Praznina u srcu

„Kada ste poslednji put uradili biohemijsku analizu?“ bilo je jedno od pitanja u igri blogera prije par mjeseci. Pitanje, na koje bi malo tko znao sa sigurnoscu da odgovori.

Vaznost vodjenja racuna o zdravlju olako zaboravljamo ili se cak ne obaziremo na lose vrijednosti pojedinih analiza krvi, poput visokog kolesterola, pracen visokim pritiskom. Mahnemo rukom i kazemo „Nije to nista, jedem dobro, spavam dobro, nista mi ne fali, sta doktori znaju.“

Nastavljamo zivjeti i hraniti se nezdravo. Povremene glavobolje, zatezanje u vratu ili bolovi u grudima, simptomima da nesto nije u redu sa nasim zdravljem, ne smatramo ozbiljno.

Dok tijelo ne reagira mozdanim ili srcanim infarktom. U najgorem slucaju.

I nas zivot promijeni zauvijek, ili ga sasvim ugasi. To je realnost koje svi moramo biti svjesni.

Postavlja se i pitanje, da li znamo kako treba pravilno reagovati kada osobi u nasoj blizini pozli, padne u nesvijest ili pokazuje znake da je upravo dozivio srcani ili mozdani udar.

Sa svim tim pitanjima, posljedicama i gubicima dragih ljudi suocila sam se nedavno, kada sam morala posjetiti kurs prve pomoci, da bih osvjezila to znanje koje moram imati po zakonu na mom radnom mjestu. Taj kurs cu zapamtiti po bolnom gubitku.

Kurs je trajao dva dana po osam sati. Angazirani i ljubazni treneri prikazali su nam najprije skec sa Mr. Beanom u kojem on na pogresan nacin pokusava pomoci covjeku koji je pored njega dozivio epilepticni napad.

Kasnije su se redali teorija i praksa, gdje su treneri budnim okom pratili svaki nas pokret dok smo provjeravali „stanje“ osobe koja lezi na podu. Smjeli smo postavljati sva pitanja koja su vezana za razne bolesti, o nastancima, preventivi, posljedicama, a oni su nam detaljno, strpljivo  i jednostavnim jezikom objasnjavali sta se u pojedinim situacijama desava u tijelu.

Upoznali smo se i sa rukovanjem aparatom zvanim defibrilator, aparat zbog koga je u zemljama  u kojima je dostizan na mnogim javnim mjestima, smanjena smrtnost osoba koji su dozivjeli srcani infarkt.  Vjezbali smo pruzanje prve pomoci osobama ozlijedjenim u prometnoj nesreci, previjanje rana i jos mnogo toga.

I onda, kada sam nakon prvog dana kursa dosla kuci, puna utisaka o vidjenom i naucenom, odlucna da i sama bolje pripazim na svoje zdravlje i poslusam tijelo kada pocne da salje signale da nesto nije u redu, doceka me utuceni muz, sa suzama u ocima. Upravo mu je javljeno da je njegov dobar prijatelj iz skolskih dana iznenada preminuo od posljedica mozdanog udara, kako se kasnije saznalo. Sa samo cetrdeset i cetiri godine.

Bila sam u soku i zaplakala sam od neizmjerne tuge koja me je obuhvatila, kao da sam izgubila najrodjenijeg. Jedan covjek, koga sam veoma cijenila i voljela, napustio nas je zauvijek. Sa tom gorkom i bolnom istinom ne mogu jos da se pomirim.

Kako smo culi od njegove zene kasnije, nije se obazirao na simptome koje je imao u zadnje vrijeme. Zatezanje i bolovi u vratu, vrtoglavice i slicno. Kao zdravstveni radnik, prepoznala je da su mu bile potrebne detaljne pretrage, poput magnetne rezonance, da se otkrije da nije neki krvni sud zacepljen. Koliko god da ga je ona nagovarala na te preglede, toliko je on uporno odbijao, govoreci da nije nista i da ce proci.

Smrt ga je zadesila momentalno, dok je obavljao poslove na imanju. Svi pokusaji ozivljavanja i brz transport do ambulante, nisu  mu moglo pomoci.

Iza njega je ostala neutjesna zena i sin  student, koji je obecao svom ocu da ce zavrsiti fakultet, kako se ne bi mucio kroz zivot kao on.

Ostali su i roditelji, brat i druga ozaloscena rodbina. I mnogobrojni prijatelji.

Medju njima sam i ja, i ne znam da li mi je bar neka utjeha, da sam ga poznavala kao dobrog covjeka, koji u sebi nije imao ni trunku sebicnosti ili zla, u cijim se ocima i osmijehu ogledala ljudskost i zracila toplina koje je danas tesko pronaci.

Neutjesno je i to, sto sam mu posvetila dvije price (klikni ovdje i ovdje)  prije par mjeseci, kao znak mog velikog, istinskog prijateljstva, ljubavi  i postovanja prema njemu. I koje je dirnut, procitao.

Pitanje naseg zdravlja, nije samo nase licno, ono se tice i ljudi kojima smo okruzeni i kojima nesto znacimo i koji nas vole. I koji zele da budete sto duze dio njihovog zivota.

Zato, vodite racuna o svom zdravlju. Ne ostavljajte zbog svoje nebrige i nesvjesnog egoizma ljude koji vas vole u vjecnom bolu i tuzi.

I ogromnom prazninom u srcu.