Seljacka zurka

Stasao sin jedinac u oca, u jednom selu u Zaplanju, za vojsku. Ponosni otac, po obicaju koji je jos vladao tih osamdesetih godina, poceo je da poziva prijatelje i rodbinu u goste za ispracaj. Vecina njih je zivjelo u okolnim selima u Zaplanju, a pojedini su se odselili u obliznji Nis, pa je trebalo i njih pozvati. Tako je otac buduceg vojnika pozvao i potomke svoje sestre koji su zivjeli u Nisu. Medju njima je bila i sestrina unuka, djevojka od dvadesetak godina, koja je taj poziv prokomentarisala ovim rijecima: “ Ne interesuje mene seljacka zurka…! “ Ona je zapravo trebala da dodje umjesto roditelja, jer su oni tada bili sprijeceni – nalazili su se u inostranstvu. Te rijeci je otac vojnika dobro zapamtio, a osjetio se pomalo i uvrijedjeno. Kad je doslo vrijeme udaje sestrine unuke, dodje mladina majka da pozove ujaka na cerkinu svadbu. Ovaj na poziv odgovori: „E, sad mene ne interesuje varoska zurka!“ I ostane pri svojoj rijeci i ne ode na svadbu.

 

———-

 

U jednom selu, dvadesetak kilometara od Beca, grade kucu dva Zaplanjca. Jedan od njih gazda, a pomocnik gazdin sin. Subota je, suncan dan. Uigrano zidaju, mjere, sijeku cigle. Dok oni vrijedno rade, iz okolnih ulicica odzvanjaju melodije duvackog orkestra. Povremeno komentiraju sto bi moglo biti povod, da li svadba, rodjendan, neki praznik. U nekim popodnevnim satima, pojavi se orkestar na raskrscu njihove ulice. Obuceni u narodnu nosnju, stajase muzikanti prvo neko vrijeme i raspravljase, da li da krenu duz ulice novog naselja, gdje su sve kuce jos u izgradnji. Odlucise se da krenu i tom ulicom i stadose pred prvom kucom, kod Zaplanjca. Ovaj prestade sa radovima, a muzikanti upitase ko je gazda i da li smiju da sviraju. Gazda im dozvoli i oni pocese da sviraju. Dvije zene, clanice orkestra, u medjuvremenu se popese u unutrasnjost kuce i podjose prema gazdi i drugom Zaplanjcu. Gazda se na brzinu izmaknu i uputi jednu od njih prema junioru, koji zbunjen pristade. Zaplesase njih cetvoro u ritmu muzike. Gazdarica iznese zaplanjsku sljivu i pocasti vesele goste. Jedan od njih, koji se hitro nadje u kuci, zaplesa zatim i sa gazdaricom. Dok su tako svirali i pjevali, igrali i nazdravljali, objasnise razlog njihove muzicke setnje. Oni tako urucuju pozivnice za seosku zabavu, nedelju dana pred odrzavanje. I urucise gazdi pozivnicu.

WP_000368

WP_000370

WP_000372

Mrkonjici – blago na dnu moga srca (II)

Mrkonjici, selo moje drago,

u tebi sam sretna bila,

ti si moje blago!

 

Nije blago sve sto sija,

ni biseri sa dna mora,

to su ljudi koje volim,

to je moja Boskovic familija!

 

Svaka minuta provedena kod njih,

meni je strasno godila,

srce mi je tamo ostalo,

k´o da sam se u njima rodila!

 

S velikom sam radoscu uvijek

u Mrkonjice dolazila,

s velikom tugom se borila

kad sam iz njih odlazila!

 

Ispred mrkonjicke skole

stara lipa kad procvjeta,

osjetim njen predivan miris

u kom god da sam dijelu svijeta!

 

Djed i baba su voljeli

sve redom unuke svoje,

da nam nesto ne fali,

znala sam da se boje

 

Kad u posjet dodjem

kod mog djeda i bakice,

jos sa praga od kapije

vidim babu, przi prijesne priganice!

 

I djed vec prsut narez´o je,

sareni se u tanjiru,

kako se tek radovah

i babinom skripavcu siru!

 

Uvijek sam se radovala

kad ugledam jos sa kapije

familija kad se skupi

sred djedove avlije!

 

One koji zive daleko,

koje ne vidjasmo cesto,

cekali smo s nestrpljenjem

da zauzmu svoje mjesto!

 

U vatrenjaci kad bi se sastali

djed i njegovi vrsnjaci,

svoje ratne price bi pricali,

oni su tada bili moji junaci!

 

Ja sam samo cutala

i gledala njihova naborana lica

a moja masta je u proslost lutala

jer svaka ta prica znala je moju znatizelju da zagolica!

 

Na Badnji dan u zoru

kuca se brsljanom kitila,

a na Badnje vece, cijelu noc,

u vatrenjaci se veselica vrtila!

 

Razno voce ja sam brala

s rodjacima mojim ljeti,

nije nam se bilo tesko

na visoka stabla peti!

 

Moju babu Zoru uvijek cu pamtiti

po njenom nasmijanom licu,

a svaki savjet koji je davala,

govorila je kroz neku poslovicu!

 

Gledala sam cesto noge njene

dok bi koracala u polju ispred mene,

vidjela sam tezak i naporan zivot

ispisan kroz nabubrene vene!

(uvod klikni ovdje)

Jedna od ulicica u Mrkonjicima - na vrhu ulice nalazio se i djedov tor za ovce i vrtine

Jedna od ulicica u Mrkonjicima – na vrhu ulice nalazio se i djedov tor za ovce i vrtine

Pogled na Popovo polje

Pogled na Popovo polje

Gumno i pojata u blizini kuce moga djeda (tu raste najsladja kruska na svijetu)

Gumno i pojata u blizini kuce moga djeda (tu raste najsladja kruska na svijetu)

Bijele bosanke sljivu u vrtu moga djeda

Bijele bosanke sljive u vrtu moga djeda

Djedova vatrenjaca obrasla u vinovu lozu

Djedova vatrenjaca obrasla u vinovu lozu

Sir skripavac :)

Sir skripavac 🙂

Da li je objasnjenje potrebno :)

Da li je objasnjenje potrebno 🙂

Hercegovacka arhitektura

Hercegovacka arhitektura

376311_172906712843517_1721659043_n

599977_172908152843373_1101345594_n

Kamen do kamena, pa ipak puna topline - Hercegovina

Kamen do kamena, pa ipak puna topline – Hercegovina

Mrkonjici – blago na dnu moga srca

 

Neizmjerna radost me je obuzimala vec od samog pocetka, kada bih saznala da idem kod djeda i babe na selo. Bez obzira da li svi porodicno ili kada bi mi roditelji nakon dugog moljakanja dopustili da sama otputujem kod babe i djeda za vikend ili neki raspust, radosti i uzbudjenju nije bilo kraja.

 

Iako je selo Mrkonjici svega sezdesetak kilometara udaljeno od Dubrovnika, putovanje bi mi se uvijek ucinilo dugo. Mozda i zbog mnogobrojnih krivina koje su mi redovno izazivale mucninu, pa je u autu ili autobusu uvijek trebalo imati pri ruci neku kesu ili bi vozac morao stati neki put dok se zeludac ne smiri.

 

Vec od trenutka kada bismo prosli Trebinje, pocela bih brojati sela kroz koja bismo prolazili do konacnog cilja. Sirom otvorenih ociju pratila bih table pred ulazak u svako selo: Staro Slano, Lug, Žulja, Kovačina, Mesari, Dobromani, Žakovo, a kada bih ugledala tablu sa imenom sela Tulje, znala sam, jos dvije krivine i eto me u mojim voljenim Mrkonjicima.

 

Strmi puteljak koji je od ceste vodio do djedove i babine kuce pretrcala bih cini mi se u par koraka. Stara murva kao svjetionik pored ceste udno tog puta docekivala je sve goste i ukazivala da su konacno stigli na odrediste. Onda bih zastala pred kapijom, puna iscekivanja da vidim reakciju babe i djeda, njihov osmijeh i radost sto me vide. Par sirokih stepenika i vec bih bila u avliji.

xxxxxx

Jedan dio svih tih uspomena na bezbrizne dane kod babe Zore i djeda Josipa, pokusala sam opisati u sljedecim redovima, prije par godina(klikni ovdje). Njih dvoje su za mene uvijek bili i ostali simbol skromnosti, nesebicnosti, ljudskosti i svega moralnog sto se danas polako ali sigurno gubi u svakome od nas.

I zato mi svako sjecanje na njih pomaze da se oduprem svemu sto danasnje vrijeme u sebi nosi, a sto se kosi sa moralnim vrijednostima moje familije.

Na taj nacin gajim uspomene na to vrijeme koje je bilo ispunjeno radoscu, toplinom i bezgranicnom ljubavi, vrijeme koje se nicim ne moze nadoknaditi ili ponoviti, ali zato ostaje duboko u mom srcu, da pamtim dok sam ziva.

484019_172907929510062_1745198591_n

Stara murva na slici vise ne docekuje goste, posjecena je prije par godina 😦

423409_172908189510036_2054875550_n

Vatrenjaca u kojoj se nalazi ognjiste – tu je djed susio meso i baba pekla specijalitete ispod saca

297577_172908509510004_1013503116_n

U hercegovackim selima nema vodovoda, pa se kisnica hvata u catrnjama(bunarima) – u ovaj kazancic se sipala voda pa smo se tu umivali ljeti i prali ruke. Pored njega je bila ucvrscena u zidu  jedna kuka na koju je baba kacila ujutru i uvece kantu sa svjeze izmuzenim mlijekom.

 

Selo Mrkonjici podijeljeno je na gornju i donju malu. U donjoj se rodio Sv. Vasilije

Selo Mrkonjici podijeljeno je na gornju i donju malu. U donjoj se rodio Sv. Vasilije

Crkva Sv. Vasilija nalazi se na mjestu gdje se nekada nalazila njegova rodna kuca

Crkva Sv. Vasilija sagradjena je na mjestu gdje se nekada nalazila njegova rodna kuca

Jedna od bezbrojnih nijemih svjedoka nekadasnjeg zivota u Mrkonjicima

Jedna od bezbrojnih nijemih svjedoka nekadasnjeg zivota u Mrkonjicima

I firma je moja porodica

Prosla je i ova skolska godina u Austriji i mnoge porodice krenule su vec u petak, odmah poslije podjele svjedodzbi, u pravcu svojih odredista za odmor.

Oni koji poticu sa prostora bivse Jugoslavije krenuli su, nestrpljivi kao i uvijek,  vecinom put rodnoga kraja, da posjete svoju rodbinu ili da se jednostavno potpuno opuste u svojim kucama, na rodnoj grudi.

 

I mnogi zbog zelje i radosti tog putovanja i odmora zaborave na guzve na granicama koje ih svake godine ocekuju prvog vikenda po zavrsetku skolske godine. Zbog toga se neki odlucuju otputovati nesto kasnije.

Neki pak nasi ljudi razmisljaju filozofski pri planiranju odmora. To su oni koji odmor namjerno zakazu krajem avgusta i kazu: „Kad se svi ostali vrate, mi tek onda idemo da uzivamo!“.

 

Ali, tokom ljeta uglavnom svi roditelji imaju istu brigu. Kamo sa djecom, dok su oni na poslu, prije ili poslije godisnjeg odmora? Skole koje nude popodnevni boravak zatvorene su naravno, vrtici rade sa manjim kapacitetom – prijatelji i ostala rodbina ako neko ima u istom mjestu, takodjer su zaposleni.

 

Za sve one nase ljude koji su druga generacija gastarbajtera, velika su olaksica roditelji koji su vec penzioneri, pa mogu da cuvaju djecu po potrebi, kao i da otputuju sa djecom „kuci“, kako nasi ljudi nazivaju svoje rodno mjesto.

 

A svima ostalima, koji nemaju pomoc od roditelja penzionera, ostaje da se snalaze sami. Kako znaju i umiju. Ponekad iskoriste dan ili dva slobodna dana pa sami odvedu djecu kod rodbine u domovini, sto moze biti jako naporno. Ali drugog izlaza nemaju.

 

Na iste probleme nailazili smo i ja i moj muz, dok smo odgajali nasu djecu. Sva rodbina u Becu je zaposlena, pa smo se morali snalaziti na razne nacine. Sada, kada su stariji sinovi vec u (odraslom) dobu, mogu da se brinu o najmladjem bratu, pa tako uspijevamo kao porodica da se organizujemo u brizi o najmladjem clanu.

 

I uglavnom sve isplaniramo na vrijeme, uklapamo nase radno (i skolsko) vrijeme, ali smo ove godine previdjeli isplanirati cuvanje najmladjeg sina u sedmici izmedju kraja skolske godine i pocetka godisnjeg odmora. Najstariji je „zbrisao“ kod babe i dede za Srbiju- u tatino Zaplanje i u Nis(nije ih vidio skoro godinu dana),  odmah nakon sto je dobio svjedodzbu, a srednji sin, koji je kuvar praktikant (cetiri dana praksa, jedan dan skola) morao je raditi u istoj smjeni kao i muz i ja. U zadnji momenat smo se sjetili da smo previdjeli sto se nitko od nas  ne moze brinuti o najmladjem clanu kojeg, iako u dobi od osam godina, ne smijemo cijeli dan ostaviti samoga u stanu.

 

Ostalo mi je jedino da ga povedem sa sobom na posao.

Objasnila sam sefu situaciju u kojoj se nalazim i pitala da li mogu svog malog sina povesti sa mnom na posao, dok ga brat u nekim popodnevnim satima ne preuzme i odvede kuci. Sef je odobrio, znao je da mora biti ili da dodjem sa njim ili da ostanem kod kuce.

 

Moja firma ( Hundertwasser) inace  do sada nikada nije trpila zbog cinjenice sto imam troje djece. Uvijek sam se trudila da moj privatan zivot ne utjece na posao, niti sam htjela koristiti bilo kakve povlastice koje imaju zaposleni sa djecom (npr.posebna placena bolovanja za njegu djece  ili bracnog partnera u slucaju bolesti – po nedelju dana godisnje za svakog).

 

Ali ovoga  puta  nije moglo drugacije.

 

No, koliko god volim svoj posao, i koliko god volim svoje radno mjesto i kolege, ipak me je izuzetno prijatno iznenadilo ponasanje svih kolega, prvenstveno sefa, koji je najvise izigravao dadilju. Vodio ga je i domar( nase gore list) sa sobom do obliznjih prodavnica ili po raznim prostorijama firme dok je obavljao svoje duznosti. Sef se sa njim najvise druzio oko razmjene slicica o svjetskom prvenstvu u fudbalu (nisam ni znala da skuplja te slicice 🙂 ).

Svi su redom bili odusevljeni njegovim pristustvom, a meni je bilo posebno drago sto se bas ta dva dana kod nas u firmi odrzavala kreativna radionica za djecu, gdje su ucesnici mogli da rade mozaike na ciglama kao ukras za bastu ili ukrasavati raznobojnim kamencicima drvene posluzavnike. Tako  im se i moj sincic pridruzio i proveo neko vrijeme sa njima. Njegova mozaik cigla uskoro ce ukrasavati nasu bastu.

 

I za kraj ove male avanture u maminoj firmi, moj sincic isprobao je i nasu trenutnu atrakciju koja prati specijalnu izlozbu  – foto automat. Nasi gosti mogu da se prosetaju u neobicnim stiklama po neravnom tlu u prizemlju i onda se baciti u udobnu fotelju na naduvavanje i usput se slikati za uspomenu – slike su gotove za par sekundi.

 

Nisam sigurna da bih ubuduce iz cista mira povela  sina na posao, ali znam da bih to opet uradila u slucaju potrebe, bez mnogo ustrucavanja kao sada. Jer sam se uvjerila  da se kolege veoma dobro osjecaju u ulozi dadilje, a i nije lako odoljeti sarmu mog malog mezimca 🙂 !

Po izrazu njegovog lica tokom dana znam da je i on uzivao u ogromnoj paznji kojom su ga obasipali sa svih strana i ujedno bolje upoznao mamino radno mjesto :). A za mene je ovo primjer kako i firma nekada moze zamijeniti porodicu.

 

Sto cijenim, i te kako.

10471024_10152113940946286_7956328770955255542_n