Recept za sah rolat i koja rijec o srpskim domacicama

Nekako mi se cini da se na jugu Srbije, posebno u ruralnom dijelu- Zaplanje, koje sam dobro upoznala posljednjih dvadeset godina, dosta polaze na to da se cerke odgajaju tako da budu i  dobre domacice. Primjecivala sam u porodicama koje imaju cerke, da se cesto koriste recenice poput „Moras da znas ovo, kad se udas; sramota ako ne znas to i to  sutra kad se udas; sta ce ti svekrva reci, ako ne znas to i to“ i slicno. Ne sjecam se da se to tokom mog odrastanja forsiralo, bar moji roditelji tome nisu davali  neki poseban znacaj, vec im je bilo vazno da ucim i zavrsim skolu sa dobrim uspjehom.  Neki kolac sto sam naucila praviti kao tinejdzerka, naucila sam jer me interesovalo, a ne zato sto je bilo dio moje obuke kao buduce zene i snaje. 

Da je ipak dobro znati prije udaje spremiti neko jelo, saznala sam kasnije i sama kao svjeza domacica, kada sam na primjer, pasulj naucila kuvati tako sto mi je ujna preko telefona objasnjavala korak po korak kako se pravi, pa i zaprska na kraju, koju do tada nisam nikada radila.

Medjutim, mnoga jela naucila sam spremati na osnovu savjeta koje su mi davale moje zaove. Jedna u Becu, druga u Nisu. One su pravi primjer savrsenih srpskih (juznjackih) domacica. Tek od njih naucila sam da je veoma vazno, ne samo da jelo bude ukusno, vec da i izgled igra veoma vaznu ulogu. Nekada tokom samog spremanja, a i kasnije, kada se servira. Tokom svih mojih boravaka u Nisu i Zaplanju, uvjerila sam se u savrsenstvo, ljepotu i bogatsvo srspske trpeze, kao i u mastovitost i spretnost srpskih domacica. 

Od zaove u Becu naucila sam skoro svaku vrstu zimnice, koju ona sa velikom ljubavi i strpljivosti sprema. Njoj je veoma vazno, i kako tegla sa paprikom za zimnicu izgleda pa ih je ukrasavala koluticima mrkve po zidovima tegle. Dok nisam upoznala njezinu raznoliku zimnicu, ja nisam ni znala sta se sve moze spremiti od paprike, paradajiza i ostalog povrca za zimu. Cak sam za vrijeme moje prve trudnoce, pojela skoro sve paprike u ulju sto je imala, toliko mi se tada svidjela njezina kuhinja. Koliko mi je tek ugadjala tokom trudnoce, nemoguce je opisati. Ona se jos drzi starih prica iz njezinog kraja, da trudnicu treba ponuditi sa svim sto se ima u kuci, da se ne bi pojavio mis. A i ako se trudnici nesto prijede, treba da joj se ugodi, jer ako se dirne na tijelu na nekom mjestu, ostace djetetu fleka na tom dijelu tijela. 

Moja niska zaova zadivila me pored ostalog, njezinim umijecem pravljenja kolaca i torti. I ona pravi fantasticnu zimnicu, ali sam od nje dobila savjete i recepte uglavnom za kolace. Neke kolace nisam ni znala, a za neke sam mislila da nema sanse da bih ikada umjela sama napraviti , kao na primjer princes krofne. Ali, uz njezin recept i objasnjenja, uspjelo mi je iz prve. 

Jedan kolac koji domacice na jugu Srbije cesto prave, pa tako i moja niska zaova, jeste sah rolat. Uglavnom ga prave za slavu i ostale svecanosti. Ne samo da je neobicnog izgleda, vec je i okus, bez obzira na to  sto se pravi od  jednostavnih sastojaka, fantastican. Isto tako, ovaj kolac je veoma izdasan i prakticno je to (jer se dobije velika kolicina) sto se moze zamrznuti, pa po potrebi izvaditi iz zamrzivaca i brzo se razmrzne. 

Da bi se napravio ovaj kolac, potrebno je puno vremena. Iz tog razloga, a i zbog toga sto se  krema dugo hladi, preporucujem da se krema napravi ujutro, a kore i spajanje popodne.

Recept za sah rolat

Prva kora

Umutiti pjenasto 5 cijelih jaja, dodati 5 soljica(za crnu kafu) secera, dobro zajedno umutiti. U to uz najmanju brzinu miksera dodati 1 soljicu ulja i 2 soljice mlake vode. Na kraju dodati 6 soljica brasna pomijesanih sa pola kesice praska za pecivo. Peci na temperaturi od 150c – 175c (oko 20 do 25 minuta, ovisno o rerni) u podmazanom plehu velicine otprilike 30X40 (tj. pleh koji je otprilike dimenzija lista oblatne). Preporucljivo je pleh obloziti papirom za pecenje.

Druga kora

Sastojci isti kao u prvoj kori, samo se sa brasnom izmijesaju 2 kasicice kakaa ili otopljena instant kafa, ako neko zeli ovaj kolac sa okusom kafe.

Krema

Karamelizirati 600 g kristal secera. Sto znaci, u suhu serpu sipati secer i na srednjoj vatri neprestano mijesati dok se ne istopi. Dobije se braon tecnost gustine kao med. Od 1 litra mlijeka odvojiti oko 1-2 dl, pa pomijesati sa 5 kasika brasna i 1 kasikom gustina(a moze i samo sa brasnom). Ostatak mlijeka uliti u karamelizovani secer, koji se nakon toga odmah stegne, pa je potrebno dugo, na sada malo jacoj vatri, da se taj stegnuti karamel otopi. Nakon sto se sav karamel istopio, dodati 250g maslaca(ako upotrebljavate margarin, onda stavite njega) i mijesati dok se ne istopi. Na kraju sipati tekucinu sa mlijekom i brasnom i mijesati dok se ne zgusti kao puding. Pustiti da se krema ohladi.

Finalno spajanje

Svih 5 kora od oblandi umotati u vlazne krpe i cekati da omeksaju.

Krace strane ispecenog tijesta isjeci na 10 (po mogucnosti) jednakih traka.

Omeksane kore oblandi premazati kremom. Paziti da se krema ravnomjerno raspodijeli na sve kore. Na svaku premazanu koru oblande staviti, ne bas uz sam kraj, prvu traku i premazati stranu prema sredini oblande, slojem kreme. Odmah uz nju „zalijepiti“ traku druge boje. Gornji dio obje trake premazati jos jednom kremom i na njih staviti trake suprotne boje,  tj. na bijelu traku staviti tamnu i takodjer premazati tako da se do nje moze „zalijepiti“ druga kora. Pocevsi od kraceg kraja oblande, zaviti tako „zalijepljenje“ i na „sprat“ naredjane sarene trake u rolat. Radi prakticnosti i lakseg zamrzavanja, taj rolat se moze presjeci na pola.

Isti je postupak za svih pet kora oblandi.

Nadam se da sam vam ovim dala ideju za vas slatki dio bozicne trpeze 🙂

Bild

Bild

Dubrovacka kolenda – dragi zvuci mog djetinjstva

Dobar vece mi kucamo

Badnje vece cestitamo,

mi smo dosli kolendati

Vasem dvoru hvale dati.

Visoki su ovi dvori

A u njima zlatni  tori

U torima golubica

Nasa vrijedna domacica.

Nece gospodja neharna biti

Kolendarima ne udjeliti.

Odje, odje, na zdravlje Vam

Badnja vece dodje.

Nasega gospara pri dvore

Pjevajmo braco do zore.

Ovo je tekst pjesmice, koju rado pjevusim ponekad bez obzira koji je dan ili dio godine, jer me podsjeti na neke lijepe i vesele dane mog djetinjstva u Dubrovniku.

Rijec je o kolendi, jednom lijepom obicaju u Dubrovniku za vrijeme bozicnih i novogodisnjih praznika.

Na Badnje vece, u vrijeme prvog mraka, manje i vece grupice djece idu od vrata do vrata i pjevaju ovu pjesmu. Na lijepim zeljama, izrecenim u stihu i u tako dobro poznatoj melodiji, domacini se zahvaljuju slatkisima, vocem i onim cemu se djeca posebno raduju, novcem.

U ponekoj kuci domacini, prije nego sto daju dar kolendarima, cekaju da se ispjeva kolenda po nekoliko puta. Sa osmjehom na licu i zdjelicom kolaca ili vecom novcanicom u ruci,  testiraju tako glasovne moci malih kolendara.

Ona djeca koja imaju iskustva u kolendanju, vec poznaju darovitost pojedinih domacina. Sto znaci da ne daju svi zadovoljavajucu sumu novca, vec sa svojim skrtim iznosom izazivaju razocarenje, a ima cak i onih koji uopce ne davaju novac, vec samo kolace. Onima koji nikako ne otvaraju vrata (a ima i takvih) pjevaju se na kraju stihovi poput ovoga:

“ Ispred kuce raste loza,
a u kuci gospodja koza“

pa se onda pobjegne.

Ukoliko je u nekoj grupi djecak ili djevojcica sviraju neki instrument koji prati pjevanje, najcesce je to gitara, onda ta grupa ima vece sanse kod domacina izmamiti vecu svotu novca.

Sve to se te veceri dobije na dar, dijeli se kada kolendanje zavrsi, naravno ravnomjerno na sve clanove grupe.

Ono sto mi je posebno drago, gledajuci iz danasnjeg ugla, sudjelovati u kolendi  nije bilo pitanje vjere, vec cinjenice da si gradjanin grada Dubrovnika. Pjevanjem u kolendi, odrzava se tradicija grada koji je oduvijek  kroz svoju povijest, bio otvoren za sve ljude i u kojemu je vladalo medjuvjersko postovanje.  To je duh Dubrovnika u kome sam ja imala priliku odrastati.

Tako je nama djeci  pravoslavne vjeroispovjesti  bilo normalno kolendati na katolicko Badnje vece zajedno sa ostalim prijateljima,  kao i sto je bilo normalno da djeca katolici, jednako tako veselo i motivisano, pjevaju srpskim domacinima za pravoslavno Badnje vece.

Znalo se koja porodica kada slavi koji Bozic, pa se tako sve  lijepo rasporedjivalo, dok se uoci Nove godine kucalo i kolendalo ispred svih dubrovackih  vrata. Naravno, sve u sirem susjedstvu (komsiluku).

Lijepo bi bilo kada bi suzivot ljudi raznih vjera, uvijek i svugdje,  bio ispunjen medjusobnim razumijevanjem i  postovanjem. Kao nekada.

Zeljela bih da svi dijele moje misljenje i uvjerenje, da je razlicitost  pozitivna pojava, koja bi se trebala shvatiti kao  dopunjavanje  znanja i prosirivanje vidika.

I da je obogacenje vlastitog zivota.

Image

Predsjednik naseg austrijskog sela i njegove momcadi

Taj covjek me je fascinirao od prvog momenta kada smo se sreli i zapoceli razgovor. Njegovo ponasanje odudaralo je sasvim od onoga koje sam imala o politicarima do tada. Bio je susretljiv, razgovjetan, ljubazan i prije svega,  djelovao je domacinski. Nije nas posmatrao sa visine niti odbojno, kako to znaju političari,  vec kao ravnopravne sugovornike, sa postovanjem.

Rijec je o predsjedniku  sela Seefeld – Kadolz u kome smo kupili vikendicu prije par  godina. Naziv imena otkriva da se radi o dva sela, Seefeld i Großkadolz koja su se administrativno spojila u jedno.

On je glavna i odgovorna osoba  koja  je  zaduzena  za sve administrativne poslove, ne samo sela, vec i one  vezane za vikend naselje.  Jer,  prostor gdje su smjestene vikendice pripada turistickoj zajednici sela, ciji je on predsjednik. Ono sto mi je jako godilo odmah, tom prvom prilikom –  tokom razgovora o svim pojedinostima vezanim za detalje nase kupovine kuce, jeste to sto nas je prihvatio srdacno i iskreno, bez obzira sto nismo Austrijanci. Nije  bilo ni trunke bojazljivosti da cemo mi stranci poremetiti neki red i mir na teritoriji njegove nadleznosti. Ta iskrenost se jednostavno odmah osjetila. Stavise, mislim da mu je bilo drago sto je njegovo selo dobilo peteroclanu mladu familiju, s obzirom da vikendice uglavnom kupuju penzioneri, Beclije.

Druga stvar koju sam takodjer odmah uocila, a kasnije i sa cestim boravkom u tom mjestu visestruko se uvjerila da me prvi utisak nije varao, jeste to sto se on kao politicar istinski trudio da svoje selo, koje je tik uz granicu sa Ceskom,  spasi od izumiranja raznim akcijama i ozivljavanjem privrede. Tu prvenstveno mislim na fokusiranje na turizam.

Posto se u selu nalazi i nekoliko malih firmi poput instalaterske ili osiguravajuceg drustva i slicnih, predsjednik sela preporucuje njihove usluge svim novim stanovnicima sela, pa makar i onima koji dolaze samo za vikend. Ne preporucuje on  samo firme, vec i mlade ljude koji su ostali na selu, za neke fizicke poslove, ukoliko se neko odluci renovirati kucu i okucnicu, eventualno za poslove transporta koje mogu obaviti sa svojim traktorima.

Ovo selo se nalazi u pokrajini Donja Austrija, u podrucju koje je prije otprilike sto godina dobilo naziv Vinska Cetvrt i podrucje  je sa najvecom proizvodnjom vina sa geogarfskim porijeklom.

Od pocetka svog prvog mandata, koji je poceo prije otprilike dvadeset i pet godina, pa do danas, predsjednik je uspio mnogo toga uciniti za svoje selo.

Obnovio je i modernizirao bazen u selu, atraktivno uredio zeleni prostor oko njega, na kojem su smjesteni stolovi za stolni tenis ili sahovsko polje sa figurama velikih dimenzija. Na sve je  mislio, kako bi se gosti bazena osjecali ugodno i proveli jedan interesantan dan u njihovom selu.

Odmah pored bazena smjesteni su   tereni za tenis i mini golf. Time je ponuda za stanovnike kao i sve goste sela upotpunjena  rekreativnim sadrzajima. Predsjednik je veoma ponosan na  clanove mini golf udruzenja, sa kojima sudjeluje na raznim takmicenjima u zemlji. Izmedju ta dva terena smjesten je bife, gdje se rekreativci mogu osvjeziti nekim picem ili pojesti neki zalogaj.

Kada seoska fudbalska momcad nije na treningu, djeci je dozvoljeno da igraju fudbal na seoskom fudbalskom terenu, koji takodjer sluzi selu za ponos svojim modernim izgledom i popratnim objektima.

Nastavice se…

Image

mini-golf teren

Image

teniski teren

Image

bazen u selu

Image

Tetkina pita u Dubrovniku, utovljena patka i mala skola razvlacenja pite

Kurzmitteilung

Sve mi se cini da imam ugradjen neki mehanizam, sto mi omogucava da sve sto je bilo lose u mom zivotu ostavim iza sebe i zaboravim. Zauvijek. A da svaki lijep trenutak i sjecanja na neke drage ljude  izviri iz nekog kutka u mojoj glavi i izazove osmijeh na lice i pricini radost. Mislim da sam pomocu tog mehanizma uspjela svoj zivot uvesti u neki balans te tako mogu uzivati u trenucima srece koja se nudila na raznim raskrsnicama mog zivota tokom svih ovih godina. A ponekad me i neke sasvim obicne stvari ipak sjete na epizode iz zivota koje zelim zaboraviti. Tako skoro uvijek biva kada pravim pitu od kora koje sama razvlacim. To me je naucila moja tetka, koja me je od milja zvala Mala Prge. Ona je dobri andjeo mog djetinjstva. Tu skolu pravljenja pite prosla sam za vrijeme ratnog stanja u Dubrovniku. Vrijeme, koga se ne sjecam tako rado. Tada se u blokiranom gradu dobijala humanitarna pomoc, koja se uglavnom sastojala od osnovnih namirnica, poput brasna, ulja, rize i poneke konzerve. Moja mama se tada ispraksirala praviti odlicne ustipke, uglavnom za dorucak, a moja tetka je skoro svakodnevno pravila pite, i to – od krompira. Promatrala sam je tada kako vjesto razvlaci svaku koru, tako tanko, da se sve proziralo kroz nju. A kada bi koru razvukla preko cijelog stola i kada bi se na nekim mjestima kora podigla i pomalo naduvala kao balon, tetka bi saljivo rekla : „Vidi je, al bala(igra) po stolu“. To je bio znak, da je bila jako ponosna na svoje umijece i da je i taj put majstorski zamijesila i razvukla tijesto. U meni  je svojim umijecem probudila znatizelju i volju da se okusam i ja u toj majstoriji, pa mi je postepeno otkrivala sve tajne oko pripreme kora i pravljenja pita. Tokom svih tih mjeseci, taj jednolican jelovnik sastavljen od namirnica bogatim ugljenim hidratima, ostavio je na meni jos nekih posljedica, a to je da sam u Bec dosla punackog izgleda, utovljena kao patka. Jucer sam planirala uz kuvan kiseo kupus napraviti kiselu banicu, pitu od sira kako se sprema u Zaplanju, rodnom kraju moga muza. Ali on je jucer izrazio zelju da napravim sukanu banicu, kao sto je pravi njegova majka. Ali posto ne znam tako da sucem, odlucila sam da ih napravim na moj nacin. I  tako sam poslije dugo vremena razvlacila kore za pitu, pa sam se opet sjetila moje tetke i njene pekarske skole (u ratnim uslovima). Na svu srecu, losa strana tih sjecanja samo bljesne djelicem sekunde i nestane. Pa ako nekoga interesuje, moze da procita i pogleda sta sam ja to naucila od moje tetke 🙂 Znam da se vecina domacica danas koristi gotovim korama, ali one ni priblizno nisu ukusne kao one koje, ako znaju, same naprave. Ja licno uzivam dok ih pravim, a jednako kao moja tetka, uvijek sam ponosna na sebe kada mi dobro uspiju(moram priznati, uspiju mi svaki put 🙂 ). I necu pretjerati ako kazem da me to i opusta, jer to uvijek radim kada imam vremena i ne zurim nigdje. Moglo bi se reci da je to i neka vrsta antistres terapije za mene. Tijesto koje se glatko zamijesi samo od brasna, mlake vode i soli, podijeli se u loptice. Treba da odstoje dvadesetak minuta, pokrivene krpom. Foto0389 Zatim se na pobrasnjen pamucni stolnjak kora istanji valjkom sto je moguce vise, i pritom se sa povrsina uvijek posipa brasnom, kako se valjak ne bi lijepio za tijesto. Foto0392 Nakon sto se tijesto valjkom maksimalno istanjilo, skloniti visak brasna sa povrsine kore. Foto0409 Pouljiti koru i razmazati rukom cijelu povrsinu. Foto0393 Podigunuti koru sa stola i sa sakama doprijeti do sredine kore i lagano vuci od sredine prema kraju kore, kako bi se sredina maksimalno razvukla. Foto0394 Spustiti koru na sto i krajeve takodjer sa sakama rastanjivati sve u krug a zatim i prstima. Foto0402 Foto0404 Ako se napravi i neka rupica na krajevima, nije strasno, sve se to kamuflira kada se kora savije. I najboljim majstorima se to ponekad desi 🙂 Foto0405 Slabo se vidi na ovoj slici, ali nazire se malo kako kora „bala“(igra) Foto0410 Kada se kora maksimalno rastanjila, ponovo je malo zauljiti i prekriti nadjevom. Foto0406 Podignuti jedan kraj stolnjaka i pustiti da se kora do pola uvije, pa onda drugi kraj stolnjaka da se uvije i drugi kraj. Foto0396 Foto0397 Foto0407 Najsladje su pite koje se peku u okrugloj tepsiji, pa tako prvu koru vec na stolu uviti u krug i staviti na sredinu tepsije, pa onda sve sljedece pazljivo namotavati oko sredine. Foto0398 Foto0399 Foto0408 Peci na 200C Foto0412 Foto0416 p.s. Fotografiranje sam prepustila mojoj jedanaestogodisnjoj komsinici, koja kako kaze, nikada nije vidjela njezinu mamu da pravi pitu na ovakav nacin, vec samo sa gotovim korama. Sljedeci put cu pozvati njenu mamu, na kurs razvlacenja kora 🙂

Picari i ostali gosti

Bild

Ja sam toliko voljela i jos volim moga djeda i moju babu  sa majcine strane, da sam kao djevojka pored klasicnih zamisljanja koje osobine moj buduci muz treba da ima, zeljela takodjer da on slavi slavu Nikoljdan.  Samo zato sto je i moj djed slavio tu slavu, pa sam htjela na taj nacin da budem uvijek povezana sa njima i onda kada jednog dana fizicki vise ne budu medju nama.

I nekim cudom, zelja mi se ostvarila. Naravno da to nije bio presudan kriterij i razlog za udaju, ali mi je naravno bilo drago kada sam saznala za taj detalj od mog  tada buduceg muza.

Rado se sjecam svakog trenutka provedenih na selu kod djeda i babe, a naravno u vrijeme slave kao i za Bozic, osjecalo se posebno praznicko raspolozenje u kuci. To je bila prilika da se veliki broj clanova porodice okupi i zajedno sa mnogobrojnim prijateljima uz dobru kap i bogatu trpezu obiljezi taj dan.

Moja najmladja tetka, tada neudata, dosla bi par dana ranije da pomogne u temeljnom sredjivanju kuce i pripremi jela i kolaca. Djed je bio zaduzen da isijece prsut i pripremi meso za pecenje, obicno je to bila ovca na raznju. Svoje goste na slavi djed je sluzio domacim vinom i domacom rakijom. Uvijek sa osmijehom na licu koji je odavao njegovu iskrenu dobrodoslicu i radovanje svakom gostu.

Posto gosti za slavu dolaze neprekidno, obicaj je u Hercegovini da se tanjiri sa mezom i kolacima ne sklanjaju sa stola, cak i kad se rucak zavrsi. Na tim tanjirima se sarene tanko sjeceni listovi prsuta, domaci specijaliteti od sira, koje baba vrijedno sprema preko cijele godine. To su sir iz mijeha, sir u ulju ili suseni sir na zraku. Sve to aranzirano sa kiselim krastavcima i maslinama. Kroz sve te specijalitete probole bi se cackalice koje su zamjenjivale viljuske.

Gosti koji bi dolazili iz daleka  dan uoci slave, a potom i prenocili, zapocinjali bi vec vece uoci slave sa domacinom veselo nazdravljati. Ti gosti se zovu picari. Naziv je ostao i za one goste koji ne mogu doci bas na dan slave, vec gledaju da dodju uvece pred slavu.

Tako sam ja sinoc ovdje u Becu, bila picar kod mog ujaka.  Zbog posla nisam u mogucnosti proslaviti slavu sa njim i ostalim gostima danas na dan slave, kao i skoro svake godine. Ali u jedno sam sigurna, da sam i u njegovim ocima sinoc vec vidjela istu onu iskrenu radost nasem dolasku i isti topao osmijeh kao i nekada kod mog djeda.

A kad moj muz preuzme slavu od njegovog oca jednog dana, znam da cemo domacinsku gostoljubivost on i ja nastaviti, koju smo naslijedili od svojih predaka.

On od svog oca, ja od mog djeda.

 423409_172908189510036_2054875550_n

430366_173430099457845_544479014_n

418344_173429849457870_2072592611_n

Bozicna proslava u firmi – jos jedan detalj iz praznicne svakodnevnice u Becu

1459796_10151884031333867_1949288813_n

Jos dva puta spavati, pa je onda bozicna proslava u firmi.

Sve kolege se vec raduju zajednickoj veceri  i pricaju samo o tome, od dana kada smo saznali za termin. Preispitujemo jedni druge ko ce ici a ko nece, ko ce sa kim poci, sta ce  se obuci… Mada ne vazi neki dresscode, opet se svi potrude izabrati neki svecan komad odjece za tu priliku.

Dobrom raspolozenju svih uveliko doprinosi i to, sto je pocetkom decembra sa platom stigla i bozicnica, takozvana cetrnaesta plata, na konto.

Iako u nasoj firmi ne manjka dobrog raspolozenja preko cijele godine  i zajednickih izlazaka kolega, bozicna proslava u firmi je ipak poseban dogadjaj.

Atmosfera je potpuno opustena, uz casu dobrog vina, bogat bife, uz prigodnu muzicku pratnju. Prepricavaju se interesantne dogodovstine s posla ili iz privatnog zivota, koje su se desile u godini koja je na izmaku.  To je i prilika da se kolege medjusobno bolje upoznaju, jer ovisno o vrsti posla kojim se pojedinci bave, rijetko se za to pruzi prilika.

Jos dva puta spavati, pa onda idemo na bozicnu proslavu.

Ali tada je tek ona velika, koju organizira nas koncern.  Za savrseno  ukrasenim i ogromnim okruglim stolovima, u praznicki odjevenoj velikoj sali gradske dvorane, okupe se stotine elegantno odjevenih i vidno dobro raspolozenih radnika  koncerna.

Goste docekuje  ljubazno osoblje cateringa soljom vruceg punca, kao uvod u prijatno vece.

Za istim stolovima sjede obicni radnici sa svojim sefovima i direktorima, i tada je samo vazno da se svako osjeca lijepo i ugodno. Sva lica su tokom veceri nasmijana i vidno rumena od konzumiranog alkohola. Nerijetko se desava da na nekim bozicnim proslavama  pojedini radnici pretjeraju u picu, sto ipak ne salje dobar signal sefu, bez obzira sto je to vece dozvoljen alkohol u neogranicenim kolicinama.

Za dobro raspolozenje tokom te veceri, organizatori se pobrinu uvrstavanjem nekih muzickih  i zabavnih numera.  Na ovoj nasoj velikoj proslavi, obicno su to najinteresantniji  odlomci aktuelnih mjuzikala koji se u to vrijeme prikazuju u Becu. A nekada je to pjevac koji publiku pokusava animirati za ples izvedbom mnogobrojnih evergreen pjesama, malo Elvis, malo Tom Jones i vec se pojedini parovi ustaju za igru.

Posto se nas koncern bavi raznim kulturno – turistickim djelatnostima, tako se  tombolom na kraju veceri radnicima  pruza mogucnost da dodju  do karata za neke od manifestacija  poput mjuzikla, muzeja, koncerata ili voznje brodom, sve ono sto  posjetioci Beca, izmedju ostalog, cine za vrijemesvog boravka u ovom gradu. Za tombolu to vece vaze brojevi  papirica koji se dobiju ostavljanjem svojih stvari na garderobi. Taj dio veceri je posebno zabavan i popracen napetoscu medju svim onima koji se nadaju nekom dobitku. Oni koji ranije napustaju zabavu, ostave svoj papiric nekome od kolega.

Bife na ovoj velikoj bozicnoj proslavi koncerna je nevjerovatno bogat i raznolik. Tada se svima onima koji prihvate poziv za ovu noc pruza prilika da isprobaju specijalitete kako ekskluzivne kuhinje, tako i jela klasicne austrijske kuhinje.

961265_10152146511744973_1036042611_n

Za razliku od mene, koja voli otici na sve proslave koje firma organizira, kako ove zimske tako i velike ljetne, mnogi moji kolege ipak vole otici na bozicnu proslavu koja se organizira samo za radnike ogranka nase firme.

Tada je naravno sve mnogo intimnije, a za razliku od proslih godina, kada je bife u nasem restoranu nudio jela sa mesom, sada cemo se svi morati suociti sa vegeterijanskim specijalitetima koji su od skoro jedina ponuda naseg restorana.

Ali do tada, ima jos vremena. Mesa ce sigurno biti u izobilju za one koji ga vole, na velikoj proslavi, pa se nedostatak istog na meniju druge proslave nece ni primijetiti.

Kao i svake godine, vodstvo nase firme na bozicnu proslavu poziva i bivse kolege, penzionere. Kako njih rijetko vidjamo, tom prilikom saznajemo nesto vise o njihovim penzionerskim danima, koji su cesto ispunjeni raznim obavezama, kako pricaju. Pa im se cini da sada imaju manje slobodnog vremena, jer uvijek nekome u porodici ili u krugu prijatelja treba njihova pomoc ili usluga.

Poput male djece, radujemo se i salimo na racun pokloncica koje dobijemo od firme te veceri. Svake godine kreativne kolegice  se trude da ljupko ukrasene poklon vrecice napune interesantnim, ali i za svakodnevnu upotrebu pogodnim artiklima.

Mnogi clanovi moje sire porodice kao i prijatelji ne mogu da vjeruju kada im kazem da moja firma organizira cak dvije bozicne proslave. Tako me zapalo, sta da radim.

Mada, ima i firmi u Becu, iako mali broj, kojima nije stalo da slijede taj nasiroko prosiren obicaj organiziranja bozicnih proslava za svoje radnike. U pojedinim slucajevima radnici sami organiziraju i sami placaju veceru u nekom lokalu, ne zeleci se odreci prilike druziti se sa svojim kolegama u predbozicnoj atmosferi,  kao i svi ostali.

Pored firmi, mnogobrojne organizacije i drustva takodjer organizuju bozicne proslave za svoje clanove.  Ovisno o mogucnostima i vrsti drustava, za bife i pice se pobrinu sami clanovi, a negdje clanarina pokriva troskove proslave.

Kako god bilo, bozicne proslave  su neizostavan dio praznicne atmosfere u Becu. I sve dok je tako, ja cu se rado odazivati pozivima organizatora i uzivati u tim ugodnim  trenucima bozicne carolije.

Pa valjda se zasluzi, tokom godine… 🙂

20131210_162721

Bozicna carolija

Ima raznih nacina da se ponekad pobjegne iz svakodnevice, pune stresa, sekiracija, obaveza, zurbe. Mozemo se opustiti i otputovati u svijet maste, carolije i bajki citajuci neku dobru knjigu ili ako odgledamo neki dobar film, a ponekad nam ta putovanja iz stvarnosti pruze koncerti ili predstave.

S druge strane, to nam puni baterije i daje snagu da se nastavimo boriti sa izazovima koji nam se namecu kroz zivot.

A postoji i jedno godisnje doba, koje nam je  jos iz dana djetinjstva ostalo u sjecanju kao vrijeme u kojemu se desavaju cuda i vrijeme kada vjerujemo da  bajke mogu postati stvarnost.

To je svakako zimska idila obojana novogodisnjom i bozicnom atmosferom.
Svugdje oko nas bljeste sarene lampice koje ukrasavaju izloge, nase domove, ulice.

Bozicna bajka u Becu ozivljava vec sredinom novembra, kada  na najprometnijim ulicama i trgovima izniknu male drvene kucice u kojima se mogu kupiti komad srece, trenutak djetinjstva, sjaj u ocima…

*************************************

Za razliku od vecine zemalja u svijetu,  u Austriji poklone za Bozic ne donosi  Djed Mraz, vec „Christkind“( u prevodu Hrist dijete). Po predavanjima, Christkind dolazi za Bozic  i donosi darove, neprimjetno. Cesto je slikovno predstavljen kao dijete sa plavom kovrdzavom kosom, krilima i aureolom. Isto to vjerovanje i obicaj postoji jos u juznom Brazilu, Svajcarskoj, Ceskoj, Slovackoj, Madjarskoj, juznom Tirolu kao i u katolickom dijelu Njemacke.

Djeca u predbozicno vrijeme pisu pisma Christkindu u kojima mu iznose svoje zelje za Bozic, kako bi im ih on ispunio.

Tako se i ovi bozicni vasari, u kojima je moguce kupiti ukrase za bozicnu jelku, razne rukotvorine i osladiti se nekom poslasticom ili ugrijati vrucim puncom, zovu Christkindlmarkt.
Par nedelja pred otvaranje tih bozicnih vasara u Becu, bira se, ove godine po 10. put, i zemaljski zamjenik Christkinda. Mnoge djevojcice, koje nisu mladje od 16 godina, salju svoje prijave za ovu ulogu. Njihov posao je da se odredjenim danima za vrijeme trajanja bozicnog vasara, slikaju sa djecom na najvecem Christkindlmarktu, ispred gradske vijecnice – Rathausa. To je za mnogu djecu vrhunac mnogobrojnih dozivljaja koje im pruza atmosfera ovog bozicnog vasara.

Ono cemu se odrasle Beclije narocito raduju i sto je takodjer dio tradicije i nezaobilazan ritual, jeste uzivanje u aromaticnim ukusima punca koji se nude u nekima od ovih kucica.

Pored, medju Beclijama najomiljenijeg punca sa ukusom narance i bobicastog voca, ponuda je dosta raznolikija i mastovitija, pa se moze popiti i punc sa ukusom marcipana, jabuke, sljive, likera od jaja, amareto aroma i jos mnoge druge. Cijene se krecu od 3.50€ pa navise.
Za djecu se nudi i punc koji se pravi bez alkohola.

Veoma je tesko kao prodavacu dobiti prodajno mjesto na nekom od bozicnih vasara  u Becu, jer je to i prilika da se za kratko vrijeme zaradi dobra kolicina novca. S obzirom da su cijene prodajnih artikala prilicno velike, jer mnogi standovi nude rucne radove koje u neko drugo doba godine nije lako prodati. Rucno oslikani ukrasi za jelke, drvene igracke, ili na primjer ukrasne, aromaticne svijece, rucne izrade, koje se prodaju po cijenama od oko 30€ pa navise. Za one koji ogladne u setnji kroz vasar, cijene pojedinih zakuski su takodjer vise nego obicno.

Vecina posjetilaca ovih vasara, u potrazi je za nekim novim, originalnim poklonom ili ukrasom za sebe, ili zele pronaci neki poseban poklon dragoj osobi ili clanu familije.

To kupovanje poklona za Bozic predstavlja Beclijama kako radost tako i veliko opterecenje.
Predbozicno vrijeme, ovdje zvano i Advent, prati slika prepunih trznih centara gdje se vrsi lov na perfektan bozicni poklon.

U raznim reklama, novinama i ostalim medijima, najcesca recenica koja se moze procitati ili cuti je „Sta pokloniti svojim najmilijima ove godine za Bozic?“ ili „Tu i tu imate najveci izbor bozicnih poklona…“

I uz svu tu caroliju, idilicnu sliku porodicne atmosfere, prate cifre dobijene iz anketa i  racunanja privredne komore Beca, koliko ce Beclije izdvojiti novca za bozicne poklone. Ove godine podaci govore oko 370€ po stanovniku u prosjeku. Becki trgovci ocekuju zaradu od oko 370 miliona eura.

Od trenutka kada se pokloni odmotaju, sva ta bozicna carolija se rasprsne i nestane.
Do slijedece godine.

Atmosfera sa proslogodisnjeg bozicnog vasara ispred becke vijecnice (Rathaus)

VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100

VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100

VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100

VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100

VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100

VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100

VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100 VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100

VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100

VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100

Muzicka familija koja svira bozicne melodije 🙂

VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100

VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100

VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100

VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100

VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100

VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100

VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100

Slijede par slika sa ovogodisnjeg bozicnog vasara ispred dvorca Belvedere, nocu

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Uzduz staze koja vodi do bozicnog vasara ispred dvorca Belvedere, postavljeno je niz jelki,  ukrasene ukrasima koje su radili ucenici osnovnih skola. U odredjeno vrijeme, pojave se na improviziranoj bini muzicari sa duvackim instrumentima i sviraju bozicne melodije.

Becka pijaca Viktor – Adler – Markt

Image

Setnja kroz cjelodnevnu pijacu, u 10. beckoj opstini Favoriten – ponuda oslikava multi – kulti sastav stanovnistva

Image

Image

Image

Image

ImageImage

Image

Image

Image

Image

Image

Image

Image

Image

Image

Image

Image

Image

Odmah uz nju je i takozvana „seljacka“(ili zelena)  pijaca, otvorena samo do 12h – prodaju se uglavnom proizvodi austrijskih seljaka ili iz beckih plastenika. Veoma je popularna, jer su cijene dosta nize nego u supermarketima, a povrce i voce ukusnije i svjezije.

Image

OLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERA

Na ovoj pijaci, za prodavace je osim dobre ponude, vazno imati i dobar, jak glas. Oni potencijalne kupce mame glasnim izvikivanjem proizvoda i cijene.

 

A moju tetku, koja je neko vrijeme zivjela ovdje u Becu, ova „seljacka“ pijaca, podsjecala je  na atmosferu dubrovackih pijaca. „Vicu isto k`o Konavoke nekad, na pjaci u Dubrovniku“, sa sjetnim pogledom i blagim smjeskom, govorila je moja tetka kada bi prosetala kroz ovu pijacu.