Nisam htjela u svom blogu da se bavim politikom, iskreno mi je ona u globalu jako mrska.
Sjecam se, kada sam bila dijete, cudila sam se sto roditelji gledaju dnevnik u pola osam uvece i prate politicka desavanja u svijetu. Nekako mi je najvise ostala u sjecanju slika Arafata, jer su bas tada bila nekako aktualna dogadjanja i mirovni pregovori na bliskom istoku. Jos neka imena iz domace i svjetske politike pamtim, iako su me u to vrijeme interesovali samo filmovi,serije i crtani filmovi.
I mislila sam, mene, kada odrastem, i dalje nece interesovati politika, i dalje cu gledati samo filmove i slusati rock´n´roll.
Ali nije tako.
S vremenom se politika polako uvlacila u moj zivot, ali ne zato sto sam ja to trazila, to htjela, vec sto ona cuci iza svakog coska. Upalim televiziju, cujem politicare kako se bore za svoja uvjerenja, programe, kako napadaju jedni druge. Otvorim novine, citam o aferama pojedinih politicara, ne vjerujem svojim ocima kako pojedinci ili partije besramno pronevjeravaju drzavni novac ili koriste svoje politicke moci, a na kraju niko ne odgovara, iako dokaza ima prilicno, pa se sudski procesi razvlace (ako i dodje do njih), dok ne odu u zaborav, a razbuktali gnjev naroda ne prodje. Lijepo je naravno procitati i pozitivne vijesti iz svijeta politike, kao na primjer, da se novi ministar izborio za povecanje djecjeg doplatka ili slicnih pozitivnih vijesti koje se ticu poboljsanja zivotnog standarda obicnog gradjanina.
I kako da onda covjek, pored svega ostane apolitican, bar do te mjere, da bar ucescem na izborima da svoj glas – za partiju kojoj jos vjeruje, ili da svojim glasom protestuje protiv vladajuce partije ili koalicije tako sto ce ga dati njihovom protivniku.
Kao i u svakoj zemlji, tako i u Austriji, apeluje se gradjanima da se odazovu u sto vecem broju kada su u pitanju pojedini izbori. Mene u pocetku, od kada sam dobila austrijsko drzavljanstvo, nisu mogli mobilisati, jer sam bila uvjerenja da ja tu ne mogu promijeniti nista, kao sto misle i mnogi ljudi sa prostora bivse Jugoslavije, koji zive u Austriji. Medjutim, nekoliko godina unazad, postao je primjetan porast simpatizanata nekih desnicarskih stranaka, koji su svojim glasovima na izborima iskazali tu brojcanost. Strah od nadolazeceg ekstremizma, cini mi se da je bio moj glavni pokretac da se odazivam na izbore, na lokalnom ili drzavnom nivou. Jednostavno ne mogu da prihvatim da se ljudi i dan danas, toliko godina poslije drugog svjetskog rata daju izmanipulirati nekim parolama i retorikom iz tog vremena.
Povrh svega toga, Austrija je i dio Evropske Unije, koja je svojom politikom veliki broj njezinih stanovnika dovela do nezadovoljstva. Nepotrebno je navoditi ogromne plate i dodatne premije za politicare, od onog najmanjeg koji ima nekog posla u Briselu pa sve do onih najvecih. Svakodnevno u novinama izlaze vijesti o besmislenim troskovima, zakonima koji samo odgovaraju velikim kompanijama, mali covjek se zapravo ne pita nista. A tek nebrojene lobisticke afere koje procure u javnost, dovode gradjane Evropske Unije do negodovanja i antipatije prema toj tvorevini. Pa cak ni inflacija nije vise tako neprimjetna, cijene pojedinih proizvoda cini mi se rastu iz dana u dan.
Samo onda, kada treba izabrati predstavnike za evropski parlament, Evropska Unija je naizgled tvorevina za dobrobit malog covjeka.
Kako kaze moj kolega, koji veoma dobro poznaje politicku scenu, bar Austrije, konzervativci i socijalisti razlikuju se samo u nekim malim nijansama, bolje receno, vec se pretapaju jedni s drugima.
Mnoge stvari mi se ne svidjaju, kada je u pitanju Evropska Unija i politika koju vodi. Zbog toga nisam ni htjela da idem na (danasnje) izbore za evropski parlament. Medjutim, rastuci strah od onoga sto jos dolazi od politike vezane za nasu hranu, u pravcu da se ide nezdravim putem kojim USA vec godinama vodi stanovnike te zemlje, pa neki tajni dogovori EU i USA, o „kloriranim kokosima“ i hormonskim mesom – teme su koje se ipak direktno ticu svih nas. U kojoj mjeri je i genetski modifikovana hrana dozvoljena i koji je njen udio na tanjirima u Austriji, zna samo mali broj ljudi. Zabrinjava me to sto zapravo veliki svjetski koncerni utjecu na politiku, sve u cilju uvecavanja vec postojeceg kapitala i vladavine monopola.
Stoga sam odlucila da odvojim par minuta svog vremena danas i dam svoj glas onima za koje smatram da jos imaju snage i ljudskog razuma da sprijece tu vrstu opasnosti koja prijeti stanovnicima Evrope. Za mene su to jos uvijek „Zeleni“.
Zelim da i djeca moje djece znaju, kakvog je okusa pravi paradajz i da je okrugao, a ne cetvrtast, jer „ispiranje mozga“ je vec zapocelo…
malaprge 