Vjencanja i svadbe – nekad i sad; tamo i ovdje; ovako ili onako

Kao i uvijek kada su vjencanja u pitanju, i tog dana vladalo je neko uzbudjenje medju mojim kolegama zbog vjencanja koje je bilo zakazano u prostorijama nase firme.

Radoznalo smo iscekivali dolazak mlade, trazili bezuspjesno bijelu vjencanicu medju gostima sto pristizu. Tek kada se cekanje oduzilo i ceremonija vec  trebala da pocne, shvatili smo da je mlada, zapravo jedna dama zrelih godina, koja je na sebi imala usku, crvenu haljinu, do iznad koljena, zeleni sako i cvijet u kosi. Decentno, neupadljivo nasminkana. „Izgledala je bas sretno, sva je blistala od srece!“, rekla mi je kolegica kada je ceremonija vjencanja, pracena melodijom gudackog kvarteta, zavrsila i mladenci sa svojim gostima krenuli put restorana. Tamo su nazdravili sampanjcem i pocastili se Sacher tortom. Jedino nije mogla oprostiti mladozenji sto nije za tu priliku kupio svecanije odijelo. Imao je na sebi obicne crne pantalone, tamnoplavu kosulju i sivi sako. Interesantna kombinacija 🙂 .

Shodno dogadjaju dana, pocela sam sa svojom kolegicom Japankom pricati na temu vjencanja.

I zapravo, mislim da se ne bih ni sjetila nekada pisati o temi svadbi, ovoj, japanskoj ili starinskoj svadbi koju sam jos uspjela kao dijete dozivjeti u Hercegovini, da mi kolegica tada nije ispricala na kakav neobican nacin je ona sklopila brak.

Htjela sam od nje saznati kako je protekao njezin cin sklapanja braka na budisticki nacin, tj. kako izgledaju svadbe u Japanu. Na to mi je ona odgovorila, da je njezina religija zapravo sintuizam („Put Bogova“). To je  japanska pra- religija, koja je postojala u Japanu prije dolaska budizma, kojeg  su na japansko tlo donijeli Kinezi i Koreanci. Ipak se te dvije religije pomalo preplicu, rekla mi je.

Ono interesantno tek slijedi, ali vrijedi spomenuti da se u Japanu mali broj parova odluci vjencati po shinto obicajima, jer su, kako mi je rekla, jako skupi, tj. svecenici traze velike svote novca.  Shinto hramovi se razlikuju po bozanstvima kojima se mole, npr. sunce, voda, planine, biljke, vatra, vjetar… Na ceremoniji vjencanja po shinto obicajima mladenci su obuceni u  tradicionalni kimono, mlada je sva u bijelom (ima duplo znacenje –boja cistote i boja  smrti- mlada taj dan umire za svoju familiju i pripada od tog dana familiji njezinog muza).

Da se vremena mijenjaju, da se obicaji na vjencanjima mijenjaju, kao i to sto mladenci danas mogu birati i najneobicnija mjesta i nacine za sklapanje braka, to se vec dalo primijetiti unazad nekoliko godina. Jednako tako, mladenci imaju pravo samo otici kod maticara sa dva  svjedoka koji moraju da stave svoj potpis i tako obaviti taj cin sklapanja braka bez velike pompe.

Pomalo futuristicki zvucala je prica moje kolegice o tome kako je ona stupila u bracne vode. Bez prisustva mladozenje ?!

U trenutku kada su odlucili da se vjencaju, njezin buduci muz  vec je bio napustio Japan i boravio u Austriji.

Ona je u opstini uzela prazan vjencani list, stavila svoj potpis, njezini roditelji su bili svjedoci, koji su takodjer stavili svoje potpise na za to odredjeno mjesto. Veoma zanimljiv detalj u citavoj toj njezinoj prici je, sto se oni ne potpisuju kao mi, svojerucno, olovkom, vec svi Japanci imaju svoje pecate na kojima je izgravirano ime i prezime. U svim vaznim dokumentima koriste se registrirani pecati, a moguce je na kioscima kupiti zamjenske, tj. za opstu upotrebu, jer se desi da se zagubi registrirani pecat ili u slucaju da je potreban negdje pecat a original se nema u tom trenutku pri ruci.

Zene, tj. djevojke, obicno daju izgravirati samo ime i oni se koriste dok se nakon udaje ne ugravira dodatno muzevo prezime.

Taj  pecatom potpisani vjencani list  ona je poslala u Austriju muzu, koji je on takodjer svojim pecatom potpisao.  Zatim ga je poslao natrag u Japan , u opstinu da se ovjeri.

U medjuvremenu je i ona stigla u Bec, a ovjereni vjencani list je morao da se podigne licno u opstini u Japanu. Za to je dala punomoc mami, koja ga je u opstini preuzela i poslala njima u Austriju. Dalje su ga dali prijaviti i dali prevesti na njemacki u japanskoj ambasadi u Becu.

Eto, oduzi se ovo moje pripovijedanje, a zapravo sam htjela usporediti ova dva vjencanja sa nekim detaljima iz svadbarskog obicaja u Hercegovini. Akcenat je na muzickoj pratnji.

Nisam bila na mnogo svadbi u Hercegovini, ali pamtim jednu, kada se udavala jedna meni tada veoma simpaticna djevojka, Dusanka. Bila je za meine najljepsa cura od svih koje sam znala iz sela moje mame. Imala je lijepu vjencanicu i bijeli sesir sa velikim obodom.

Sjecam se kako sam pomagala u kuci mlade praviti kolace nekoliko dana pred svadbu, a cijelim selom odisala je neka posebna, vesela atmosfera.

Ponajvise su mi se u sjecanje urezale djevojke koje su pjevale ispred ulaza kuce, tj. ispred mladine sobe dok su svatovi dolazili da preuzmu mladu.

Meni je tada bilo smijesno to njihovo pjevanje, i vjerujem da nije bilo para koje bi me tada (moram priznati i danas) natjeralo da pjevam sa njima. Jer, odrasla sam uz pop-rock muziku, pa sam tada to smatrala tako primitivnim i smijesnim, kao i vecini tinejdzera, tada, pa i danas, u slicnim situacijama.

Danas na to vec  gledam drugacije, kao na neko blago, koje se s vremenom izgubilo.
I neki drag osjecaj me obuzima, pri pomisli na ta prijasnja dogadjanja, kada je sve bilo drugacije, prisnije, bliskije.

Ne samo na svadbama, vec u ta stara vremena i na sijelima, pjevalo se na taj nacin. Jedna cura zapocne pjesmu, pa pred kraj prve rime, pridruze joj se i ostale. Kroz pjesmu su se cure i momci bolje upoznavali i zapocinjali „asikovanje“.

Vjerujte mi da nije bilo lako doci do teksta pjesama koje cu u sklopu ovog posta navesti. Cak ni na youtube nisam mogla naci niti jedan primjer izvodjenja ovih pjesama.
Pomogle su mi mama i tetka, dok sam nedavno boravila kod njih.

Utoliko vise sam imala potrebu sacuvati te pjesme od zaborava, pa makar tekstualno ih ovdje zabiljeziti.

Dugi niz godina unazad, razni bandovi zamijenili su pjevanje cura na svadbama, pa su i zene koje su to nekada pjevale, prilicno zaboravile vecinu tih pjesama.  Jos samo ponekad, da ih zelja mine, da se prisjete svoje mladosti ili pak da modernoj svadbi dodaju neku obicajnu notu, zapjevaju poneku pjesmu usred veselja.

Naravno da su u toku svadbe tada i muskarci pjevali. Bilo je tu nadmudrivanja u tekstovima, a kako mi je moja mama objasnila, koja je i sama kao djevojka pjevala na mnogim svadbama, bilo je dosta improvizacije, tj. mnogi tekstovi su nastali spontano, ovisno o situaciji, nekom smijesnom dogadjaju i slicnom, u trenutku dok je natpjevavanje trajalo.

Nastavak slijedi 🙂

599897_498736480142693_1779190591_n

Advertisements

2 Gedanken zu „Vjencanja i svadbe – nekad i sad; tamo i ovdje; ovako ili onako

Kommentar verfassen

Trage deine Daten unten ein oder klicke ein Icon um dich einzuloggen:

WordPress.com-Logo

Du kommentierst mit Deinem WordPress.com-Konto. Abmelden / Ändern )

Twitter-Bild

Du kommentierst mit Deinem Twitter-Konto. Abmelden / Ändern )

Facebook-Foto

Du kommentierst mit Deinem Facebook-Konto. Abmelden / Ändern )

Google+ Foto

Du kommentierst mit Deinem Google+-Konto. Abmelden / Ändern )

Verbinde mit %s