Neizmjerna radost me je obuzimala vec od samog pocetka, kada bih saznala da idem kod djeda i babe na selo. Bez obzira da li svi porodicno ili kada bi mi roditelji nakon dugog moljakanja dopustili da sama otputujem kod babe i djeda za vikend ili neki raspust, radosti i uzbudjenju nije bilo kraja.
Iako je selo Mrkonjici svega sezdesetak kilometara udaljeno od Dubrovnika, putovanje bi mi se uvijek ucinilo dugo. Mozda i zbog mnogobrojnih krivina koje su mi redovno izazivale mucninu, pa je u autu ili autobusu uvijek trebalo imati pri ruci neku kesu ili bi vozac morao stati neki put dok se zeludac ne smiri.
Vec od trenutka kada bismo prosli Trebinje, pocela bih brojati sela kroz koja bismo prolazili do konacnog cilja. Sirom otvorenih ociju pratila bih table pred ulazak u svako selo: Staro Slano, Lug, Žulja, Kovačina, Mesari, Dobromani, Žakovo, a kada bih ugledala tablu sa imenom sela Tulje, znala sam, jos dvije krivine i eto me u mojim voljenim Mrkonjicima.
Strmi puteljak koji je od ceste vodio do djedove i babine kuce pretrcala bih cini mi se u par koraka. Stara murva kao svjetionik pored ceste udno tog puta docekivala je sve goste i ukazivala da su konacno stigli na odrediste. Onda bih zastala pred kapijom, puna iscekivanja da vidim reakciju babe i djeda, njihov osmijeh i radost sto me vide. Par sirokih stepenika i vec bih bila u avliji.
xxxxxx
Jedan dio svih tih uspomena na bezbrizne dane kod babe Zore i djeda Josipa, pokusala sam opisati u sljedecim redovima, prije par godina(klikni ovdje). Njih dvoje su za mene uvijek bili i ostali simbol skromnosti, nesebicnosti, ljudskosti i svega moralnog sto se danas polako ali sigurno gubi u svakome od nas.
I zato mi svako sjecanje na njih pomaze da se oduprem svemu sto danasnje vrijeme u sebi nosi, a sto se kosi sa moralnim vrijednostima moje familije.
Na taj nacin gajim uspomene na to vrijeme koje je bilo ispunjeno radoscu, toplinom i bezgranicnom ljubavi, vrijeme koje se nicim ne moze nadoknaditi ili ponoviti, ali zato ostaje duboko u mom srcu, da pamtim dok sam ziva.
Stara murva na slici vise ne docekuje goste, posjecena je prije par godina 😦
Vatrenjaca u kojoj se nalazi ognjiste – tu je djed susio meso i baba pekla specijalitete ispod saca
U hercegovackim selima nema vodovoda, pa se kisnica hvata u catrnjama(bunarima) – u ovaj kazancic se sipala voda pa smo se tu umivali ljeti i prali ruke. Pored njega je bila ucvrscena u zidu jedna kuka na koju je baba kacila ujutru i uvece kantu sa svjeze izmuzenim mlijekom.
Selo Mrkonjici podijeljeno je na gornju i donju malu. U donjoj se rodio Sv. Vasilije
Crkva Sv. Vasilija sagradjena je na mjestu gdje se nekada nalazila njegova rodna kuca
Jedna od bezbrojnih nijemih svjedoka nekadasnjeg zivota u Mrkonjicima
malaprge 