Dubrovacka kolenda – dragi zvuci mog djetinjstva

Dobar vece mi kucamo

Badnje vece cestitamo,

mi smo dosli kolendati

Vasem dvoru hvale dati.

Visoki su ovi dvori

A u njima zlatni  tori

U torima golubica

Nasa vrijedna domacica.

Nece gospodja neharna biti

Kolendarima ne udjeliti.

Odje, odje, na zdravlje Vam

Badnja vece dodje.

Nasega gospara pri dvore

Pjevajmo braco do zore.

Ovo je tekst pjesmice, koju rado pjevusim ponekad bez obzira koji je dan ili dio godine, jer me podsjeti na neke lijepe i vesele dane mog djetinjstva u Dubrovniku.

Rijec je o kolendi, jednom lijepom obicaju u Dubrovniku za vrijeme bozicnih i novogodisnjih praznika.

Na Badnje vece, u vrijeme prvog mraka, manje i vece grupice djece idu od vrata do vrata i pjevaju ovu pjesmu. Na lijepim zeljama, izrecenim u stihu i u tako dobro poznatoj melodiji, domacini se zahvaljuju slatkisima, vocem i onim cemu se djeca posebno raduju, novcem.

U ponekoj kuci domacini, prije nego sto daju dar kolendarima, cekaju da se ispjeva kolenda po nekoliko puta. Sa osmjehom na licu i zdjelicom kolaca ili vecom novcanicom u ruci,  testiraju tako glasovne moci malih kolendara.

Ona djeca koja imaju iskustva u kolendanju, vec poznaju darovitost pojedinih domacina. Sto znaci da ne daju svi zadovoljavajucu sumu novca, vec sa svojim skrtim iznosom izazivaju razocarenje, a ima cak i onih koji uopce ne davaju novac, vec samo kolace. Onima koji nikako ne otvaraju vrata (a ima i takvih) pjevaju se na kraju stihovi poput ovoga:

“ Ispred kuce raste loza,
a u kuci gospodja koza“

pa se onda pobjegne.

Ukoliko je u nekoj grupi djecak ili djevojcica sviraju neki instrument koji prati pjevanje, najcesce je to gitara, onda ta grupa ima vece sanse kod domacina izmamiti vecu svotu novca.

Sve to se te veceri dobije na dar, dijeli se kada kolendanje zavrsi, naravno ravnomjerno na sve clanove grupe.

Ono sto mi je posebno drago, gledajuci iz danasnjeg ugla, sudjelovati u kolendi  nije bilo pitanje vjere, vec cinjenice da si gradjanin grada Dubrovnika. Pjevanjem u kolendi, odrzava se tradicija grada koji je oduvijek  kroz svoju povijest, bio otvoren za sve ljude i u kojemu je vladalo medjuvjersko postovanje.  To je duh Dubrovnika u kome sam ja imala priliku odrastati.

Tako je nama djeci  pravoslavne vjeroispovjesti  bilo normalno kolendati na katolicko Badnje vece zajedno sa ostalim prijateljima,  kao i sto je bilo normalno da djeca katolici, jednako tako veselo i motivisano, pjevaju srpskim domacinima za pravoslavno Badnje vece.

Znalo se koja porodica kada slavi koji Bozic, pa se tako sve  lijepo rasporedjivalo, dok se uoci Nove godine kucalo i kolendalo ispred svih dubrovackih  vrata. Naravno, sve u sirem susjedstvu (komsiluku).

Lijepo bi bilo kada bi suzivot ljudi raznih vjera, uvijek i svugdje,  bio ispunjen medjusobnim razumijevanjem i  postovanjem. Kao nekada.

Zeljela bih da svi dijele moje misljenje i uvjerenje, da je razlicitost  pozitivna pojava, koja bi se trebala shvatiti kao  dopunjavanje  znanja i prosirivanje vidika.

I da je obogacenje vlastitog zivota.