Ni balovi nisu sto su nekad bili

 

Vrhunac balske sezone u vrijeme karnevala  u Becu je svjetski poznati Becki operski bal. Kao i svake godine, i ove se odrzava zadnjeg cetvrtka pred pocetak uskrsnjeg posta, 04. februara.

 

Od svih balova koji se organiziraju u toku balske sezone, a ima ih puno, ovaj je svakako najveci i ujedno najznacajniji za becku privredu. Taj drustveni dogadjaj okuplja na jednom mjestu veliki broj elitnih gostiju, poput licnosti iz kulturnog i javnog zivota, politicare i privrednike koji dolaze iz zemlje i inostranstva.

Za neke je to obaveza, za neke prilika da prosire krug poslovnih partnera, a neki pak svojim prisustvom na balu zele dokazati svoj status u drustvu.

 

Mnogi intelektualci i licnosti ljevicarski nastrojene svoje misljenje o operskom balu iskazuju kroz nepojavljivanje na ovom poznatom dogadjaju. Moglo bi se reci, da bi se radije nasli na strani demonstranata ispred opere, nego sa gostima unutar zidova opere.

 

Nama, obicnim gradjanima Beca, taj bal ne znaci nista. Osim cinjenice, da beckoj privredi donosi oko 15 miliona eura, sto znaci da od njega profitiraju mnogi hoteli, frizeri, restorani i ostale usluzne djelatnosti, a ujedno je snazan turisticko – marketinski faktor za austrijski turizam.

 

Mnoge Beclije,takodjer taj dogadjaj prilicno nervira. Vec od pocetka nove godine, u svim medijima  je taj bal najzastupljenija tema. Prati se organizatorica bala, koje se naziva jos i „majka bala“ – ona dolazi uglavnom iz visokih slojeva drustva. U skoro svakoj fazi organizacije prave se intervjui sa njom, sa skoro uvijek istim pitanjima: „…kakvu haljinu ce nositi na ovogodisnjem balu…“, „ …koji prominentni gosti su se najavili…“, „…koja boja ce biti zastupljena u cvijetnim aranzmanima…“ , „…koliko organizacija bala utjece na njezin privatan zivot…“ i tako dalje.

 

Posljednjih godina, tacnije od 1991. godine, Becki operski bal prati jedna nezeljena atrakcija. A to je bivsi austrijski gradjevinski poduzetnik, Richard Lugner, koji operski bal koristi kao promociju svog shopping centra, Lugner City. On svake godine poziva kao svog prominentnog gosta neke od svjetski poznatih zvijezda. U pocetku su to bile stvarno dive, uglavnom iz svijeta filma, ali poneki put se desilo da su mu gosce bile osobe koje su, kako se ovdje kaze, „C prominetne“, sto znaci, da su postale poznate zbog nekog skandala ili dolaze iz miljea koji ne odgovara statusu operskog bala.

Do sada su njegove gosce bile Sophia Loren, Farrah Fawcett, Grace Jones, Andy McDowell, Fay Dunaway i jos mnoge druge. Veliku pozornost javnosti svojim dolaskom izazivale su i Paris Hilton, Dita von Teese kao i Pamela Anderson. Posto je njihovo pojavljivanje zapravo angazman, koji Lugner placa velikim sumama novca, koje nisu poznate javnosti, one imaju i odredjene obaveze. Duzne su ne samo pratiti ga na operskom balu i praviti mu drustvo par sati u njegovoj lozi, vec su su obavezne tokom svog boravka u Becu odrzati potpisivanje autograma koje se organizuje u njegovom shopping centru.

Tako da se svake godine postavlja pitanje u medijima, koju od poznatih licnosti ce Lugner angazirati ove godine za operski bal. Cijelo vrijeme se to drzi u tajnosti, mediji nagadjaju, dok se sve ne objelodani na posebnoj konferenciji za stampu.

 

Svoje neodobravanje odrzavanju Beckog operskog bala neke od pokreta i organizacija, koje uglavnom dolaze iz ljevicarskih krugova drustva, pokazuju demonstracijama koje odrzavaju isti dan kao i bal. Nerijetko su bile povezane politickim motivima, kao npr. protiv  vladavine crne i plave koalicije prvih godina 2000. ili protiv rata u Iraku.

U okviru ovih demonstracija cesto je dolazilo i do sukoba na ulicama izmedju demonstranata i policije, tokom kojih bi nastajala i materijalna steta. Zbog toga se pokusalo zabranom odrzavanja demonstracija 1988. godine sprijeciti nemire. Ali i  pored te zabrane okupilo se oko 3000 demonstranata koji su protiv operskog bala mirno protestovali.

 

Obican gradjanin, po svemu sudeci, nikako ne moze da bude postedjen cijelog cirkusa vezanog za operski bal, a posebno sto se i citav dogadjaj, kome prethode arhivski snimci i price sa prijasnjih balova, prenosi uzivo i na drzavnoj televiziji.

 

Na svu srecu, bar tu mozemo promijeniti kanal.

11902325_10153177513058867_6933970790908304851_n

 

 

 

 

 

Hundertwasser u vrtu sretnih mrtvaca

Vec se radujem tome,

i sam da postanem humus,

sahranjen go, bez kovcega, ispod lalinog drveta,

na mojoj zemlji u Ao Tea Roa.

****

Sahrana mora biti bez kovcega, tijelo da se umota u mrtvacko platno, ukopano najmanje 60cm ispod povrsine zemlje.

Treba se posaditi stablo iznad groba, kroz koje ce simbolicno,

ali i stvarno, mrtvac nastaviti da zivi.

****

Mrtvac ima pravo da se ponovo rodi u formi na primjer jednog stabla,

koje ce iznad i kroz njega da raste.

Tako bi nastala jedna sveta suma zivih mrtvaca.

Vrt sretnih mrtvaca.

Ovako je poznati austrijski umjetnik Friedensreich Hundertwasser (15.12.1928. – 19.02.2000.) razmisljao o smrti i onome sto dolazi poslije nje.

Ne samo da se njegov jedinstveni zivotni i umjetnicki stil razlikovao od ostalih njegovih savremenika, vec se i nacin njegove sahrane, po vlastitoj zelji,  umnogome razlikuje od opste poznatih rituala.

Tema smrti njemu nije bila strana, bila je sastavni dio njegovog zivota. Pratila ga je jos od djetinjstva, iz vremena nacisticke Njemacke, kada su u koncentracionim logorima poubijani skoro svi clanovi njegove porodice sa majcine strane, koja je bila Zidovka.

Citav svoj zivot, kako kroz svoju umjetnost, tako i samim neobicnim nacinom zivota kao i aktivnostima u oblasti ekologije, posvetio je prirodi. Koja je za njega bila ucitelj i postala neka vrsta religije.

I zbog toga je zelio da nakon smrti  postane dio te prirode, da se na gore opisan nacin sahrani i sto brze pretvori u humus.

Ao Tea Roa – naziv za Novi Zeland na jeziku Maorija, domorodaca te zemlje.

Otkako je jos kako dijete ugledao slike predivnih zelenih krajolika Novog Zelanda, Hundertwasser je sanjao o tome da jednog dana sa svojim brodicem otplovi do te zemlje.

I taj san se ostvario.  Pocetkom sedamdesetih godina kupio je u Veneciji stari ribarski brodic, preuredio ga za svoje potrebe i otplovio u pravcu Novog Zelanda. Tamo je kupio komad zemlje, zivio skromno i u skladu sa prirodom. Nakon nekoliko godina, dobio je i novozelandsko drzavljanstvo. U mjestu Kawakawa ostavio je umjetnickog traga, tako sto je, na molbu stanovnika, preuredio javni WC u svom prepoznatljivom stilu, sa puno zaobljenih linija, sarenih plocica i prozorima od boca. Bio je i politicki aktivan. Osnovao je gradjansku inicijativu za ocuvanje postanske zgrade u Kawakawa, a kao znak simpatije prema prastanovnicima Maorijima, projektovao je zastavu za Novi Zeland, u obliku savijene paprati – Koru, koja je bila njihov simbol. Nikada nije postala oficijelna zastava.

Da bi se zaokruzila citava prica oko njegove neobicne sahrane, treba spomenuti da je Hundertwasser osamdesetih godina proslog stoljeca kod novozelandskih vlasti predao  zahtjev da mu se odobri da bude sahranjen drugacije nego sto to propisi dopustaju. Naravno, da su bili zbunjeni jednim takvim zahtjevom, koji dolazi od covjeka koji je bio u dobrom zdravstvenom stanju i ne tako duboke starosti, ali su mu ipak dali tu dozvolu.

Svoju viziju „Vrta sretnih mrtvaca“ Hundertwasser predstavio je na istoimenoj slici koju je naslikao vec 1953. godine.

U njoj tematizira  sahranu u skladu sa prirodom. Prikazuje groblje okruzeno ogradom, nad grobovima su posadjena stabla, a ponegdje se vidje spirale, koje simbolizuju kruzni tok zivota. Zelene, nasmijane glave predstavljaju „sretne mrtvace“.

O stablima iznad grobova Hundertwasser je rekao:

„Ne umire se, vec se zivi dalje kroz drvo. Vracamo prirodi nesto, sto smo joj  oduzeli. A zauzvrat dobijamo cistu savjest i sretne mrtvace.“

Sliku „Vrt sretnih mrtvaca“ mozete naci na Google ako utipkate “ Der Garten der glücklichen Toten“

Od klupe u beckom parku umjesto kreveta do izdaje zemlje

Bild„Da mi je bio samo WC, ali da je moj, kada sam dosao u Bec…a spavao sam i po parkovima, nisam nikoga poznavao, ko bi tada mogao da mi pomogne…a ni rijec njemackog nisam znao…eee, lako je vama sada, imate nas“, rijeci su jednog gastarbajtera, koji je kao dvadesetogodisnji mladic dosao u Bec sredinom sedamdesetih.  I ostao u njemu sve do danas, jos malo pa ce u penziju. Stekao je on naravno, kao i mnogi drugi njegove generacije,solidan imetak od svog dolaska u inostranstvo do danas. I lijep, komforan stan u svom vlasnistvu.

 

Stanovanje nije bio samo jedan od problema  prvih gastarbajtera sezdesetih i sedamdesetih, vec i vecine onih koji su devedesetih godina u velikom broju dosli u Bec. Neki su tada imali podrsku i pomoc prijatelja i rodbine u „pravljenju papira“, pronalazenju posla, stana i ostalog. A neki su se bez obzira na to sto nisu imali nikoga uspjeli snaci u novom okruzenju, zahvaljujuci sopstvenim sposobnostima i instiktu za prezivljavanje.

 

U Becu su medju  nasim ljudima bili uvijek popularni i veoma trazeni takozvani „hausmajstorski“ (kucepaziteljski) stanovi.

Sve zgrade sa socijalnim stanovima u drzavnom vlasnistvu, velika vecina zgrada u privatnom vlasnistvu i druge, nudile su za usluge odrzavanja zgrada besplatno stanovanje za pojedinca ili porodicu uz odredjenu mjesecnu platu. Pod odrzavanjem zgrada podrazumijeva se ciscenje zgrade i trotoara ispred zgrade kao i ciscenje snijega, mijenjanje lampica u hodniku, a takodjer su bili zaduzeni za odrzavanje reda i mira medju stanarima. Zakonski su bili zasticeni od otkaza, a u opravdanim slucajevima otkaza, stanodavac im je bio duzan pronaci adekvatan stan.

Na takav nacin mnogi nasi sunarodnici su pored redovne plate u nekoj firmi, primajuci kucepaziteljsku naknadu i bez troskova kirije za stan, uspjeli steci poprilican imetak. Koji su uglavnom, trosili na velelepne kuce i vile u domovini. Kuce, koje uglavnom preko cijele godine stoje prazne,  u koje bi dolazili dva tri puta godisnje. Mrtav kapital.

 

Vecina tih kucepaziteljskih stanova sastojali su se od jedne sobe i jedne „kuhinje“.  Ponekad sa jos jednom sobicom, takozvani „kabinet“.

Rijetki su imali komforne stanove, sa kupatilom i wc-om. U privatnim zgradama, starim preko sto godina, WC se nalazio u vanjskom hodniku i koristili bi ga stanari iz dva ili tri stana. To je surova stvarnost vecine gastarbajtera. Jedno ili dvoje djece odrastalo  bi u tim skucenim prostorijama, radujuci se zajedno sa svojim roditeljima zimskom i ljetnom raspustu, kada bi putovali „kuci“, u Srbiju, Bosnu ili neki drugi dio bivse Jugoslavije i uzivali par dana u raskosnim kucama koje su tamo sagradili.

I ne samo oni koji su imali te kucepaziteljske stanove, vec su vecina nasih zemljaka zivjeli u tim malim „soba i kuhinja“ stanovima, jer su bili jeftini. Kupatilo? Rijetka pojava. Samo ponekad, kada bi neki stan pored njihovog  ostao prazan, uz dozvolu i neku naknadu vlasniku zgrade, nasi zemljaci prosirivali bi svoj stan i tek onda ugradili WC, kupatilo i spavacu sobu.

 

Devedesetih, vlasnici stambenih zgrada naveliko su profitirali od nasih ljudi. Iako zakon nije dozvoljavao, uzimali su velike sume novca samo da bi im dali stan pod kirijom. Nerijetko su za te nelegalne uplate nasi ljudi uzimali kredite. A te stanove bilo je potrebno jos  i preurediti  jer su u velikom broju slucajeva bili u katastrofalnom stanju. Mnogi stanovi nisu imali adekvatno grijanje, vec pec na ulje ili drva u jednoj prostoriji. Nasi ljudi su za svoj trosak  uvodili etazno grijanje na gas, kupatila, plocice, podove, zidove, plasticne prozore… Da se u njima moze ljudski stanovati.

 

A zasto su tako zivjeli?

Jer su mislili da nece jos dugo ostati u toj zemlji, koju ne vole, u kojoj su samo radili od jutra do mraka i u kojoj se nisu osjecali  slobodno vec nekako skuceno i zarobljeno.  U koju su, na kraju krajeva,  dosli samo kako bi zaradili novac da bi napravili kucu u svom selu i kupili poljoprivredne masine i slicno. Mislili su, par godina, zivjet ce tako (mnogi muskarci) odvojeno od zene i djece  pa ce se onda vratiti u svoj rodni kraj, medju svoj narod. A sve je zapravo krenulo drugacije. Kriza i rat u svojoj zemlji, a i slast (ne bas lako) zaradjenog novca natjerali su ih da ipak ostanu tu i dalje, do penzije . Poceli su dovoditi svoje zene i djecu, koje su do tada zeljeli postedjeti zivota u tudjini.

 

Tek druga i treca generacija nasih ljudi ovdje, pocela je da razmislja drugacije. Uvidjeli su koje su greske njihovi roditelji pravili tokom svih tih godina. Oni su zeljeli da zive drugacije.

Bez obzira, da li su zavrsili neki zanat ili visoke skole, zeljeli su zivjeti normalno, kao sav ostali svijet.

Komforni stanovi u novoj izgradnji, ljetovanja. Skupa auta. Pa i kuce da grade, ali ne u starom zavicaju, vec tu u Becu.

 

Skoro je jedan nas zemljak saopstio svojim kolegama koji uglavnom dolaze sa prostora bivse Jugoslavije, da planira da pravi kucu ovdje u Becu.  Kako kaze,  zeli da svojoj djeci pruzi komfort i ostavi im neku vrijednost iza sebe,  od koje ce ta njegova djeca imati koristi, i ujedno ih stambeno osigurati.

A medju njima se nasao jedan „pametan srpski patriota“ koji mu je, zeleci ne znam sta postici time, podrugljivo rekao : „Pa zar i ti, ujko, izdade Srbiju?“

 

A veoma je vjerovatno da on jos zivi u „soba i kuhinja“ stanu, sa WC-om na hodniku, koji dijeli sa drugim stanarima. U tamnom prizemlju jedne zgrade u Becu.

Dok mu u Srbiji stoji prazna kuca od pet spratova sa ogradom koju je platio cetrdeset hiljada eura.