Pakao jednog zivota

Upoznala sam je kao veselu i uvijek nasmijanu zenu. Vec od prvog trenutka, imala sam osjecaj da je poznajem oduvijek, zbog njezinog otvorenog i direktnog pristupa pri prvom susretu.  Kao da je oduvijek bila clan familije, neka bliskost treperila je izmedju nas. Rekla mi je kasnije da je i ona to pri prvom susretu osjetila.

Bila je nesto punije gradje, ali je to nosila dostojno. Uvijek skladno obucena, odabirom odjece lijepo je kasirala visak kilograma.
Okruglo lice, sa malim podbratkom, izgledalo je njegovano, porcelanskog tena i uvijek decentno nasminkano. Veoma kratka, plava kosa, koju je ponekad iz hira prosarala pink ili crvenim pramenom, odlicno se uklapala u njezinu kompletnu pojavu.

Nisam tada ni slutila kakva se zivotna prica, nevjerovatna sudbina krije iza tog sirokog osmijeha.

Ubrzo nakon naseg prvog susreta, otkrila mi je da je bolovala od opake bolesti, raka dojke. Bila je prva zena koju sam upoznala ne samo da je bolovala od toga, vec i da se uspjesno izlijecila. O svemu je pricala otvoreno, od momenta kada je otkrivena bolest, o agonijama dok je primala kemoterapiju i svemu sto je prozivljavala tokom lijecenja .

I njezina gojaznost dolazi od lijekova koje mora svakodnevno piti, objasnila mi je. Na slikama koje sam kasnije gledala, uvjerila sam se da je bila veoma atkraktivna i zgodna zena, duge, plave kovrdzave kose. Radost zivota zracila je sa tih slika.
„Da mi nije bilo prijatelja koji su bili uz mene i  moje djece, ne vjerujem da bi ishod bio ovakav kakav jeste“ – rekla mi je. Jaka zena, pomislila sam u sebi i divila joj se na hrabrosti koju je pokazala dok se borila, ne gubeci volju za zivotom. U trenutku naseg upoznavanja, imala je nesto vise od pedeset godina.

Za vrijeme bolesti, trazila je pomoc i u molitvama i religiji. Obilazila je mnoge manastire i crkve, pila svetu vodicu. Ubijedjena da joj je i to pomoglo da istraje i da ne izgubi nadu.

Jos jedan razlog zbog koga je zeljela ozdraviti, bila je njezina maloljetna cerka koju je sama odgajala. Pored nje, imala je jos troje odrasle djece iz prvog braka.

Nase druzenje nastavilo se cestim posjetama, proslavama rodjendana i slava. Kada bi joj zatrebala neka majstorska pomoc u stanu, tu je bio moj muz da joj priskoci u pomoc. I inace, svi koji su je upoznali, bili su uvijek uz nju, spremni da pomognu kada joj nesto zatreba.
Zivjela je u drzavnom stanu, koji je bio upravo po mjeri za nju i njezinu cerku, sredjen sa ukusom.
Otkako je oboljela, pa i kasnije, nije radila, vec je primala invalidsku penziju od koje su njih dvije zivjele.

Jednom prilikom, ispricala mi je o zloj sudbini koja je pogodila dok je jos bila dijete.  Nisam mogla ni da pomislim samo trenutak prije, koliko jada, bola, nepravde moze u jedan zivot da stane. Dok ovo pisem, nesto me steze u grlu i prsima, oci se pune suzama, kao onog momenta kada je zapocela svoju pricu.

Rodjena je u jednom selu, tridesetak kilometara od glavnog grada. Imala je samo jedanaest (!!! )godina kada su njezini roditelji odlucili da je udaju. „On ima dosta zemlje“, sjeca se da su roditelji tada govorili. Momak za koga su je namjerili udati, imao je oko trideset.

„Nisam ni shvatila tada da je bila moja svadba, ja sam se cijelo vrijeme igrala sa djecom“, pricala je. „Kada je pala noc i kad sam sama ostala sa „muzem“, sa tim nepoznatim covjekom, nisam znala sta me ceka… Nakon devet mjeseci, sa nepunih dvanaest godina, rodila sam prvog sina.“ Pruzila mi je crno- bijelu sliku, a na njoj, dijete obuceno kao zrela zena, sa pundjom na glavi – i drzi bebu. Suze su lile potocima iz mojih ociju, jecala sam iz sveg glasa, toliko me je uzdrmao i pogodio pogled na tu sliku i cijela ta prica.

Od tada, njezin zivot pretvorio se u pravi pakao. „Muz“ je bio pijanica i nasilan, rodila je jos dvoje djece s njim. „Svekar“ i „svekrva“ bili su nepokretni, pa se morala i o njima brinuti. Poslovi na imanju, kuca, djeca. To je bilo njezino djetinjstvo.

Davno mi je ta prica ispricana, pa ne mogu da se sjetim tacno, kako i kada, a cini mi se sa osamnaest godina da je uspjela da ga ostavi i pobjegne van zemlje. I nisam sigurna da li je tada vec povela svoje najmladje dijete ili ga je kasnije, kada se snasla u bijelome svijetu, dovela kod sebe. Samo znam da je odrastao uz nju.  Nesto kasnije, dovela je jos jedno dijete, a najstarije je ostalo kod kuce(mislim da je to bila njegova volja).

Boreci se i dalje kroz zivot, trudeci se sebi i djeci pruziti koliko toliko normalne uslove za zivot, usput je pomagala i „muza“. Vjerovatno joj ga je bilo zao, a i najstarije dijete je jos bilo s njim.

„Bas kada sam se smirila i opustila i pocela da uzivam u zivotu, snasla me ova bolest. Pa nije ni cudo, nakon svega sto sam prozivjela“ – rekla mi je pri kraju svoje ispovijesti.

I ako je zivot nekome majka, a nekome maceha, sta je njoj?

Nesto trece, gore, samo mu ne znam ime.