Rusko – srpska posla

Iako nas dijele velike razdaljine, cesto se cujem sa mojim bratom koji zivi u Rusiji. Pomocu skajpa, dopisujemo se ili razgovaramo, a teme su nam nerijetko kulinarske. To ne cudi, jer on je po profesiji kuhar, pa je uvijek spreman podijeliti recepte sa mnom.

Tamo ga je odvela ljubav,  a posto „ljubav na usta ulazi“, vjerujem da su i ukusni ruski specijaliteti kojim ga posluzuje njegova zena, zasluzni da ta ljubav tolike godine traje i plamti istim zarom kao i na pocetku.

Prije par godina me je moj brat  iznenadio za rodjendan moje djece, kada je ekstra radi tog slavlja dosao iz Rusije i pomogao mi pri pripremanju jela za moje goste. Tom prilikom obogatio je rodjendansku trpezu sa tri neobicne salate, po ruskom receptu,  koje su se meni jako dopale. Sto se ne bi moglo reci za neke (starije) goste, koji nisu odobravali takve promjene i koji su smatrali da ih ne trebam vise zvati ako ne budem pravila i klasicne salate. Hmmm… s druge strane,  mladji su  bili odusevljeni novim ukusima.

Salata od cvekle
4 cvekle skuvati pa sitno narendati. U to dodati 1-2 narendane kisele jabuke ili sitno isjeckane suve sljive, oko 60 grama, kao i 50 grama krupno sjeckanih oraha. Sve to sjediniti sa par kasika majoneze, tek toliko da svi sastojci budu povezani. Nije potrebno soliti.

Bild

Salata od pasulja
Procijediti crveni pasulj iz 2 limenke i dodati po ukusu izgnjeceni bijeli luk, pola vezice persina,pola vezice korijandera(ili manje,ukoliko niste navikli na tu aromu), pola vezice mirodjije(kopra), sve povezati sa nekolike kasike majoneza, a tek pred serviranje promijesati i croutons ( u puteru preprzene kockice hljeba). Ne treba posoliti.

Salata od mrkve
Sitno izrendati zeljenu kolicinu svjeze mrkve. Dodati po ukusu izgnjecenog bijelog luka i sve povezati sa nekoliko kasika majoneze. Ne treba posoliti.

Neki recepti za neobicne salate stigli su mi  i sa juga Srbije, od moje prijateljice i blogerke Negoslave. Ona je uvijek tu, da mi da dobar savjet ili prijedlog kad je docek gostiju u pitanju. Kao iz rukava, izvlaci veoma brzo kompletan recept, nerijetko i citav meni. I po njezinom detaljnom opisu, sve uspijeva.

Recepte za mnoga jela, salate i torte, koja su klasici srpske kuhinje, dobila sam od nje. Tako i za mimoza salatu, u njenoj verziji, kao prilog uz pecenje.

Mimoza salata
Skuvati krompir u ljusci i oljustiti. Skuvati tvrdo jaja i pripremiti jos feta sir i  majonezu.
U staklenoj ciniji izrendati red krompira, posoliti, pobiberiti i preliti sa po malo ulja i sirceta. Preko toga red majoneze, pa red rendanih jaja, koje takodjer posolimo, pobiberimo, prelijemo sa po malo ulja i sirceta. Preko toga red majoneze, pa red narendane fete, koju samo pobiberimo, pa preko fete stavimo majoneze. Zatim opet red narendanog krompira i sve isto po redu dok ne utrosimo sve sastojke. Ukrasiti po zelji.

Bild

Bild

A ljetos mi je dala jedan fantastican, neobican recept za osvjezavajucu ljetnu salatu.

„Pijana“ salata
U staklenu ciniju izrendati svjezu mrkvu, pa preko nje izrendati jabuke. Na kocke isjecenu narancu poredati preko jabuka. Zelenu salatu ili svjez spinat staviti preko reda narance. Za preliv pomijesati 30ml votke, 30ml balsamico, 30ml maslinovog ulja i so, pa kasikom pazljivo preliti preko salate. Za kraj, ukrasiti sa tankim listovima prsuta uvijenim u fiseke, pa u svaki fisek staviti po jednu crnu maslinu.
Bild

Bild

Negoslava mi je ove godine pomogla odabrati i tortu za rodjendansko slavlje moje djece, pa sam pored Sacher torte, koju cesto pravim, prvi put se okusala u pravljenju Vasine torte, za koju, dok mi je Negoslava nije spomenula, nikada nisam ni cula. Recept sam pronasla ovdje, a malo je reci da sam odusevljena ukusom ove torte, a nije je tesko ni napraviti. Dodala bih joj pridjeve otmjena, bogata, socna, a rekla bih ,kada pomislim na tortu, treba biti bas takvog ukusa kao Vasina torta.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Bild

Gastarbajterska kobasicijada

Prosle godine, negdje u ovo vrijeme, sastali se Sremac, Licanin, Bosanac i Nislija da prave kobasice.

U jednom malom selu, usred Austrije.

Hladni, novembarski dani podsjecali su ih na trenutke kada su sa svojim familijama u zavicaju pripremali meso za zimu. Pa su pozeljeli i sada, daleko od rodnog kraja, nastaviti tu tradiciju i osjetiti barem djelomicno, tu atmosferu koje se rado sjecaju.

Opremili su se svim mogucim masinama, zacinima i mesom kupljenih direktno kod austrijskog seljaka, pa krenuli u tu avanturu. I dobrim raspolozenjem, prije svega.

Uz nisku sljivu i sremacko crno vino, vrijeme od ranog popodneva do duboko u noc proletilo je brzo, a posao uspjesno uradjen.

Svi osim Sremca, nisu se do tada bavili time, pa su majstoriju i glavnu rijec prepustiti njemu.

A on je vec u ranom djetinjstvu, sa desetak godina, poceo praviti kobasice. To je bilo njegovo zaduzenje u familiji koja je imala veliko imanje. Trebalo je imati cime nahraniti mnogobrojne radnike koji su ljeti radili na njivama. I dok su ostali clanovi familije radili ostale poslove oko pripremanja mesa za susenje, on i brat su zapocinjali prve samostalne korake u spremanju prave sremske kobasice. Dvjesta do trista kila bila je kolicina tog mesnog specijaliteta koju su po sezoni znali njih dvojica proizvesti.

Moze se reci da su ostala tri aktera ove price imala srecu sto je Sremac bio dio njihove druzine.

Brzim i znalackim potezima on je odvojio meso od kostiju i davao dalje na preradu.

Bild

Jedan je sjekao meso sitno na kockice, drugi je mljeo, treci je tocio pice, spremao veceru i sav posao ovjekovjecio sa ovih par fotografija.

Bild

Bild

Tajnu svih zacina koji idu u sremacku kobasicu otkrio je Sremac pred radoznalim prijateljima, kojima je to bila odlicna lekcija za neka buduca, samostalna pripremanja.

Bild

Bild

Opet je ostatak druzine bio na potezu. Snaga misica se trazila, kako bi se svi sastojci dobro izmijesali i sjedinili.

Bild

Bild

„Lopta“ se opet vratila glavnom majstoru, tj. trebalo je tim mesom strucno napuniti crijeva, uz pomoc „topa“ za punjenje kobasica. Pomocnici su uigrano dopunjavali ispraznjeni „top“ dok se nije utrosilo svo meso.

Bild

Bild

Bild

Njihov trud i rad ubrzo je bio vidljiv u korpama punim ovog domaceg specijaliteta.

Bild

Bild

Svoje savrsenstvo kobasice su dostigle susenjem u pusnici, da bi ih kasnije zamijenili  neki drugi sareni komadi.

Bild

Bild

Bild

Tako zimus nije bilo zime, bar sto se dobre domace kuhinje tice 😉 . Bild

Zato se tradicija i ove godine, nastavlja…

Dirndl – haljina za sve prilike

Prosao je mjesec oktobar. Mjesec, koji je ovdje u Austriji i susjednoj Njemackoj bio protkan raznim zabavama, manifestacijama i dogadjajima u kojima su ucesnici, odnosno gosti, da bi mogli prisutvovati, bili uslovljeni nosenjem narodnih nosnji.

Tim prilikama rado se inace odazivaju politicari, umjetnici, ljudi iz drugih grana javnog zivota kao i obicni gradjani.

Najpoznatiji dogadjaj je, opste poznato, Oktoberfest u Minhenu, dok Bec pokusava vec trecu godinu za redom stvoriti jednu takvu atmosferu sa svojim Wiener Wiesn- Festom.

U mjesecu oktobru, u svako doba dana i noci, mozete na ulicama sresti ljude koji su odjeveni u narodnu nosnju, takozvane Trachten. Naravno, nije ni upadljivo ni neobicno u toku cijele godine vidjeti nekoga odjevenog u tom stilu.

Kod muskaraca su to kozne kratke pantalone, kozni tregeri koji su izvezeni tipicnim motivima austrijske narodne nosnje. Tu su i  karirane kosulje i sakoi, kozni ili od nekog drugog materijala u stilu tradicije. I na njima su na pojedinim mjestima izvezeni detalji ili mustre vezane za tradicionalnu nosnju.

Zenska nosnja je dosta raznolikija i dopusta vise kombinacija, kako materijala tako i pojedinih dijelova odjece. Kroj i detalji haljine moraju imati detalje koji su vezani za tradicionalni izgled.
Takozvani Dirndl, moze biti jednobojan ili sa nekom mustrom. Ovisno o prilici u kojoj ce se nositi, materijal od koga je sasiven moze biti lan, pamuk ili svila. Dirndl je kompletan sa haljinom, bluzom sa napuhanim rukavima i keceljom. Marama oko vrata dopunjuje taj etno izgled. Frizura sa raznim kombinacijama pletenica takodjer je neizostavna ako se zeli postici autenticna tradicionalna slika.

Posto su se i modni dizajneri od ne tako davno poceli baviti ovom narodnom nosnjom kao inspiracijom za svoje kolekcije, tako su je priblizili i uvrstili u moderan stajling mnogih zena. Postoje zaista mnogi neodoljivi modeli, koje svaka zena, kada zeli da se osjeca zenstveno, zeli imati u svom ormaru. Tako sam i ja dugo prizeljkivala imati jedan takav dio odjece, pa sam prije par godina nabavila jednu Dirndl haljinu. Jednostavnog je kroja, ali je predivan osjecaj nositi je, kako svakodnevno, tako i u nekim svecanim prilikama.

U zadnjih nekoliko godina i jedna austrijska banka na svjetski dan stednje, trideset i prvog oktobra, uvela je nosenje narodne nosnje medju svoje sluzbenike taj dan. To je naislo na odusevljenje i odobravanje kako zaposlenih tako i njihovih klijenata.

Cijene ovih haljina su razlicite. U oktobru je naravno najveca i najrazlicitija ponuda, mogu se naci modeli vec od 70€ pa navise. Za kupovinu malo ljepsih modela, dobro je sacekati popuste koji su itekako veliki, pa tako ovu modu cine pristupacnim za svakoga.

I onda nakon svega, pitam se, da li je moguce na nasim prostorima vaskrsenje narodne nosnje, u modelima koji bi se mogli nositi svakodnevno ili u pojedinim (drzavnim) institucijama u posebnim prilikama.

Odjecu u vjernom folklornom stilu, koju  bi bez osjecaja srama, jednako tako ponosno i rado kao u Austriji, nosili svi gradjani, bez obzira na godine, obrazovanje ili mjesto u drustvu.

Ja bih, svakako, samo kad bih nasla jedan takav model. Nosila bih ga, bilo kad i bilo gdje.

Za ilustraciju, evo kao primjer jednog online shopa Dirndl modela
http://www.kerstins-landhausmode.de/damentrachten.htm?tracking=adwords&gclid=CJ7jmdXn67oCFQkd3godKnsAew

Bild

moj Dirndl – nadam se da ce ih biti jos 🙂

Massimo Savic – koncert u Becu za pamcenje

Nadam se da ova prica nece dospjeti do ociju moga muza, jer imam nesto da vam saopstim, sto ne bi bilo dobro da on sazna.

Sinoc se rasplamsala jedna stara ljubav, iz mladalackih dana, koja je sve ove godine tinjala i konacno se opet probudila i pocela da gori jos jacim zarom nego prije.
I jedan san je postao java, srdacnim poljupcem u obraz mog velikog muzickog idola.
Kao tinejdzerka sam jos od svog skromnog dzeparca kupila njegovu prvu kasetu koja je u to vrijeme bila aktuelna, „Stranac u noci“. Pjesme, koje su me ocaravale iz dana u dan, iz noci u noc i vodile me svojim romanticnim melodijama i zavodljivim, jedinstvenim glasom Massima Savica u svijet prepun emocija i ljubavi.

Ali da krenem redom, prije nego pomislite bilo sta.

Prava euforija je pocela od trenutka kada sam na stranicama beckog Akzent teatra pregledavala repertoar za predstojeci mjesec, kako bih na vrijeme kupila karte za neku od predstava na nasem jeziku. Cijela porodica je bila na okupu, pa su se iznenadjeno trgli kada sam pocela da vristim : “ Aaaaa, ne mogu da vjerujem, Massimo, koncert, Bec…aaaaa!!!“

Kartu sam odmah kupila online, zajedno sa kartom za jednu predstavu.

Poceli su dani odbrojavanja…
Cak je i raniji izlazak sa posla ugovoren mjesec dana unaprijed sa sefom. Nista se nije smjelo naci na putu da konacno,  poslije dugo godina cekanja, odem na koncert velicanstvenog Massima Savica.

Dosao je i taj dan, to vece.

Sala teatra je bila prepuna, kao sto se moglo i ocekivati za jednog umjetnika njegovog kalibra. Da se pretpostaviti da su vecinu cinile zene, mada je bilo i dosta parova.

Koncert je zapoceo pjesmom „Trazi me“, a odmah poslije toga poceo je saljivim i sarmantnim obracanjem komunicirati sa publikom. Izmedju pjesama, predstavljao je clanove svog benda, koji su potom izvodili kratke solo numere.
Vise puta je spomenuo i svoga ton majstora te veceri, koji je, kako je rekao, radio sa njim i na njegovom prvom solo albumu „Stranac u noci“, i pritom mu se zahvaljivao na odlicnom tonu tokom koncerta.

Takodjer je prije izvedbe svake pjesme, ispricao anegdote vezane za nastanak iste.  Tako smo saznali da je sjedeci na terasi hotela Jadran u Splitu, zajedno sa pokojnim Dinom Dvornikom i Nenom Belanom, dobacio Nenu Belanu pri odlasku, ako bude imao neku dobru stvar, da mu se javi. Cekao je, kako kaze, oko dvadeset godina, dok mu se ovaj nije javio sa pjesmom „Zar vise nema nas“.

Pred izvedbu jedne pjesme ciji tekst je napisao Arsen Dedic,  izrazio je svoje divljenje prema njegovom bogatom muzickom stvaralastvu, koje je ostavilo traga kako u filmskoj muzici, tako i u sansonama,slagerima, reklamama i ostalim,  rijecima, da bi mu za zivota trebalo podignuti spomenik. Izveo je zatim pjesmu „Da mogu“.

Redali su se hitovi sa posljednjih albuma, ali naravno otpjevao je i svoje velike hitove „Stranac u noci“, „Sjaj u tami“, „Za tvoje oci“.

Culi smo i kako je doslo do saradnje sa grupom „Meritas“ sa pjesmom  „Odjednom ti“. Spomenuo je i dobru suradnju sa muzicarima iz Sarajeva, koje smatra kolijevkom roka na ovim prostorima.

Tokom cijelog trajanja koncerta, koji je prosao previse brzo, Massimo Savic je sirio magiju medju publikom i potpuno je ocarao svojim jedinstvenim, snaznim vokalom.

U trenucima kada sam htjela zatvoriti oci kako bih se prepustila potpunom uzitku njegovog glasa i fantasticne muzicke pratnje njegovog benda, to svjesno nisam uradila. Nisam zeljela propustiti njegove karakteristicne pokrete na bini, dok se krece do svojih muzicara i pri tom „dirigira“.  Upijala sam svim culima caroliju te veceri, koja ce mi ostati zauvijek u prelijepom sjecanju.

Znam da ovim tekstom necu uspjeti prenijeti atmosferu te veceri, niti dovoljno moci izraziti moje divljenje i ljubav prema umjetniku Massimu Savicu, ali jedno je sigurno. Meni je puno znacilo sto sam imala priliku vidjeti i cuti ga uzivo, jer mi je koncert bio potvrda njegovog vrhunskog umjetnickog kvaliteta i mjesta na muzickoj sceni koje zauzima sa razlogom.

A, onaj njegov  sarm, koji ga toliko izdvaja od drugih, na koji padaju zene, je posebna prica…

I to je pokazao i dokazao kada su ga na kraju koncerta opkolile obozavateljke, medju kojima sam bila i ja. Osvjezen poslije koncerta u kojemu je dao sve od sebe svojoj publici, strpljivo i opusteno predao se nasim zeljama da se slikamo zajedno sa njim. Njegov iskren, zavodljiv osmijeh i blizina djelovali su tako nestvarno, i nisam bila svjesna da se to zaista desava.

A onda sam ga u cijeloj toj guzvi, sasvim svjesno u obraz poljubila.
Koliko mi znaci taj poljubac, e to necu da vam kazem. Zbog mira u kuci.

Mozda moj muz ipak procita ovaj tekst 🙂

Bild

Bild

Bild

Bild

Bild

Bild

Bild

Bild

Bild

Bild

A ovo je jedna od pjesama koje od sinoc pjevusim…

Gost nas svagdasnji ( III )

Bild
PRICA 3
GOST NAS SVAGDASNJI
Nekako nikad nisam volio pristupiti gostima sa „Dobar dan,izvolite“.
Zvučalo mi je uvijek isključivo, u smislu da ne otvara nekakvu komunikaciju nego me stavlja u poziciju prodavača a gostu ne ostavlja prostor za neko pitanje, pomoć ili preporuku.
Preferiram opušten, nasmijan pristup kad god je moguće, sa „Dobar dan, kako ste?“.
Nekad je to dovoljno, uglavnom naravno na engleskom jeziku, da naši dragi gosti izraze prije svega svoje oduševljenje našim Gradom.  Takav pocetak komunikacije samo otvara i postavlja naš odnos konobar – gost na potpuno drugu, višu razinu, na kojoj se gost prepušta vama i daje vam povjerenje koje itekako treba opravdati.
 
Toga momenta vi počinjete biti predstavnik svoga hotela, grada, na kraju i vlastite zemlje, jer i dojam koji ostavi konobar na goste jedan je od dojmova koji mu stvara onaj sveukupni o njegovom boravku u za njega nepoznatoj i novoj sredini.
Kako je rekao Pjesnik “…i moja kaplja pomaže ga tkati…”.
Slijedi momenat kada ćete gostu preporučiti uz jelo neko naše dobro vino, kojih imamo i kojim se možemo pohvaliti i ponositi, pa smo opet i tu neposredna potpora našim vinarima, iz svih djelova naše zemlje. I lijep je osjećaj čuti stranca da je pozitivno iznenađen kvalitetom naših vina, gastronomskim delicijama, ljepotom našega Grada, obalom , ljudima…
I naravno da to stvara osjećaj ponosa našom lijepom domovinom. Pritom se trudite tome gostu pružiti sve što je moguće da zadrži tako lijep dojam. I da ga po povratku u svoju zemlju podijeli sa svojim sunarodnicima.
I još je dobar osjećaj kada uspijete jedan takav odnos zadržati sa gostom dok je god on tu, u hotelu, dok je vaš gost.Njemu to pruža jedan osebujan osjećaj da nije sušta brojka. Pa kada im se obratite prilikom narednog susreta, na doručku, ručku ili večeri sa „Mr. and Mrs. Jones“, na primjer, pa samo pokušajte osjetiti razliku tog odnosa i onog sa početka priče, „Dobar dan izvolite“.
Iako se nekad čini da se nema vremena ili da je to nebitno ili suvišno, takav pristup produkt je ponajprije iskustva pa tako ipak treba procijeniti kako kojem gostu prići. Jer nije svaki gost isti. Nikako se ne smije smarati,a ponajmanje ne visiti za jednim stolom na uštrb drugih gostiju.
Dakle, umjereno, diskretno ali otvoreno i srdačno komuniciranje, uz abserviranje stola, točenje vina i slično.
Ako se potom u šetnji Gradom, vaši gosti vama jave pri slučajnom susretu, znajte da ste ostavili dobar dojam.
I možete biti zadovoljni.
Autor M. B.
Konobar
( Uvod i prica 1 klikni ovdje, prica 2 klikni ovdje )
Bild

Gost nas svagdasnji ( II )

PRIČA 2
DOBRI DUH HOTELA X

Ne znam kakav je osjećaj doći u Dubrovnik prvi put, jer meni se to iskustvo poklopilo s dolaskom na svijet, pa je ushićenje zasigurno bilo ogromno.

A došao sam na svijet nedaleko od zgrade današnjeg sveučilišta, u kojoj je tada bila smještena dubrovačka bolnica, a rodilište u njenoj neposrednoj blizini. Još jedno zdanje koje evocira uspomene, bar meni osobno, je zasigurno i stara željeznička stanica u Gružu,u kojoj je moj djed zaradio mirovinu, baveći se poslovima na željeznici. To mi je sve stvaralo jednu skoro pa nevjerojatnu sliku i beskrajno zanimljiv lik moga djeda, kojega sam, iako ga ne pamtim, vječito kao dijete zamišljao u toj odori željezničara kako sav važan zviždaljkom  tjera putnike da zauzmu svoja mjesta. U vlaku, popularnom Ćiru, koji je ne tako davno našemu Gradu značio kao najpouzdanija poveznica s  unutrašnjosti i ostatkom zemlje, a prometovati je počeo  još davne 1901.

Ali slušajući ljude koji dolaze  u naš Grad, svim mogućim prijevoznim sredstvima, osim eto nažalost mnogih, i željeznicom, stekao sam dojam da je taj osjećaj, prvi susret  s našim Gradom, sličan onom koji sam imao kada sam prvi put kročio u HOTEL X, nastavivši svoju karijeru konobara.

Došao sam tada iz jednog obiteljskog restorana u Beču, koji je generacijama bio u vlasništvu stare bečke obitelji Pflug, izgrađenog davne 1800. godine, pa otuda i naziv restorana „Heurigen zum alten Pflug“.

Heuriger je austrijski narodni naziv za mlado vino, a mjesta na kojima se ono točilo zadržala su  istoimeni  naziv do današnjih dana.
U restoranu u kojem se nerijetko tražilo mjesto više, iako kapaciteta višeg od 200 mjesta, u unatrašnjem i vanjskom dijelu restorana, odjeven u krasnu austrijsku narodnu nošnju, moram reći da sam se osjećao kao dio obitelji i te priče, te mi je poslije bilo teško i pomisliti da bih mogao raditi u nekom drugačijem ambijentu.

Srećom, takvo što se nije zbilo.

HOTEL X je bio nastavak te sjajne priče, o izuzetnim ljudima koji znaju svoj posao, jednako toliko ga vole i osjećaju se na radnom mjestu kao doma. To znaci savjestan, domaćinski odnos, kako prema kolegama tako i prema gostima.

I ne mogu vam opisati kako mi je sve to skupa prijalo, tradicionalna dubrovačka gostoljubivost i kulturno naslijeđe bilo  je tu, rame uz rame sa europskom baštinom i tradicijom, a nadasve ljudskom toplinom, koja vam  se sljubljuje s dušom  i ne da vam da zaboravite to iskustvo, taj osjećaj. I nije taj izvanredni ambijent produkt skupocjenog namještaja i vrhunske tehnologije. To je produkt energije i zalaganja tih ljudi, koji vole svoj posao i nesebično sebe daju gostu na raspolaganje, zahvalni mu na njegovom povjerenju,dajući mu  više nego što ijedan ugovor o radu može definirati. A sve zarad zadovoljstva gosta koje nerijetko biva izraženo obostrano, i svi osjećaju da su dobili novu vrijednost, izmjenom e mail adresa, telefona i kontakata izvan zidina hotela i grada.

Ta mala ali sjajna obitelj HOTELA X udiše osebujan ritam i vitalnost poznatom dubrovačkom petozvjezdašu, na jedan skoro zaboravljen romantičan i pomalo  nostalgičan način, stvarajući ambijent iskrenosti, sličan oonom kojem su odvajkada težile obitelji, držeći svoju intimu i tradicionalne obiteljske vrednote  na visokom pijedestalu, zaštićene od svih loših utjecaja, naročito u ovo nase vrijeme globalne povezanosti i otuđenosti, modernih komunikacijskih trendova i usamljenosti.
Ako znate o čemu govorim, i vama je mjesto u HOTELU X.

Dodjite, dobrodošli ste.

Autor M. B.

Konobar

(Uvod i prica 1 klikni ovdje, prica 3 klikni ovdje )

Bild

Gost nas svagdasnji ( I )

„Turizam je skup odnosa i pojava koje proizlaze iz putovanja i boravka posjetitelja nekog mjesta, ako se tim boravkom ne zasniva stalno prebivalište i ako s takvim boravkom nije povezana nikakva njihova gospodarska djelatnost.“

Tu definiciju turizma morala sam znati napamet, u podne u ponoca, kako je zahtjevao moj profesor turizma u turistickoj skoli. Mada je za mene turizam nesto sasvim drugo od teorije i definicija.

To su na prvom mjestu ljudi zaposleni u ugostiteljstvu i turizmu, koji svojim znanjem, trudom i ljubavi prema svom zanimanju doprinose da boravak turiste u nekom mjestu ostane u lijepom sjecanju.
Ljubav prema turizmu i svemu ostalom vezanim za njega, cini mi se prati me jos od rodjenja. Oduvijek sam znala da moje buduce zanimanje mora biti vezano za ovu granu privrede.

Sve one osobine i znanje koje danas imam, a koje koristim u poslu kojim se bavim, velikim dijelom mogu zahvaliti cinjenici da sam odrasla i skolovala se u jednom gradu, u kome je turizam zapravo nacin zivota. Iskrena ljubaznost, susretljivnost, opusteno i nenametljivo komuniciranje sa turistima je ono sto sam ponijela iz mog rodnog grada Dubrovnika kao kulturno naslijedje, na koje sam jako ponosna. Zadovoljstvo se vraca pozitivnim komentarima gostiju, koji odlaze zadovoljni i radosni sto su dobili ljubaznu uslugu.

Zao mi je kada ljudi rade neki posao, a ne rade ga srcem. S druge strane, uvijek se obradujem kada upoznam ljude koji jednako kao i ja uzivaju raditi sa ljudima, u zelji da im pruze najbolje moguce usluge, i to sa velikom dozom ljudskosti, a ne automatizma.

A ako neko u porodici dijeli isto misljenje kao ja, svoj posao radi sa ljubavlju i jos to zna lijepo i zanimljivo pretociti u rijeci, onda me to moze samo ispuniti ponosom.

Moj brat, koji vec vise od dvadeset godina radi kao konobar, i to sa puno sarma i ljubavi, koje njegovi gosti itekako prepoznaju, svoje vidjenje tog zanimanja i odnos prema njemu, predstavio je u sljedecim tekstovima.

I proudly present, my brother 🙂

KONOBARENJE I KONOBARSKO PRIGOVARANJE

piše M. B.
konobar

PRIČA 1

Zašto uopće biti konobar?

A zašto ne? Hajde, nabrojte mi negativne strane ovog posla, da čujem?
Da, u pravu ste, naravno da ih ima, koji posao ih nema?!
Na kraju krajeva, jeste li ikad probali raditi taj posao? No, da čujem. Odustali ste i prije nego ste i počeli, kao to nije za mene, prenaporno je stajati, pa psihički,sav taj pritisak, ima svakakvih gostiju, pa najteže je raditi s ljudima i tko zna što sve ne.
A ja vam kažem – počnite raditi taj posao. Ne predavajte se unaprijed. Nemojte biti konobar, samo počnite raditi kao konobar. BUDITE ONO ŠTO JESTE i toj profesiji, dajte vaš osobni ton, boju, obogatite je vašom posebnošću, zablistajte svojim umijećem, osmjehom, duhovitošću.
I vratit će vam se, kao glazbenik koji uživa u feedbacku koji dobija od svoje publike na live nastupu, i vi dobijate desetine zadovoljnih gostiju,koji vam svojim osmjesima uzvraćaju i kao da aplaudiraju kad kažu „Hvala na divnoj usluzi,doći ćemo opet…“ i ta energija vas nosi, te pozitivne reakcije sad već dragih novih poznanika i prijatelja govore vam „Dobro radiš svoj posao“. I mora onda čovjek biti zadovoljan sobom, jer je postigao najviše u svom poslu. Tada taj posao prestaje biti težak.
To vam ovaj posao pruža. Da počnete uživati u svom poslu jednom kad savladate sve neophodne vještine i tajne tog zanata.
I to nije,ali definitivno nije uštogljen posao.To je izazov,svakodnevni, svakominutni, prepun novih situacija, različitih obrta,improvizacije… SVAKOGA DANA!
Ne vjerujete mi? Ja vam kažem, počnite raditi kao konobar. Uvijek možete prestati, ali ako ima u vama makar zrno avanturizma, mladalačke euforije, radnog entuzijazma, potrebe da vašu pozitivnu energiju izrazite neposredno, to i možete, kroz odnose kako sa gostima, tako i kolegama. Probajte, ništa vas ne košta .
Dobrodošli ste.

Prica 2 klikni ovdje

Bild

Praznina u srcu

Bild

„Kada ste poslednji put uradili biohemijsku analizu?“ bilo je jedno od pitanja u igri blogera prije par mjeseci. Pitanje, na koje bi malo tko znao sa sigurnoscu da odgovori.

Vaznost vodjenja racuna o zdravlju olako zaboravljamo ili se cak ne obaziremo na lose vrijednosti pojedinih analiza krvi, poput visokog kolesterola, pracen visokim pritiskom. Mahnemo rukom i kazemo „Nije to nista, jedem dobro, spavam dobro, nista mi ne fali, sta doktori znaju.“

Nastavljamo zivjeti i hraniti se nezdravo. Povremene glavobolje, zatezanje u vratu ili bolovi u grudima, simptomima da nesto nije u redu sa nasim zdravljem, ne smatramo ozbiljno.

Dok tijelo ne reagira mozdanim ili srcanim infarktom. U najgorem slucaju.

I nas zivot promijeni zauvijek, ili ga sasvim ugasi. To je realnost koje svi moramo biti svjesni.

Postavlja se i pitanje, da li znamo kako treba pravilno reagovati kada osobi u nasoj blizini pozli, padne u nesvijest ili pokazuje znake da je upravo dozivio srcani ili mozdani udar.

Sa svim tim pitanjima, posljedicama i gubicima dragih ljudi suocila sam se nedavno, kada sam morala posjetiti kurs prve pomoci, da bih osvjezila to znanje koje moram imati po zakonu na mom radnom mjestu. Taj kurs cu zapamtiti po bolnom gubitku.

Kurs je trajao dva dana po osam sati. Angazirani i ljubazni treneri prikazali su nam najprije skec sa Mr. Beanom u kojem on na pogresan nacin pokusava pomoci covjeku koji je pored njega dozivio epilepticni napad.

Kasnije su se redali teorija i praksa, gdje su treneri budnim okom pratili svaki nas pokret dok smo provjeravali „stanje“ osobe koja lezi na podu. Smjeli smo postavljati sva pitanja koja su vezana za razne bolesti, o nastancima, preventivi, posljedicama, a oni su nam detaljno, strpljivo  i jednostavnim jezikom objasnjavali sta se u pojedinim situacijama desava u tijelu.

Upoznali smo se i sa rukovanjem aparatom zvanim defibrilator, aparat zbog koga je u zemljama  u kojima je dostizan na mnogim javnim mjestima, smanjena smrtnost osoba koji su dozivjeli srcani infarkt.  Vjezbali smo pruzanje prve pomoci osobama ozlijedjenim u prometnoj nesreci, previjanje rana i jos mnogo toga.

I onda, kada sam nakon prvog dana kursa dosla kuci, puna utisaka o vidjenom i naucenom, odlucna da i sama bolje pripazim na svoje zdravlje i poslusam tijelo kada pocne da salje signale da nesto nije u redu, doceka me utuceni muz, sa suzama u ocima. Upravo mu je javljeno da je njegov dobar prijatelj iz skolskih dana iznenada preminuo od posljedica mozdanog udara, kako se kasnije saznalo. Sa samo cetrdeset i cetiri godine.

Bila sam u soku i zaplakala sam od neizmjerne tuge koja me je obuhvatila, kao da sam izgubila najrodjenijeg. Jedan covjek, koga sam veoma cijenila i voljela, napustio nas je zauvijek. Sa tom gorkom i bolnom istinom ne mogu jos da se pomirim.

Kako smo culi od njegove zene kasnije, nije se obazirao na simptome koje je imao u zadnje vrijeme. Zatezanje i bolovi u vratu, vrtoglavice i slicno. Kao zdravstveni radnik, prepoznala je da su mu bile potrebne detaljne pretrage, poput magnetne rezonance, da se otkrije da nije neki krvni sud zacepljen. Koliko god da ga je ona nagovarala na te preglede, toliko je on uporno odbijao, govoreci da nije nista i da ce proci.

Smrt ga je zadesila momentalno, dok je obavljao poslove na imanju. Svi pokusaji ozivljavanja i brz transport do ambulante, nisu  mu moglo pomoci.

Iza njega je ostala neutjesna zena i sin  student, koji je obecao svom ocu da ce zavrsiti fakultet, kako se ne bi mucio kroz zivot kao on.

Ostali su i roditelji, brat i druga ozaloscena rodbina. I mnogobrojni prijatelji.

Medju njima sam i ja, i ne znam da li mi je bar neka utjeha, da sam ga poznavala kao dobrog covjeka, koji u sebi nije imao ni trunku sebicnosti ili zla, u cijim se ocima i osmijehu ogledala ljudskost i zracila toplina koje je danas tesko pronaci.

Neutjesno je i to, sto sam mu posvetila dvije price (klikni ovdje i ovdje)  prije par mjeseci, kao znak mog velikog, istinskog prijateljstva, ljubavi  i postovanja prema njemu. I koje je dirnut, procitao.

Pitanje naseg zdravlja, nije samo nase licno, ono se tice i ljudi kojima smo okruzeni i kojima nesto znacimo i koji nas vole. I koji zele da budete sto duze dio njihovog zivota.

Zato, vodite racuna o svom zdravlju. Ne ostavljajte zbog svoje nebrige i nesvjesnog egoizma ljude koji vas vole u vjecnom bolu i tuzi.

I ogromnom prazninom u srcu.

I ovo je Bec

Daleko od blistavih fasada beckih znamenitosti i prodavnica luksuznih marki u centru Beca, odvija se se jedan zivot onih malih ljudi, cija je svakodnevica sasvim drugacija od one koja se da naslutiti iz beckih razglednica.

 

Ono sto Bec ne razlikuje od mnogih ostalih gradova sirom Evrope, jeste vidljiva mjesovitost stanovnistva, koja je u procesima emigracije potpuno promijenila sliku tog grada.

To je grad koji se sastoji od dvadeset i tri opstine. U pet od njih vise od cetrdeset posto cini stanovnistvo  sa migracionom pozadinom, a slican je prosjek i za cijeli grad Bec. Najbrojnije grupe tog stanovnistva cine ljudi koji dolaze sa prostora bivse Jugoslavije, a odmah poslije njih su stanovnici porijeklom iz Turske.

 

Da je mozda situacija obratna, stjece se utisak kada se proseta nekom od trgovackih ulica pojedinih dijelova grada. Jedna od njih je i Quellenstraße u opstini Favoriten.

 

Skoro citavnom njezinom duzinom prolazi tramvaj broj sest, cak sedam stanica nalaze se samo u toj ulici. Voznja tom rutom otkrila bi drugo lice Beca, ono, koje cine njegovi stanovnici migrantskog porijekla.

 

A slika je sljedeca.

U prizemlju skoro svake stambene zgrade nalaze se se poslovni prostori.  Poduzetnicki i zanatski duh nasih sugradjana porijeklom iz Turske najvise je vidljiv u toj ulici. Skoro svaki od tih lokala nalazi se u njihovim rukama, a ponuda usluga i robe je razlicita. Veoma su usluzni i uvijek dobro raspolozeni, a mnogi od njih svoje musterije muskarce koji dolaze sa prostora bivse Jugoslavije oslovljavanju sa „Bruder“ (brate) ili zene sa „Schwester“ (Sestro).

Bild

Kiosk blizu pjesacke zone Favoriten- kebab ( turska verzija gyrosa) je vjerovatno poslije McDonalda i becke snicle najomiljenija brza hrana

Bild

gdje su se prije dvadesetak godina mogli kupiti jeftini kucanski artikli i ukrasi, danas se nalazi turska knjizara

Bild

gust je raspored prodavnica odjece…

Bild

… kako mode za svaki dan, tako i svecanih haljina i vjencanica, posto i Turci, kao i nasi ljudi, sve vise prave svadbe u Becu, umjesto u zemlji iz koje dolaze

Bild

frizerski saloni rade veoma dobro, uvijek su puni musterija, cije usluge koriste i nasi ljudi, uglavnom omladina

 Bild

 niske cijene frizerskih usluga privlace musterije

Bild

u ovim prodavnicama tesko cete naci kozne torbe i cipele

Bild

jedna od mnogobrojnih prodavnica mobilnih telefona i sporednih usluga vezanih za mobilnu telefoniju

Bild

ovdje mozete dati na popravku i vas kompjuter i jeftino telefonirati u sve zemlje svijeta

Bild

pekare, od kojih vecina radi nedjeljom i praznicima, sve su omiljenije medju svim stanovnicima Beca

Bild

second hand – ovdje se moze naci svasta nesto

Bild

pizza, kebab ili snicla – birajte

Bild

sve je veci broj lanaca prehrambene robe po Becu ciji su vlasnici Turci

Bild

brza i profesionalna staklarska usluga – jos jedan od zanata u kojem su se osamostalili nasi sugradjani Turci (u opstini Simmering)

Bild

ponuda u ovoj ulici ne bi bila potpuna bez zlatara

Bild

Medju mnogobrojnim turskim lokalima u ulici Quellenstraße, uspjesno posluje vec dugi niz godina i „Cafe Dani“, ciji vlasnik dolazi sa prostora bivse Jugoslavije. U njemu se uglavnom okuplja omladina koja je porijeklom sa nasih prostora.

Za samostalnu djelatnost odlucuje se sve vise i ljudi koji dolaze sa prostora bivse Jugoslavije. I oni polako mijenjaju sliku Beca i ostavljaju traga u bogatstvu ponude koja je vidljiva na ulicama.

Nedaleko od gore pomenute ulice Quellenstraße, nalaze se dva, medju nasim ljudima veoma popularna lokala u kojima se sluze specijaliteti sa rostilja, burek i ostala jela srpske kuhinje. Prije se cekao odlazak u domovinu kako bi se uzivalo u tim jelima, a danas ih je moguce kupiti samo par koraka ili par minuta voznje autom od mjesta stanovanja.

Bild

Prvi lokal koji je ponudio nase specijalitete, bio je imbiss „La Koliba“ u Laxenburgerstraße. Samo par kvadrata prostora kojim se sirio miris rostilja i bureka bili su dovoljni da se izazove prava pomama i odusevljenje medju nasim ljudima. Od pocetka poslovanja dugi redovi cekanja bili su pravi pokazatelj da je tako nesto bilo itekako potrebno u tom dijelu Beca. Za prave sladokusce sluzila se i veoma ukusna baklava i tulumbe.

Bild

Svoje poslovanje prosirili su na objekat nekoliko stotina metara dalje u istoj ulici. Otvoren je veliki restoran koji takodjer od prvog dana posluje vise nego odlicno. Ono sto ga cini posebnim, jeste uredjenje interijera u etno stilu. Namjestaj je od debelog drveta neravnih oblika, hrana se sluzi u zemljanim tanjirima i cinijama. Kada krocite u taj restoran, usluzni konobari prvo ce vas pozdraviti na srpskom, pa cete na trenutak pomisliti da se nalazite na tlu Srbije.

Bild

I tu se siri miris rostilja, mada je ponuda ovdje raznolikija. Jela se mogu naruciti posebno, a ima i ponuda  „Jedi koliko mozes“ iz bogatog bifea za fiksnu cijenu( oko 10 €) . Tu se pored svinjetine i jagnjetine na raznju, nalaze i gravce na tavce, sarma, razne supe i corbe, domaci hljeb i ajvar iz vlastite proizvodnje. Jelen i Lav pivo, domace rakije i ostala pica sa nasih prostora sluze se u ovom restoranu.

Bild

Medju nasim ljudima ovo mjesto je veoma popularno za slavlja rodjendana, krstenja i ostalih povoda. Ili jednostavno za nedeljni rucak. Uvijek je potrebno rezervisati stolove, desava se da su svi stolovi popunjeni pa se treba cekati dok neki ne bude slobodan.

Bild

Sve vise Austrijanaca dolazi u ovaj restoran, kojima ukus Balkana nije stran

Drugi restoran nedaleko od ulice Qellenstraße u kojima se sluze srpski specijaliteti je „Balkan Express“.

Moglo bi se reci da su mala konkurencija „La Kolibi“, jer stjece sve vecu popularnost medju nasim zemljacima.

U oba restorana moguce je naruciti jela sa rostilja u vecim kolicinama za slavlja ili rucak kod kuce.

Bec nisu samo Schönbrunn, Prater i Stephansdom, to su i ljudi koji u njemu zive, ciji su korijeni vidljivi u brojnim ulicama, daleko od centra i objektiva kamera turista koji ga posjecuju.

Cupavci

*Tienes algo dulce para mí ?

** Tengo algo dulce para tí !

Tako ja i moj kolega iz El Salvadora jedno drugo pitamo kada nas uhvati kriza za slatkisima u toku radnog vremena (* Imas li nesto slatko za mene? ) ili ako smo jedno drugom nesto slatko  s namjerom donijeli (** Imam nesto slatko za tebe!)  . Oboje smo gurmani pa se dobro razumijemo 😉 .

To su inace jedine dvije recenice na spanjolskom koje znam. Jednom prilikom sam zamolila tog kolegu da mi ih prevede, jer sam htjela tako u sali da komuniciram sa njim. A inace mi se svidja taj jezik, koji u medjuvremenu sve vise mojih kolega prica, jer dolaze iz zemalja u kojima se prica spanjolski.

Milka cokolada je nesto sto on uvijek ima uza sebe, a obavezno se uz  nju nadju jos neki slatkisi u njegovom ogromnom ruksaku koji nosi na posao.

Ja uglavnom nosim kolace koje sama napravim. Ponekad su to velike kolicine za sve kolege, a ponekad samo za njega odvojim kolace koje on posebno voli.  I zaista je veliki obozavatelj tih mojih specijaliteta. Komplimente koje dobijam od njega i prevrtanje ocima dok ih s uzivanjem degustira,  daju mi volju da ih cesto i rado pravim.

Ono sto mi je takodjer jako simpaticno kod njega, jeste njegova ljubav i paznja prema  mami, kod koje jos zivi. Od svake porcije koju pripremim za njega, obavezno bar jedan komad ponese kuci za mamu.

Kolac koji on posebno voli, jesu cupavci.  Toliko je odusevljen ukusom tog kolaca, koji je inace jednostavan u pripremi, da ga cesto spominje i postao mi je u neku ruku naplatno sredstvo kada mi taj kolega izadje u susret, zamijeni smjenu sa mnom ili slicno.

A cupavci su medju prvim kolacima koje sam naucila da spremam.

Biljeznicu u koju sam upisivala recepte u svojim poslasticarskim pocecima sam ukrasavala crtezima pojedinih kolaca (jos jedan od nacina na koji sam iskazivala svoju kreativnost  😉 ). Moj recept i crtez za cupavce, koji u medjuvremenu znam napamet, jos uvijek su vidljivi u mojoj prvoj biljeznici sa receptima, staroj oko dvadeset i pet godina. Trag vremena je vidljiv 🙂 .

Sastojci za padispanj:

4 jaja, 12 kasika secera, 1 vanilin secer, 12 kasika ulja, 12 kasika mlijeka, 12 kasika brasna, 1 prasak za pecivo

Za cokoladni sos potrebno je:

½ l mlijeka, 200g cokolade za kuhanje, 6 supenih kasika secera

200g kokosa

Priprema:

4 zumanjka umutiti mikserom sa secerom i vanilin secerom. Zatim muckalicom lagano umijesati ulje i mlijeko. Brasno pomijesano sa praskom za pecivo lagano umijesati takodjer muckalicom. Na kraju mikserom u posebnoj posudi umutiti 4 bjelanca u cvrst snijeg i lagano supenom kasikom umijesati u smjesu sa zumancima i brasnom. (To je ujedno i tajna koju rado otkrivam i iskusnijim domacicama kada me pitaju zasto je kolac tako mekan i koji se skoro topi u ustima.)

Idealno je da se pece u cetvrtastom plehu (podmazan i posut brasnom) velicine priblizno 23cmx40cm, jer se dobije idealna visina padispanja za 24 komada ovog kolaca, na temperaturi od 175C, oko 20-25 minuta (individualno pecenje ovisno o pecnici).

U medjuvremenu za sos prokuhati mlijeko sa secerom i cokoladom dok se cokolada ne otopi i kuhati jos desetak minuta.

Ohladjen kolac sjeci na kocke i umakati u mlak ili ohladjen sos, na kraju uvaljati u kokos.

Uzivajte !

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

OLYMPUS DIGITAL CAMERA