Vrijeme igre

„Mama, ja sam kod kina!“ – bilo je sve sto bih mami doviknula izlazeci u sprintu iz kuce kada sam bila dijete. Ne bi me vidjala po cijeli dan, osim kada dodjem na rucak ili veceru.

 

A to kino – za djecu iz naseg komsiluka bilo je jedno veliko igraliste. Tacnije receno, tako smo zvali prostor ispred blagajne ljetnog kina, koji se nalazio u blizini nasih kuca. Bilo je prakticno imati ljetno kino „preko zida“, jer smo ljeti sa svojih balkona mogli gledati najnovije filmove koji su se prikazivali te sezone. Ozvucenje je bilo veoma jako, pa je u ljetnim nocima dopiralo i do nasih kuca.

 

Jedan dio tog prostora ispred kina sluzio je za parkiranje auta ljudi koji stanuju u blizini, a ostali dio vise je licio na dzunglu – mnogobrojna stabla koscela, ogromno drvo zove i gusto zbunje predstavljalo je nase malo carstvo za igru. Jedan uski puteljak, kao tajni prolaz od gustog drveca i ostalog raslinja vodio je do jedne stare kucice u kojoj je stanovao mladic sa svojim roditeljima, koji nas je cesto plasio svojim vikanjem kada bismo mi djeca bili preglasni tokom igranja. A mi bismo ga ponekad dovodili do ludila kada bismo mu vise puta zvonili na kapiji pa onda bjezali i sakrivali se da nas ne otkrije.

 

Cak i strmi prilaz tom prostoru ispred kina, od glavne ulice koja je vodila do njega, nije bio asfaltiran vec obrastao travom. Cijelo okruzenje bilo je zeleno.

Kao stvoreno za djecje igrarije.

 

A mi smo se najvise voljeli penjati po drvecima koscela. Bio je to pravi izazov. Takmicili smo se ko ce uspjeti najvise da se popenje po stablima koja su tek visoko imala razgranate grane, a u kasno ljeto, kada sazriju koscele, skupljali smo njezine sitne plodove u kesice. Te male crne bobice nisu davale puno slatkog mesa, ali je bilo zabavno „glodati“ ih. Kostice nismo bacali, vec su nam sluzile za igranje. Svako od nas imao je „puhalicu“, usku metalnu cijev u koju smo stavljali kostice koscele kao municiju i puhanjem u cijev gadjali jedni druge.

 

Na drvetu zove, koja je svojim neobicnim izgledom i cudno razgranatim granama podsjecala na pravu prasumu, pa smo se penjali po njoj i izigravali Tarzana.  U njezinim njedrima pravili smo i „loge“, kako smo ih zvali – tajna mjesta za skrivanje.

 

Po strmim puteljcima oko nasih kuca djecaci su se spustali na „karicima“, to je daska sa cetiri ili tri mala tocka koje su u kucnoj izradi pravili sami ili sa svojim ocevima.

 

S godinama se slika tog naseg malog zelenog igralista mijenjala. Zelene povrsine zamijenjene su asfaltiranim parkiralistima, a kada sam nakon mnogo godina obisla kraj u kome sam odrasla, nisam se mogla nacuditi brojnim visespratnim zgradama, oblozenim bijelim, kamenim fasadama. Tipicna arhitektura novih apartmanskih zgrada, ukrasene mnogobrojnim klima uredjajima, u sluzbi turisticke ponude i potraznje.

 

A i kina danas vise nema. Oronulo je i zaraslo.

Nema vise djecjih urlika ispred njega ni  glasova glumaca unutar njegovih zidina.

 

Ostale su samo uspomene na to vrijeme igre.