Hundertwasser u vrtu sretnih mrtvaca

Vec se radujem tome,

i sam da postanem humus,

sahranjen go, bez kovcega, ispod lalinog drveta,

na mojoj zemlji u Ao Tea Roa.

****

Sahrana mora biti bez kovcega, tijelo da se umota u mrtvacko platno, ukopano najmanje 60cm ispod povrsine zemlje.

Treba se posaditi stablo iznad groba, kroz koje ce simbolicno,

ali i stvarno, mrtvac nastaviti da zivi.

****

Mrtvac ima pravo da se ponovo rodi u formi na primjer jednog stabla,

koje ce iznad i kroz njega da raste.

Tako bi nastala jedna sveta suma zivih mrtvaca.

Vrt sretnih mrtvaca.

Ovako je poznati austrijski umjetnik Friedensreich Hundertwasser (15.12.1928. – 19.02.2000.) razmisljao o smrti i onome sto dolazi poslije nje.

Ne samo da se njegov jedinstveni zivotni i umjetnicki stil razlikovao od ostalih njegovih savremenika, vec se i nacin njegove sahrane, po vlastitoj zelji,  umnogome razlikuje od opste poznatih rituala.

Tema smrti njemu nije bila strana, bila je sastavni dio njegovog zivota. Pratila ga je jos od djetinjstva, iz vremena nacisticke Njemacke, kada su u koncentracionim logorima poubijani skoro svi clanovi njegove porodice sa majcine strane, koja je bila Zidovka.

Citav svoj zivot, kako kroz svoju umjetnost, tako i samim neobicnim nacinom zivota kao i aktivnostima u oblasti ekologije, posvetio je prirodi. Koja je za njega bila ucitelj i postala neka vrsta religije.

I zbog toga je zelio da nakon smrti  postane dio te prirode, da se na gore opisan nacin sahrani i sto brze pretvori u humus.

Ao Tea Roa – naziv za Novi Zeland na jeziku Maorija, domorodaca te zemlje.

Otkako je jos kako dijete ugledao slike predivnih zelenih krajolika Novog Zelanda, Hundertwasser je sanjao o tome da jednog dana sa svojim brodicem otplovi do te zemlje.

I taj san se ostvario.  Pocetkom sedamdesetih godina kupio je u Veneciji stari ribarski brodic, preuredio ga za svoje potrebe i otplovio u pravcu Novog Zelanda. Tamo je kupio komad zemlje, zivio skromno i u skladu sa prirodom. Nakon nekoliko godina, dobio je i novozelandsko drzavljanstvo. U mjestu Kawakawa ostavio je umjetnickog traga, tako sto je, na molbu stanovnika, preuredio javni WC u svom prepoznatljivom stilu, sa puno zaobljenih linija, sarenih plocica i prozorima od boca. Bio je i politicki aktivan. Osnovao je gradjansku inicijativu za ocuvanje postanske zgrade u Kawakawa, a kao znak simpatije prema prastanovnicima Maorijima, projektovao je zastavu za Novi Zeland, u obliku savijene paprati – Koru, koja je bila njihov simbol. Nikada nije postala oficijelna zastava.

Da bi se zaokruzila citava prica oko njegove neobicne sahrane, treba spomenuti da je Hundertwasser osamdesetih godina proslog stoljeca kod novozelandskih vlasti predao  zahtjev da mu se odobri da bude sahranjen drugacije nego sto to propisi dopustaju. Naravno, da su bili zbunjeni jednim takvim zahtjevom, koji dolazi od covjeka koji je bio u dobrom zdravstvenom stanju i ne tako duboke starosti, ali su mu ipak dali tu dozvolu.

Svoju viziju „Vrta sretnih mrtvaca“ Hundertwasser predstavio je na istoimenoj slici koju je naslikao vec 1953. godine.

U njoj tematizira  sahranu u skladu sa prirodom. Prikazuje groblje okruzeno ogradom, nad grobovima su posadjena stabla, a ponegdje se vidje spirale, koje simbolizuju kruzni tok zivota. Zelene, nasmijane glave predstavljaju „sretne mrtvace“.

O stablima iznad grobova Hundertwasser je rekao:

„Ne umire se, vec se zivi dalje kroz drvo. Vracamo prirodi nesto, sto smo joj  oduzeli. A zauzvrat dobijamo cistu savjest i sretne mrtvace.“

Sliku „Vrt sretnih mrtvaca“ mozete naci na Google ako utipkate “ Der Garten der glücklichen Toten“