„Da mi je bio samo WC, ali da je moj, kada sam dosao u Bec…a spavao sam i po parkovima, nisam nikoga poznavao, ko bi tada mogao da mi pomogne…a ni rijec njemackog nisam znao…eee, lako je vama sada, imate nas“, rijeci su jednog gastarbajtera, koji je kao dvadesetogodisnji mladic dosao u Bec sredinom sedamdesetih. I ostao u njemu sve do danas, jos malo pa ce u penziju. Stekao je on naravno, kao i mnogi drugi njegove generacije,solidan imetak od svog dolaska u inostranstvo do danas. I lijep, komforan stan u svom vlasnistvu.
Stanovanje nije bio samo jedan od problema prvih gastarbajtera sezdesetih i sedamdesetih, vec i vecine onih koji su devedesetih godina u velikom broju dosli u Bec. Neki su tada imali podrsku i pomoc prijatelja i rodbine u „pravljenju papira“, pronalazenju posla, stana i ostalog. A neki su se bez obzira na to sto nisu imali nikoga uspjeli snaci u novom okruzenju, zahvaljujuci sopstvenim sposobnostima i instiktu za prezivljavanje.
U Becu su medju nasim ljudima bili uvijek popularni i veoma trazeni takozvani „hausmajstorski“ (kucepaziteljski) stanovi.
Sve zgrade sa socijalnim stanovima u drzavnom vlasnistvu, velika vecina zgrada u privatnom vlasnistvu i druge, nudile su za usluge odrzavanja zgrada besplatno stanovanje za pojedinca ili porodicu uz odredjenu mjesecnu platu. Pod odrzavanjem zgrada podrazumijeva se ciscenje zgrade i trotoara ispred zgrade kao i ciscenje snijega, mijenjanje lampica u hodniku, a takodjer su bili zaduzeni za odrzavanje reda i mira medju stanarima. Zakonski su bili zasticeni od otkaza, a u opravdanim slucajevima otkaza, stanodavac im je bio duzan pronaci adekvatan stan.
Na takav nacin mnogi nasi sunarodnici su pored redovne plate u nekoj firmi, primajuci kucepaziteljsku naknadu i bez troskova kirije za stan, uspjeli steci poprilican imetak. Koji su uglavnom, trosili na velelepne kuce i vile u domovini. Kuce, koje uglavnom preko cijele godine stoje prazne, u koje bi dolazili dva tri puta godisnje. Mrtav kapital.
Vecina tih kucepaziteljskih stanova sastojali su se od jedne sobe i jedne „kuhinje“. Ponekad sa jos jednom sobicom, takozvani „kabinet“.
Rijetki su imali komforne stanove, sa kupatilom i wc-om. U privatnim zgradama, starim preko sto godina, WC se nalazio u vanjskom hodniku i koristili bi ga stanari iz dva ili tri stana. To je surova stvarnost vecine gastarbajtera. Jedno ili dvoje djece odrastalo bi u tim skucenim prostorijama, radujuci se zajedno sa svojim roditeljima zimskom i ljetnom raspustu, kada bi putovali „kuci“, u Srbiju, Bosnu ili neki drugi dio bivse Jugoslavije i uzivali par dana u raskosnim kucama koje su tamo sagradili.
I ne samo oni koji su imali te kucepaziteljske stanove, vec su vecina nasih zemljaka zivjeli u tim malim „soba i kuhinja“ stanovima, jer su bili jeftini. Kupatilo? Rijetka pojava. Samo ponekad, kada bi neki stan pored njihovog ostao prazan, uz dozvolu i neku naknadu vlasniku zgrade, nasi zemljaci prosirivali bi svoj stan i tek onda ugradili WC, kupatilo i spavacu sobu.
Devedesetih, vlasnici stambenih zgrada naveliko su profitirali od nasih ljudi. Iako zakon nije dozvoljavao, uzimali su velike sume novca samo da bi im dali stan pod kirijom. Nerijetko su za te nelegalne uplate nasi ljudi uzimali kredite. A te stanove bilo je potrebno jos i preurediti jer su u velikom broju slucajeva bili u katastrofalnom stanju. Mnogi stanovi nisu imali adekvatno grijanje, vec pec na ulje ili drva u jednoj prostoriji. Nasi ljudi su za svoj trosak uvodili etazno grijanje na gas, kupatila, plocice, podove, zidove, plasticne prozore… Da se u njima moze ljudski stanovati.
A zasto su tako zivjeli?
Jer su mislili da nece jos dugo ostati u toj zemlji, koju ne vole, u kojoj su samo radili od jutra do mraka i u kojoj se nisu osjecali slobodno vec nekako skuceno i zarobljeno. U koju su, na kraju krajeva, dosli samo kako bi zaradili novac da bi napravili kucu u svom selu i kupili poljoprivredne masine i slicno. Mislili su, par godina, zivjet ce tako (mnogi muskarci) odvojeno od zene i djece pa ce se onda vratiti u svoj rodni kraj, medju svoj narod. A sve je zapravo krenulo drugacije. Kriza i rat u svojoj zemlji, a i slast (ne bas lako) zaradjenog novca natjerali su ih da ipak ostanu tu i dalje, do penzije . Poceli su dovoditi svoje zene i djecu, koje su do tada zeljeli postedjeti zivota u tudjini.
Tek druga i treca generacija nasih ljudi ovdje, pocela je da razmislja drugacije. Uvidjeli su koje su greske njihovi roditelji pravili tokom svih tih godina. Oni su zeljeli da zive drugacije.
Bez obzira, da li su zavrsili neki zanat ili visoke skole, zeljeli su zivjeti normalno, kao sav ostali svijet.
Komforni stanovi u novoj izgradnji, ljetovanja. Skupa auta. Pa i kuce da grade, ali ne u starom zavicaju, vec tu u Becu.
Skoro je jedan nas zemljak saopstio svojim kolegama koji uglavnom dolaze sa prostora bivse Jugoslavije, da planira da pravi kucu ovdje u Becu. Kako kaze, zeli da svojoj djeci pruzi komfort i ostavi im neku vrijednost iza sebe, od koje ce ta njegova djeca imati koristi, i ujedno ih stambeno osigurati.
A medju njima se nasao jedan „pametan srpski patriota“ koji mu je, zeleci ne znam sta postici time, podrugljivo rekao : „Pa zar i ti, ujko, izdade Srbiju?“
A veoma je vjerovatno da on jos zivi u „soba i kuhinja“ stanu, sa WC-om na hodniku, koji dijeli sa drugim stanarima. U tamnom prizemlju jedne zgrade u Becu.
Dok mu u Srbiji stoji prazna kuca od pet spratova sa ogradom koju je platio cetrdeset hiljada eura.
malaprge 
Tamo pored Požarevca sve velike i prazne kuće, u Kladovu takođe, i ko zna gde sve po Srbiji, ali komšija nek pukne od muke! Srpska posla 🙂
Na zalost 😦
Ja obično kažem: suvi destilat mudrosti. Dakle, sama mudrost. Svaka ti čast za tekst. Želim i tebi i tvom potomstvu da nađete sreću tamo gde ste je (iz)gradili.
Drago mi je da ti se tekst svidja i da si razumio sto sam njime htjela da kazem. Ta jedna mudrost, jedna od mnogih koje se mogu naslusati ovdje od pojedinih nasih ljudi, natjerala me na ovaj tekst. Njime sam zeljela da prikazem pravo stanje stvari, dileme i razmisljanja nasih ljudi ovdje. Hvala ti na lijepim zeljama, i ja bih voljela svi nadju svoju srecu, ma gdje zivjeli 🙂
Pročitao sam više puta ovaj tekst, i… Navodnici kod ,,pametan srpski patriota“ zaista loše paraju uši. Sebe smatram patriotom. Ne mrzim nikoga, nemam te stavove koje opisuješ, nemam ni stanove, nisam niti gastarbajter… Btw, Požarevac i Kladovo koje neko pominje imaju više veze sa Vlasima, nego sa Srbima, to vam kažem iz prve ruke, ali ni to nema veze, ljudi su imali tu potrebu, i to je to… I sad, krenite sa tim komentarima ,,srpska posla“, posipanje katranom i pepelom, bla, bla, bla…
Ipak… Zašto baš srpski patriota zaslužuje navodnike na ,,pametan“?
Eh, Blogi, Blogi, al si lako „zapaljiv“ 🙂 Nisam ja ovdje prozivala tebe, dozvoli mi da ti objasnim. Ali prvo da te pitam, da li ima veze sa patriotizmom to sto neko zivi u stanu ili kuci? To sto neko zeli da mu dijete ima svoju sobu ili je veci patriota, ako zivi u tijesnom stanu i gradi kucu u Srbiji (ili Bosni, Hrvatskoj, i oni grade, ali u ovom slucaju to je rekla osoba iz Srbije) i zna da ni on ni njegovo dijete nece nikada zivjeti u toj kuci? Vjeruj mi, ja sam na mjestu dogadjaja, svi oni(mi, bolje receno) u velikoj vecini ostaju ovdje da cuvaju unuke jer zele da pomognu svojoj djeci na taj nacin, posto su se oni sami mucili dok su odgajali svoju djecu. Imaju li ljudi u inostranstvu pravo da zive u kuci? Da li je to nacin na koji iskazuju svoj (ne)patriotizam? Za mene nije. I zato sam stavila sve to pod navodnike. Kada je stvarno rijec o patriotizmu, koji nasi zemljaci mogu da iskazu kroz humanitarne akcije, vjeruj, takve poput pametnih iz moje price nema da vidis ni cujes, ili te ismijavaju ako pokrenes tako nesto(licno iskustvo). Naslusala sam se ja ovdje svakakvih mudrih(evo sad bez navodnika) izjava nasih zemljaka. Zena pravi svadbu cerki u Srbiji, i za tu priliku je kupila skup, markiran sako, pa je pritom izjavila: „Sto oni dolje moraju da znaju da ja radim ovdje kao cistacica…“
Eto, toliko od mene na tu temu, nadam se da sam uspjela objasniti moje navodnike, iza kojih jos uvijek stojim 🙂 Lijep pozdrav 🙂
Ok, trošiš toliko reči, ali ne objašnjavaš mi poentu… Kakve veze sve to ima sa patriotizmom bilo koje vrste? Srpskim, hrvatskim, bilo kojim? Ima veze isključivo sa sujetom i gordošću, a sa patriotizmom, ama baš nikakve…
Sa ,,patriotizmom“….? Evo, razmišljam, hm…? Izvini, ali baš nikakve.
Sintagmi ,,pametan srpski patriota“ ja ovde jednako ne vidim mesto kao što ne bih video bilo kom drugom patrioti, jer sve što si napisala, sa patriotizmom nema ama baš nikakve veze.
Ima veze sa sujetnim, neskromnim, gordim, hvalisavim čovekom koji želi da bude prvi u svom selu po svaku cenu (bez obzira na veru, rasu, pol i naciju)… Koje veze gradnja velike kuće ima sa patriotizmom, izvini…?
Pa nema ni za mene, ja to nikada ne bih vezala jedno sa drugim, ali ovaj covjek jeste. Zbog toga me je ta njegova izjava i navela da napisem ovaj tekst.