo moj recept za spremanje brzog i zdravog  domaceg jela koje okrepljuje u prohladno, zimsko doba. I da se sprema doduse nesto vise od petnaest minuta, ali je procedura veoma jednostavna, kao i sastojci.

Necu vam moci dati tacne mjere, jer ovu corbu radim otprilike, ali sam sigurna da ce navedene kolicine biti dobra smjernica da se dobije ukusno jelo.

Oko 200g slanine isjeci na kocke i uprziti sa 1 kasikom masti(kod nas kuci stavljala su se pored toga i suva rebra, ali za brzu verziju je i samo slanina ok). Dodati 1 kasicicu mljevene crvene paprike i kratko uprziti i zaliti vodom, otprilike 1 litar. Uvijek se moze dodati malo vode ukoliko corbica kasnije kada se ostali sastojci dodaju postane pregusta. Kuhati dok slanina ne omeksa. Zatim dodati poriluk, ca. 500g(ja koristim vise zelenog dijela za corbu, vise volim tako), isjecen na komadice od ca. 2cm, na kockice isjecenih 3-5 krompira kao i 1-2 fildzana rize. Pritom je vazno napomenuti da riza prilicno zgusnjuje corbu i nakon sto je sklonite sa vatre, zato- pazite. Zaciniti sa solju, biljnim zacinom i biberom po ukusu.

Jelo je gotovo kada su svi sastojci skuhani, a zaprska nije potrebna. I to je to !

Prijatno !

VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100

Jesen u meni…i oko mene caruje

Bogate plodove ljeta, koje sam uzgajala u svojoj basti, vec smo odavno u slast pojeli.

Povrce iz basteOLYMPUS DIGITAL CAMERA

Mladi luk, salata, rukola, kratko vrijeme rotkvica i kolorabi, obogacivali su nasu trpezu u ljetnom periodu. Paradajz i krastavci sve do skoro, dok prvi mraz nije unistio stabljike, na kojima se nalazilo jos mnogo zelenih plodova, bez sanse da sazriju. Sada zemlja izgleda pusto, nakon sto su stabljike iscupane, a jos pokoji plod cherry paradajza na povrsini zemlje lezi kao nijemi svjedok bujnog, ljetnog zivota.

Sladili smo se i socnim kruskama, koje su ove godine prvi put rodile, tri godine nakon sto smo ih posadili. To nas je bas obradovalo, dok su se ostale vocke, jabuka i sljiva, u isto vrijeme posadjene, protivile nastaviti formirati plodove, pa su sa sebe stresle prve cvjetove vec u maju, i tako nas rastuzile, vec na startu. Moj muz im je vec zaprijetio: “ Ne rodite li sledece godine, zamijenice vas druge!“ 🙂

Foto0256u nasem mini vocnjaku

Ne pricinjava mi samo boravak u mojoj basti veliko zadovoljstvo, vec je i sam put od Beca do sela pun iznenadjenja.

OLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAslikano ljetos

Dok smo upoznavali tu rutu koja se velikim dijelom proteze kroz velike, plodne njive Donje Austrije, bili smo pozitivno iznenadjeni koliko su neki ljudi, seljaci, prije mnogo, mnogo godina bili pametni i uzduz puta posadili vocna stabla. I to u „nicijoj zemlji“, uski prostor koji dijeli njive od puta. Prepune grane rumenih plodova jabuka i poneka kruska, pozdravljaju putnike u jesen, a u rano ljeto, pocetkom juna, slatki plodovi tresanja pozivaju na gozbu.

OLYMPUS DIGITAL CAMERAslikano ljetos
Kao i proslih godina, cekali smo da te vocke sazriju, da mozemo da ih oberemo.

Ovaj osuncani vikend, svoju zavrsnicu imao je danas upravo ubiranjem plodova koje nam je ova jesen velikodusno poklonila. Danasnja nedjelja bila je puna akcije i u znaku zadovoljstva, gdje su sva cula uzivala :).

Sarenilo njiva, okupanih jesenjim suncem, djelovale su idilicno, mamile nase poglede i tako na magican nacin, unosile bezbriznost i mir u nase duse.
One  su sada sredinom oktobra vec izorane i posijane zitom, a na nekima se jos vide zeleni listovi neke vrste repe, dok kukuruz, vec pozutjele stabljike i listova, ceka da bude obran.

OLYMPUS DIGITAL CAMERAslikano ljetos, a slicno je izgledalo i danas

VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100danas

Vec odavno se u prodavnicama ne mogu kupiti ukusne, socne jabuke, pa nam je to jedinstvena prilika da se prisjetimo ukusa prave jabuke, kakve smo jeli kao djeca.
Te jabuke niko ne odrzava, sto znaci, niko ih i ne prska. Socne i slatke, pravi su delikates jedinstvenog bogatstva ukusa. Pojedine sorte bih mogla oznaciti kao starinske, jer se razlikuju po izgledu i okusu od ostalih koje sam do tada poznavala.

VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100moj muz danas u akciji

VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100mali broj ljudi zastane da bere jabuke, tako da veliki broj ovog voce propadne

VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100zanosni plodovi na sve strane puta

Ali nije samo branje jabuka danas bio nasa glavna zanimacija.

Tako sam, kao i svake godine u ovo doba, uzivala u skupljanju plodova oraha.
I oni su posadjeni pored puta, i to najvecim dijelom od svih ostalih, i samo cekaju da budu obrani.
Nema ljepse rekreacije u prirodi od toga, vjerujte mi. Djeluje opustajuce, a radost pri pronalasku svake pojedine jatke, pa i neka vrsta takmicenja ko ce vise da sakupi tih ukusnih kostunjavih plodova, cinilo je da se osjecamo kao djeca.

VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100

Jos nesto je obiljezilo ovaj vikend.

Moj sin je upoznao novog prijatelja. Malog jezica Maksa(tako mu je moj sin dao ime).

Posto veoma voli zivotinje, uzeli smo ga kod sebe. Moj sincic bio je presretan sto ima jeza za kucnog ljubimca. Uz to smo htjeli da mu pomognemo da lakse prezimi, jer im prijeti masovno uginuce, kako smo culi nedavno preko medija. Zbog poremecaja klime  kasno su dosli na svijet,pa hladnoca i nedostatak hrane prijete tim slatkim,nejakim mladuncima.

VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100

Nakon sto smo u internetu pronasli da nije tako lako uzgajati mladunce jezeva, jer im se npr. ne moze davati obicno mlijeko, sto smo mi odmah dali, vec specijalno mlijeko za macke i slicno, obeshrabrili smo se i razocarali. Savjetuje se da je najbolje da se odnese u dom za zivotinje, gdje ce se strucnjaci pobrinuti za njih.

Zanimali smo se sa tim malim stvorenjem cijelo popodne, i nakon sto smo mu ponudili prenociste u nasem toplom domu, uvidjeli smo da mi ne mozemo nista vise uciniti za njega. Doma za zbrinjavanje zivotinja u nasem selu na zalost nema, pa smo ga teska srca na kraju pustili opet u prirodu, u nadi da ce prezivjeti.

Bio je ovo nakon duzeg vremena zanimljiv izlet u prirodu, obojen svim bojama i radostima jeseni, zacinjen ukusom plodova koje nudi ovo godisnje doba.

VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100

„Oj, svatovi zasto ne pjevate…“

Klikni ovdje za uvod u ovu pricu

…nekada, u Hercegovini…

Kada se ima zeniti ili udavati, mlada ili mladozenja pozivaju djevojke iz sela da bi pjevale i docekivale svatove.
Neke su se pjesme pjevale u izvornom obliku i tekstom koji se prenosio, a neke su djevojke same komponovale.

Neki od starih obicaja, zadrzali su se do danas. Kao na primjer, da djever i djeverusa dolaze da otkupe mladu. Da bi bilo zabavnije, bude laznih mladi koje izlaze iz djevojacke sobe, a oni treba da prepoznaju svoju mladu. Brat predaje svoju sestru djeveru i djeverusi.
Naposljetku je vode medju svatove.
Svatovi ne pjevaju dok mlada ne izadje medju njih. Ona sjeda izmedju djevera i djeveruse  za sto gdje je iznijeta meza da se posluze svatovi. Tek tada svatovi pocinju da pjevaju.
Cure pjevaju:
„Prijatelji nasi mili,
prijateljstvo obnovili!“
„Oj svatovi zasto ne pjevate,
il vam nije po volji djevojka
Bolja nam je od vasega momka!“
„Stari svate, gdje je tvoja sala,
dje su tvoji momci od pjevanja!“

Jedna od cura koje su pjevale uzme da kiti svatove.
Za to vrijeme ostale cure pjevaju, kako bi izmamile sto vecu sumu novca koju svatovi placaju za kicenje. Kao sto se vidi, za svakog svata ima poseban tekst (samo za starog svata to ne vazi, zbog postovanja):

„Oj, Milane, denu se pokazi,
sto dinara po dzepu potrazi!
Sto dinara malo nam je,
a hiljadu dosta nam je!“
Pa kad „Milan“ plati, slijedi:
„Hvala tebi, mlad Milane,
Bog te zivio!“

Pa isto se pjeva i za djevera:

„Oj, djevere, denu se pokazi,
sto dinara….“

Ili:

„Steta ti je srebro dati,

mozes zube opravljati!“

A nekome su morali pjevati i ovo:

„Prijatelju, daruj i ti
nemoj vise ciganiti! “

Veoma star obicaj, koji se takodjer s vremenom izgubio, je da mladozenja nije isao sa svatovima po mladu.

Kada je barjaktar napustao mladozenjinu kucu ili pak napustao djevojkinu kada su vodili mladu kod mladozenje, pjevale su cure:
„Razvij barjak, barjaktare,
iz postene kuce stare!“
Mlada je iz svoje kosarice bacala bonbone i sitan novac, cemu bi se posebno radovala djeca, koji bi trckarali za mladom kupeci ih sa poda.

Djevojka, tj. mlada, kada je napustala sa svatovima kucu, pratile su je ove rijeci:
„Okreni se seko nasa, majka te zove,
seka bi se okrenula, djever joj ne da!
Ajde zbogom,seko nasa,
Bog ti na pomoc!“

„Savila se zlatna zica od neba vedra
savila se mladozenji oko fesica!
Od fesica mladoj nevi  oko duvaka!“

Mladozenjina pjesma:

“ * Pijevac pjeva u naranci,

sabah zora je.

Ustaj, ustaj mlado momce,

redaj stolove.

–  Ja sam mladi i nejaki,

ja ne umijem.

*  Kad si mladi i nejaki

sto se zenis ti?

– Mene zeni stara majka,

a sto cu joj ja.“

U toku svadbenog slavlja, pjevalo se jos:
„Stari svate, gdje je tvoja sala,
dje su tvoji momci od pjevanja!“

Ovo mi se posebno svidja:
„Oj, bolan, oj bolan, sivi sokole,
jeda dje, jeda dje, nase svatove?
Eto ih, eto ih, ozdo uz polje,
dje vrane, dje vrane konje igraju,
i zlatne, i zlatne uzde trgaju!“

Pjevalo se i :

„Sta u dvoru zagor stoji,
sta ono vele,
ono majka sina zeni
pa se vesele,
veselje im u cas dobar,
danas i vazda…“62020_531572063525801_1008291357_n

 

Vjencanja i svadbe – nekad i sad; tamo i ovdje; ovako ili onako

Kao i uvijek kada su vjencanja u pitanju, i tog dana vladalo je neko uzbudjenje medju mojim kolegama zbog vjencanja koje je bilo zakazano u prostorijama nase firme.

Radoznalo smo iscekivali dolazak mlade, trazili bezuspjesno bijelu vjencanicu medju gostima sto pristizu. Tek kada se cekanje oduzilo i ceremonija vec  trebala da pocne, shvatili smo da je mlada, zapravo jedna dama zrelih godina, koja je na sebi imala usku, crvenu haljinu, do iznad koljena, zeleni sako i cvijet u kosi. Decentno, neupadljivo nasminkana. „Izgledala je bas sretno, sva je blistala od srece!“, rekla mi je kolegica kada je ceremonija vjencanja, pracena melodijom gudackog kvarteta, zavrsila i mladenci sa svojim gostima krenuli put restorana. Tamo su nazdravili sampanjcem i pocastili se Sacher tortom. Jedino nije mogla oprostiti mladozenji sto nije za tu priliku kupio svecanije odijelo. Imao je na sebi obicne crne pantalone, tamnoplavu kosulju i sivi sako. Interesantna kombinacija 🙂 .

Shodno dogadjaju dana, pocela sam sa svojom kolegicom Japankom pricati na temu vjencanja.

I zapravo, mislim da se ne bih ni sjetila nekada pisati o temi svadbi, ovoj, japanskoj ili starinskoj svadbi koju sam jos uspjela kao dijete dozivjeti u Hercegovini, da mi kolegica tada nije ispricala na kakav neobican nacin je ona sklopila brak.

Htjela sam od nje saznati kako je protekao njezin cin sklapanja braka na budisticki nacin, tj. kako izgledaju svadbe u Japanu. Na to mi je ona odgovorila, da je njezina religija zapravo sintuizam („Put Bogova“). To je  japanska pra- religija, koja je postojala u Japanu prije dolaska budizma, kojeg  su na japansko tlo donijeli Kinezi i Koreanci. Ipak se te dvije religije pomalo preplicu, rekla mi je.

Ono interesantno tek slijedi, ali vrijedi spomenuti da se u Japanu mali broj parova odluci vjencati po shinto obicajima, jer su, kako mi je rekla, jako skupi, tj. svecenici traze velike svote novca.  Shinto hramovi se razlikuju po bozanstvima kojima se mole, npr. sunce, voda, planine, biljke, vatra, vjetar… Na ceremoniji vjencanja po shinto obicajima mladenci su obuceni u  tradicionalni kimono, mlada je sva u bijelom (ima duplo znacenje –boja cistote i boja  smrti- mlada taj dan umire za svoju familiju i pripada od tog dana familiji njezinog muza).

Da se vremena mijenjaju, da se obicaji na vjencanjima mijenjaju, kao i to sto mladenci danas mogu birati i najneobicnija mjesta i nacine za sklapanje braka, to se vec dalo primijetiti unazad nekoliko godina. Jednako tako, mladenci imaju pravo samo otici kod maticara sa dva  svjedoka koji moraju da stave svoj potpis i tako obaviti taj cin sklapanja braka bez velike pompe.

Pomalo futuristicki zvucala je prica moje kolegice o tome kako je ona stupila u bracne vode. Bez prisustva mladozenje ?!

U trenutku kada su odlucili da se vjencaju, njezin buduci muz  vec je bio napustio Japan i boravio u Austriji.

Ona je u opstini uzela prazan vjencani list, stavila svoj potpis, njezini roditelji su bili svjedoci, koji su takodjer stavili svoje potpise na za to odredjeno mjesto. Veoma zanimljiv detalj u citavoj toj njezinoj prici je, sto se oni ne potpisuju kao mi, svojerucno, olovkom, vec svi Japanci imaju svoje pecate na kojima je izgravirano ime i prezime. U svim vaznim dokumentima koriste se registrirani pecati, a moguce je na kioscima kupiti zamjenske, tj. za opstu upotrebu, jer se desi da se zagubi registrirani pecat ili u slucaju da je potreban negdje pecat a original se nema u tom trenutku pri ruci.

Zene, tj. djevojke, obicno daju izgravirati samo ime i oni se koriste dok se nakon udaje ne ugravira dodatno muzevo prezime.

Taj  pecatom potpisani vjencani list  ona je poslala u Austriju muzu, koji je on takodjer svojim pecatom potpisao.  Zatim ga je poslao natrag u Japan , u opstinu da se ovjeri.

U medjuvremenu je i ona stigla u Bec, a ovjereni vjencani list je morao da se podigne licno u opstini u Japanu. Za to je dala punomoc mami, koja ga je u opstini preuzela i poslala njima u Austriju. Dalje su ga dali prijaviti i dali prevesti na njemacki u japanskoj ambasadi u Becu.

Eto, oduzi se ovo moje pripovijedanje, a zapravo sam htjela usporediti ova dva vjencanja sa nekim detaljima iz svadbarskog obicaja u Hercegovini. Akcenat je na muzickoj pratnji.

Nisam bila na mnogo svadbi u Hercegovini, ali pamtim jednu, kada se udavala jedna meni tada veoma simpaticna djevojka, Dusanka. Bila je za meine najljepsa cura od svih koje sam znala iz sela moje mame. Imala je lijepu vjencanicu i bijeli sesir sa velikim obodom.

Sjecam se kako sam pomagala u kuci mlade praviti kolace nekoliko dana pred svadbu, a cijelim selom odisala je neka posebna, vesela atmosfera.

Ponajvise su mi se u sjecanje urezale djevojke koje su pjevale ispred ulaza kuce, tj. ispred mladine sobe dok su svatovi dolazili da preuzmu mladu.

Meni je tada bilo smijesno to njihovo pjevanje, i vjerujem da nije bilo para koje bi me tada (moram priznati i danas) natjeralo da pjevam sa njima. Jer, odrasla sam uz pop-rock muziku, pa sam tada to smatrala tako primitivnim i smijesnim, kao i vecini tinejdzera, tada, pa i danas, u slicnim situacijama.

Danas na to vec  gledam drugacije, kao na neko blago, koje se s vremenom izgubilo.
I neki drag osjecaj me obuzima, pri pomisli na ta prijasnja dogadjanja, kada je sve bilo drugacije, prisnije, bliskije.

Ne samo na svadbama, vec u ta stara vremena i na sijelima, pjevalo se na taj nacin. Jedna cura zapocne pjesmu, pa pred kraj prve rime, pridruze joj se i ostale. Kroz pjesmu su se cure i momci bolje upoznavali i zapocinjali „asikovanje“.

Vjerujte mi da nije bilo lako doci do teksta pjesama koje cu u sklopu ovog posta navesti. Cak ni na youtube nisam mogla naci niti jedan primjer izvodjenja ovih pjesama.
Pomogle su mi mama i tetka, dok sam nedavno boravila kod njih.

Utoliko vise sam imala potrebu sacuvati te pjesme od zaborava, pa makar tekstualno ih ovdje zabiljeziti.

Dugi niz godina unazad, razni bandovi zamijenili su pjevanje cura na svadbama, pa su i zene koje su to nekada pjevale, prilicno zaboravile vecinu tih pjesama.  Jos samo ponekad, da ih zelja mine, da se prisjete svoje mladosti ili pak da modernoj svadbi dodaju neku obicajnu notu, zapjevaju poneku pjesmu usred veselja.

Naravno da su u toku svadbe tada i muskarci pjevali. Bilo je tu nadmudrivanja u tekstovima, a kako mi je moja mama objasnila, koja je i sama kao djevojka pjevala na mnogim svadbama, bilo je dosta improvizacije, tj. mnogi tekstovi su nastali spontano, ovisno o situaciji, nekom smijesnom dogadjaju i slicnom, u trenutku dok je natpjevavanje trajalo.

Nastavak slijedi 🙂

599897_498736480142693_1779190591_n

Rastan- kultna hrana Hercegovaca

Bild

Pocet cu ovu pricu jednom anegodotom ,koja se vec godinama prepricava u mojoj siroj familiji kada se neko nadje u gostima, ko nikada nije jeo neko jelo sa rastanom, a koje bi se upravo posluzivalo.

Ne bih znala koliko je godina stara ta prica, ali radi se o zetu iz Srbije, koji je na par dana dosao kod zenine familije u jedno selo u Hercegovini. Legendarna je recenica, koju je izgovorio nakon sto ga je tast upitao: “ Dobro zete, je li sve bilo u redu? Kako ti se svidjelo kod nas?“ – “ Sve je bilo u redu, samo drugi put kad dodjem, posecite tu biljku!!!“

A pri tome je mislio na rastan – zeleni kupus, koji se za vrijeme njegovog boravka sluzio svaki dan,  nekad za rucak, nekad za veceru, pa covjeku dodijalo, nenaviknut na takav nacin ishrane. Dok je Hercegovcima osnovna namirnica i mogu slobodno reci, na neki nacin i dio njihovog identiteta.

Naravno da je i moj muz, koji dolazi iz Srbije, prvi put suocen sa tim necim zelenim na tanjiru, odslusao tu pricu. Herojski je podnio prvu porciju, pa kada su ga pitali kako mu se cini, rekao je da su najbolje od svega domace suve kobasice koje su se takodjer nasle u tanjiru zajedno sa rastanom.

U  skrtom, krsevitom podrucju Hercegovine veoma dobro uspijeva ova vrsta kupusa.
Po ukusu je slican brokoliju ili malim kupuscicima prokelja. Kada se kuha, siri se intezivan, karakteristican miris.

Moze da se sprema na tri nacina.

Veoma jednostavan nacin je „nacorbu“ (namjerno zajedno pisano, tako izgovaraju u Hercegovini).  U hladnu vodu stavi se doooosta suvog mesa, slanine ili kosti prsuta(radi arome) i jedna kasika masti. Kuha se dok se meso ne raskuha. Zatim se dodaju listovi rastana i krompir krupno sjecen i kuha na jakoj vatri. Posoli se po ukusu. I to je to. Kada je stabljikasti dio lista skroz omeksao tokom kuhanja, znak je da je kupus corba gotova.

Drugi nacin posluzivanja je „podulje“(i opet namjerno napisano zajedno, umjesto „pod ulje“) , tj. kao prilog uz neko przeno meso, kao npr. sniclu ili kotlet.
Nacin pripreme je jos jednostavniji nego kao za corbu. Slicno kao i blitva, samo se skuha zajedno sa krompirom u slanoj vodi i procijedi. Zacini se sa maslinovim (ili suncokretovim) uljem i krupno sjeckanim bijelim lukom.

Koliko izgovor pojedinih rijeci moze dovesti do pogresnog tumacenja ili razumijevanja, pokazuje mala anegdota iz mog djetinjstva, vezana za rastan.

Zbunila sam jednom prilikom moju ujnu Bosanku, kada sam je, dok se na ognjistu kod mog djeda krckao rastan, pitala: „Je li kupus podulje?“  Nije tada jos znala da kod nas tako kazu za rastan kuvan kao prilog i zacinjen uljem, pa mi je odgovorila: „Sta ima veze, je li podulje ili pokrace?“  Kasnije je moja ujna cesto u sali pricala o tome, a svakako je i za nju rastan bila nepoznata biljka dok se nije udala za Hercegovca.

Od lista kupusa pravi se i odlicna sarma. Listovi se prvo malo omeksaju u kipucoj vodi kako bi se mogli savijati. Sve ostalo je isto kao kada se pravi i sa kiselim kupusom, ali je vazno da se krcka zajedno sa dosta suhog mesa.

Nedavno sam posjetila moju tetku, koja je jedina od njezinih brace i sestara ostala da zivi na selu. Njeni doci(vrti), puni su stabljika rastana, koje mi je ponosno pokazivala u setnji kroz njeno imanje.

Bild

A podrumi – puni suhog mesa 🙂

423378_173430029457852_981770766_n

Sta mislite, sta sam joj rekla da spremi, najavljujuci joj da cu doci? Rastan „nacorbu“, naravno.

IMG_2063

ovako to izgleda kod moje tetke, jednostavno, ali ukusno – boca sa domacim vinom obavezno se mora naci na stolu

Kasnije mi je tetka za trpezom ispricala da nisam jedina i da joj se svi gosti najavljuju sa:
“ Meci rastan, dolazimo!“

VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100