Pod tim naslovom briljira aktualna privremena izlozba u beckom muzeju „Kunst Haus Wien“. Dva imena, dva zivota, spajaju se u ovoj izlozbi u jednu neobicnu umjetnicku simbiozu.
Rijetke su izlozbe koje na mene ostave tako dubok utisak i emocionalan dozivljaj, kao ova izlozba. Dvoje sjajnih umjetnika koji su u vrijeme vladavine konzervatizma, pokazali hrabrost u eksperimentiranju vezano za fotografiju, od motiva i modela, do procesa razvijanja.
Preko 77 godina ovo dvoje umjetnika bili su par, ali isto tako, u to vrijeme stvorili su svako od njih prepoznatljiv umjetnicki stil, koji bi se cak i danas mogao nazvati modernim.
Kada se procita njihova biografija, odgleda intervju koji je sa njima obavila kustos ove izlozbe, Brigitte Woischnik, i kada elegancija (velikim dijelom vintage prints) i stilska sigurnost fotografija ucine svoje, svakog posjetioca ove izlozbe obavije poseban, neopisiv veo umjetnicke snage kojom vlada ova izlozba.
Lillian Bassman(1917-2012) i Paul Himmel(1914-2009), djeca ruskih i ukrajinskih emigranata u Sjedinjenim Americkim Drzavama, upoznali su se kada je ona imala sest, a on devet godina. Njihovi putevi su se opet ukrstili deset godina kasnije, otkada su postali nerazdvojni, a njihovi roditelji liberalnih shvatanja, dopustili su im vec u tom ranom dobu da zive zajedno.
Dok je Lillian studirala umjetnost i radila kao nagi model, Paul je radio kao profesor, a u slobodno vrijeme bavio se fotografijom. Poceo je raditi kao modni fotograf za razne americke modne magazine, ali njega je u fotografiji zapravo uvijek interesovao pokret (Lillian u jednom intervjuu: „Paul se bavio modnom fotografijom da bi nas prehranio, a ja sam se bavila modnom fotografijom jer samo to voljela“). Tako je u povijesti fotografije ostavio traga serijom fotografija New York City Ballet, u razdoblju od 1951-1952 godine, u kojima ples nije prikazan u mirujucim, staticnim slikama, vec su ti trenuci uhvaceni u tecnim studijima pokreta. Nakon neshvacenih, eksperimentalnih fotografija , koje su u to vrijeme bile daleko ispred svog vremena, Paul se pocinje uspjesno baviti psihologijom. Kao fotografa, veliku slavu mu je donijelo i sudjelovanje u najposjecenijoj putujucoj izlozbi svih vremena, „Family of Man“, u kojoj je bio zapazen sa 3 fotografije,a jedna od njih, „Botticelli Girl“, nalazila se i na pozivnici za prvu izlozbu iz polaznog Museum of Modern Art u New Yorku.
Lillian Bassman. Njezine slike su me posebno dojmile na ovoj izlozbi. Kao modni fotograf, razlikovala se u to vrijeme od svih svojih kolega. Za vizualizaciju njene idealne zene, ona daje prednost modelima duguljastih udova i labudjeg izgleda – one su za nju predstavljale ikonu zenstvenosti. Nadalje, kroz eksperimentalne procese u razvijanju filmova, koristeci u tom procesu cetkicu i boje, uspjela je u svoje fotografije pretociti i jednu vrstu slikarskog dozivljaja.
Za vrijeme svog rada kao umjetnicki direktor u Harper`s Bazaaru, obiljezila je razdoblje 40- tih svojim jedinstvenim, bezvremenim stilom.
„Ono sto ona radi, ima, najkrace receno, magicnu snagu. U povijesti fotografije, nikome drugome nije uspjelo onaj trenutak koji ostavlja bez daha, a to je momenat izmedu nastajanja stvari i njihovo nestajanje, uciniti vidljivim“, rekao je jednom prilikom Richard Avedon, kojemu je Lillian Bassman pomogla ostvariti se u svijetu fotografije.
Njene radove otkrili su 90-tih godina umjetnicki direktori i modni dizajneri poput Johna Galliana i angazovali je za modna snimanja, iako je tada imala nesto vise od sedamdeset godina.
Ovo je samo dio impresija sa ove izlozbe, kao i veoma sazete crtice iz biografija ovo dvoje umjetnika, koji su me nevjerovatnom brzinom kroz svoje neobicno kreativno stvaralastvo, ucinili njihovim velikim obozavaocem.
slike preuzete sa:
malaprge 
Hvala na ovom tekstu ❤
Ovo sam morala podijeliti sa vama 🙂
…Веома узбудљиво!
Поздрав МП.
🙂 Lijep pozdrav takodjer!