I firma je moja porodica

Prosla je i ova skolska godina u Austriji i mnoge porodice krenule su vec u petak, odmah poslije podjele svjedodzbi, u pravcu svojih odredista za odmor.

Oni koji poticu sa prostora bivse Jugoslavije krenuli su, nestrpljivi kao i uvijek,  vecinom put rodnoga kraja, da posjete svoju rodbinu ili da se jednostavno potpuno opuste u svojim kucama, na rodnoj grudi.

 

I mnogi zbog zelje i radosti tog putovanja i odmora zaborave na guzve na granicama koje ih svake godine ocekuju prvog vikenda po zavrsetku skolske godine. Zbog toga se neki odlucuju otputovati nesto kasnije.

Neki pak nasi ljudi razmisljaju filozofski pri planiranju odmora. To su oni koji odmor namjerno zakazu krajem avgusta i kazu: „Kad se svi ostali vrate, mi tek onda idemo da uzivamo!“.

 

Ali, tokom ljeta uglavnom svi roditelji imaju istu brigu. Kamo sa djecom, dok su oni na poslu, prije ili poslije godisnjeg odmora? Skole koje nude popodnevni boravak zatvorene su naravno, vrtici rade sa manjim kapacitetom – prijatelji i ostala rodbina ako neko ima u istom mjestu, takodjer su zaposleni.

 

Za sve one nase ljude koji su druga generacija gastarbajtera, velika su olaksica roditelji koji su vec penzioneri, pa mogu da cuvaju djecu po potrebi, kao i da otputuju sa djecom „kuci“, kako nasi ljudi nazivaju svoje rodno mjesto.

 

A svima ostalima, koji nemaju pomoc od roditelja penzionera, ostaje da se snalaze sami. Kako znaju i umiju. Ponekad iskoriste dan ili dva slobodna dana pa sami odvedu djecu kod rodbine u domovini, sto moze biti jako naporno. Ali drugog izlaza nemaju.

 

Na iste probleme nailazili smo i ja i moj muz, dok smo odgajali nasu djecu. Sva rodbina u Becu je zaposlena, pa smo se morali snalaziti na razne nacine. Sada, kada su stariji sinovi vec u (odraslom) dobu, mogu da se brinu o najmladjem bratu, pa tako uspijevamo kao porodica da se organizujemo u brizi o najmladjem clanu.

 

I uglavnom sve isplaniramo na vrijeme, uklapamo nase radno (i skolsko) vrijeme, ali smo ove godine previdjeli isplanirati cuvanje najmladjeg sina u sedmici izmedju kraja skolske godine i pocetka godisnjeg odmora. Najstariji je „zbrisao“ kod babe i dede za Srbiju- u tatino Zaplanje i u Nis(nije ih vidio skoro godinu dana),  odmah nakon sto je dobio svjedodzbu, a srednji sin, koji je kuvar praktikant (cetiri dana praksa, jedan dan skola) morao je raditi u istoj smjeni kao i muz i ja. U zadnji momenat smo se sjetili da smo previdjeli sto se nitko od nas  ne moze brinuti o najmladjem clanu kojeg, iako u dobi od osam godina, ne smijemo cijeli dan ostaviti samoga u stanu.

 

Ostalo mi je jedino da ga povedem sa sobom na posao.

Objasnila sam sefu situaciju u kojoj se nalazim i pitala da li mogu svog malog sina povesti sa mnom na posao, dok ga brat u nekim popodnevnim satima ne preuzme i odvede kuci. Sef je odobrio, znao je da mora biti ili da dodjem sa njim ili da ostanem kod kuce.

 

Moja firma ( Hundertwasser) inace  do sada nikada nije trpila zbog cinjenice sto imam troje djece. Uvijek sam se trudila da moj privatan zivot ne utjece na posao, niti sam htjela koristiti bilo kakve povlastice koje imaju zaposleni sa djecom (npr.posebna placena bolovanja za njegu djece  ili bracnog partnera u slucaju bolesti – po nedelju dana godisnje za svakog).

 

Ali ovoga  puta  nije moglo drugacije.

 

No, koliko god volim svoj posao, i koliko god volim svoje radno mjesto i kolege, ipak me je izuzetno prijatno iznenadilo ponasanje svih kolega, prvenstveno sefa, koji je najvise izigravao dadilju. Vodio ga je i domar( nase gore list) sa sobom do obliznjih prodavnica ili po raznim prostorijama firme dok je obavljao svoje duznosti. Sef se sa njim najvise druzio oko razmjene slicica o svjetskom prvenstvu u fudbalu (nisam ni znala da skuplja te slicice 🙂 ).

Svi su redom bili odusevljeni njegovim pristustvom, a meni je bilo posebno drago sto se bas ta dva dana kod nas u firmi odrzavala kreativna radionica za djecu, gdje su ucesnici mogli da rade mozaike na ciglama kao ukras za bastu ili ukrasavati raznobojnim kamencicima drvene posluzavnike. Tako  im se i moj sincic pridruzio i proveo neko vrijeme sa njima. Njegova mozaik cigla uskoro ce ukrasavati nasu bastu.

 

I za kraj ove male avanture u maminoj firmi, moj sincic isprobao je i nasu trenutnu atrakciju koja prati specijalnu izlozbu  – foto automat. Nasi gosti mogu da se prosetaju u neobicnim stiklama po neravnom tlu u prizemlju i onda se baciti u udobnu fotelju na naduvavanje i usput se slikati za uspomenu – slike su gotove za par sekundi.

 

Nisam sigurna da bih ubuduce iz cista mira povela  sina na posao, ali znam da bih to opet uradila u slucaju potrebe, bez mnogo ustrucavanja kao sada. Jer sam se uvjerila  da se kolege veoma dobro osjecaju u ulozi dadilje, a i nije lako odoljeti sarmu mog malog mezimca 🙂 !

Po izrazu njegovog lica tokom dana znam da je i on uzivao u ogromnoj paznji kojom su ga obasipali sa svih strana i ujedno bolje upoznao mamino radno mjesto :). A za mene je ovo primjer kako i firma nekada moze zamijeniti porodicu.

 

Sto cijenim, i te kako.