Gastarbajterska kobasicijada

Prosle godine, negdje u ovo vrijeme, sastali se Sremac, Licanin, Bosanac i Nislija da prave kobasice.

U jednom malom selu, usred Austrije.

Hladni, novembarski dani podsjecali su ih na trenutke kada su sa svojim familijama u zavicaju pripremali meso za zimu. Pa su pozeljeli i sada, daleko od rodnog kraja, nastaviti tu tradiciju i osjetiti barem djelomicno, tu atmosferu koje se rado sjecaju.

Opremili su se svim mogucim masinama, zacinima i mesom kupljenih direktno kod austrijskog seljaka, pa krenuli u tu avanturu. I dobrim raspolozenjem, prije svega.

Uz nisku sljivu i sremacko crno vino, vrijeme od ranog popodneva do duboko u noc proletilo je brzo, a posao uspjesno uradjen.

Svi osim Sremca, nisu se do tada bavili time, pa su majstoriju i glavnu rijec prepustiti njemu.

A on je vec u ranom djetinjstvu, sa desetak godina, poceo praviti kobasice. To je bilo njegovo zaduzenje u familiji koja je imala veliko imanje. Trebalo je imati cime nahraniti mnogobrojne radnike koji su ljeti radili na njivama. I dok su ostali clanovi familije radili ostale poslove oko pripremanja mesa za susenje, on i brat su zapocinjali prve samostalne korake u spremanju prave sremske kobasice. Dvjesta do trista kila bila je kolicina tog mesnog specijaliteta koju su po sezoni znali njih dvojica proizvesti.

Moze se reci da su ostala tri aktera ove price imala srecu sto je Sremac bio dio njihove druzine.

Brzim i znalackim potezima on je odvojio meso od kostiju i davao dalje na preradu.

Jedan je sjekao meso sitno na kockice, drugi je mljeo, treci je tocio pice, spremao veceru i sav posao ovjekovjecio sa ovih par fotografija.

Tajnu svih zacina koji idu u sremacku kobasicu otkrio je Sremac pred radoznalim prijateljima, kojima je to bila odlicna lekcija za neka buduca, samostalna pripremanja.

Opet je ostatak druzine bio na potezu. Snaga misica se trazila, kako bi se svi sastojci dobro izmijesali i sjedinili.

„Lopta“ se opet vratila glavnom majstoru, tj. trebalo je tim mesom strucno napuniti crijeva, uz pomoc „topa“ za punjenje kobasica. Pomocnici su uigrano dopunjavali ispraznjeni „top“ dok se nije utrosilo svo meso.

Njihov trud i rad ubrzo je bio vidljiv u korpama punim ovog domaceg specijaliteta.

Svoje savrsenstvo kobasice su dostigle susenjem u pusnici, da bi ih kasnije zamijenili  neki drugi sareni komadi.

Tako zimus nije bilo zime, bar sto se dobre domace kuhinje tice 😉 .

Zato se tradicija i ove godine, nastavlja…