Slucajnosti i sudbine

Iz jednog Facebook statusa moje prijateljice, na kojem su glavni likovi bili jedna Hercegovka(moja mama :)), imenom i prezimenom, i jedna knjiga, izrodila se slucajno veoma interesantna tema. Nastala je nakon jednog (ljupkog) pitanja u komentaru  tog statusa, a zapocela sam je sa mojom mamom jer je pitanje bilo upuceno njoj..

Naime, u tom komentaru jedna gospodja iz Priboja  trazi svoje porijeklo u Hercegovini, jer joj se cukundeda koji se iz nekog sela u Hercegovini  doselio u Priboj na Limu, prezivao  isto kao Hercegovka  iz statusa, tj. moja mama. Zeljela je da sazna iz kojih sela u Hercegovini potice to prezime. Naravno, poslali smo joj odgovor i ta tema nas je prebacila na jednu slicnu temu. Sudbine Hercegovaca, tj.vise Hercegovki u prijasnjim vremenima.

Desavalo se cesto da su momci za zenidbe ili udovci iz drugih krajeva bivse Jugoslavije, i prije i poslije drugog svjetskog rata, dolazili u hercegovacka sela u potrazi za djevojkama za udaju. Oni su u svom kraju slusali da su djevojke iz Hercegovine dobre i vrijedne pa su se tako upucivali, uglavnom vozom – takozvanim Cirom, na dalek put. Njih su pratili prijatelji, komsije ili roditelji. Dosli bi u selo i raspitivali se kod starjesine sela, da li imaju cure za udaju.

Posto je zivot u Hercegovini oduvijek bio tezak, bilo je cura koje su mislile da ce se udajom u neki drugi kraj rijesiti teskog i napornog rada(„Udacu se makar za Bosanca, necu vise cuvati ovaca“ – pjevale su na sijelima).

A bilo je i onih koje su sa momcima „zgrijesile“, pa je drugi momci u svom kraju nisu htjeli ozeniti, a i udajom u drugi kraj htjele su pobjeci od te „sramote“.

Ne znajuci sta ih tamo ceka, mnoge su nasjele, pa bi ih docekale brvnare za zivjeti, ili covjek pijanica, ali su mnoge od njih vrijednim radom uspjele ostvariti svoje zelje koje su ponijele iz svoje kuce.

Njima se bilo tesko privikavati, pa kada bi dosle u posjetu svojim roditeljima, povukle bi neku svoju prijateljicu ili sestru da se udaju u njezinom novom kraju.

Bilo je raznih sudbina. Pricama nikad kraja. Tako se u jednom selu u Srbiji jedna Hercegovka dobro udala, pa je povukla jednu djevojku iz Hercegovine da se uda za njezinog komsiju. Medjutim, ona je dosla u siromasnu kucu, pa je muz zbog toga otisao u Njemacku kako bi zaradio nesto novaca i ne bi li se izvukao iz bijede. Nedugo potom, on joj je iz Njemacke napisao pismo da ga ne ceka jer je on  tamo nasao drugu.

A neke nisu mogle trpjeti situacije u kojima su se nasle. Primjer je prica jedne mlade, koja je u Bosni naisla na familju u kojoj je svekrva bila glavna. Ona je u jednoj prostoriji u sredini spavala izmedju tri sina i tri snaje. To je mladoj bilo odvratno i smislila je plan kako da pobjegne. Muzeva familija imala je pilanu gdje je i ona svakodnevno radila. Jednog jutra, ona je staru odjecu za rad obukla preko nove, a jednu vrecu je ponijela sa sobom, da izgleda kao da ce da radi u pilani. Otisla je na voz i vratila se kuci u Hercegovinu. Njezina sudbina je tako htjela da se kasnije uda u Srbiju u Blace, za udovca gdje je lijepo zivjela.

Meni su uvijek bile zamiljive ove price, koje zivot pise, a moja mama ih zna jako puno.

A ona jos pamti i pjesme koje su se pjevale po sjelima, pa je jedna od njih i o curama iz doline rijeke Lima. To su pjevali muskarci. Pa cu tako zavrsiti ovo pripovijedanje.

“ U dolini rijeke Lima

Vasojevka svaka fina,

Vasojevka svaka fina,

bez pudera i karmina.

A koja se puderise,

Vasojevka nije vise.“

376311_172906712843517_1721659043_n

Ogledalo moje duse – poezija Radmile Djokic

Moram priznati da mi dusa jos radosno treperi od one veceri u kojoj me je poezija jedne carobne pjesnikinje iz Bijeljine vodila do najdubljih dubina moje duse.

Proslo je tek par dana, a ja sam jos uvijek zarobljena u emocijama koje su u meni izazvale njezine pjesme. Zelim vam predstaviti  Radmilu Djokic, i kao pjesnika i kao covjeka, sa cijom poezijom sam se prvi put srela prije par godina, zahvaljujuci njezinoj familiji koja zivi  ovdje u Becu.

Sa puno ponosa i ljubavi, njezina snaja mi je  tada govorila o svojoj zaovi pjesnikinji i njezinim pjesmama, nagradama, prvoj zbirci pjesama, jer sam bas tada i sama bila u fazi pisanja pjesama, pokusavajuci na taj nacin ublaziti svoju nostalgiju. Tada ni slutila nisam, da je to bio pocetak jednog divnog prijateljstva, koje je uslijedilo nakon sto sam procitala njezinu prvu knjigu „Stara kajsija“. Za sve one, koje cesto hvata nostalgija, koji ne mogu zaboraviti drage ljude iz djetinjstva, svoju rodnu grudu i staze kojima su trckarali kao djeca, razumjece me kada priznam, da sam  tada, citajuci Radmiline pjesme, plakala i jecala iz sveg glasa. Ali nije to bio plac tuge i zalosti, ne,  to je bio plac koji mi je ujedno pricinjavao radost, jer su mi njezine pjesme cistile dusu i obradovale srce. I spajale me sa najmilijima, kojih nema vise ili su daleko.

A onda je prije dvije i po godine uslijedilo dugo iscekivano upoznavanje sa mojom, slobodno mogu reci, srodnom dusom, iako je nju lako upoznati preko njezinih pjesama, jer su pisane iskreno i iz dubine duse. Jedno nezaboravno pjesnicko vece priredila nam je tada Radmila Djokic sa svojim prijateljima pjesnicima iz Republike Srpske. Maestralno su tada izvodili svoje pjesme, sarmirali nas svojim nastupom i osvojili nasa srca zauvijek.

I ne pretjerujem, vjerujte mi kada kazem, da je pjesnikinja Radmila Djokic sama satkana od ljubavi, a svaki atom njezinog bica zivi za umjetnost. Ona je romanticna dama, osvaja svojim sarmom i osmijehom, dobrotom i cistocom duse. Poznanstvo sa njom obogatilo je i oplemenilo moj zivot, dok su njezine pjesme ogledalo i moje duse. Jer dok ih citam, ja osjecam kako slojevi svega losega i negativnog sto utjece na moj zivot, polako nestaju, i ja se ponovo vidim jasno i susrecem sa onim istinskim „ja“, koje je oduvijek bilo sa mnom, ali skriveno, negdje, ne videci se u zamagljenom ogledalu.

Ovog devetog novembra Radmila je ponovo dosla medju svoje prijatelje u Becu da im predstavi svoju trecu zbirku pjesama „Moja cutanja“. Te veceri hodali smo po stazama djetinjstva, a prostorije SKUD-a „Karadjordje“  postale su tokom te veceri premale za svu ljubav koja je dopirala iz pjesama Radmile Djokic – ljubav prema najblizima, ljubav prema rodnom kraju, ljubav prema voljenom covjeku. Sve emocije koje su se redjale dok je pjesnikinja u svom umjetnickom zanosu izvodila pjesme, ogledale su se na svakom pojedinom licu iz publike.

„Poezija je najljepsi treptaj duse, razvigor zivota, kamen koji nam pada sa srca, cvjetna livada posuta sarenim cvjetovima, zanos koji podstice na ljudsko stvaralastvo, koje je kljucni preduslov naseg opstanka na nasoj prelijepoj planeti“ – kaze pjesnikinja Radmila Djokic i dodaje: „Talenat cuci u svima nama. Zivot ima mnogo raskrsca. Treba izabrati svoj put. Tu ulogu igraju: zelja, talenat, vjera, rad. Kada sam napisala prve stihove i rime nisam ni sanjala da cu objaviti tri samostalne zbirke. Pjesnik sam koji svoje pjesme pise grafitnom olovkom i srcem, i danas u vrijeme kompjutera. Poezija je lijek za dusu i lijepa su druzenja sa pjesnicima iz drugih gradova, sticu se prijateljstva.“ (odlomak iz intervjua koji je sa pjesnikinjom vodio Dragan Stodic)

Kroz stihove Radmile Djokic uzivamo i u nekim romanticnim trenucima, oni nas vode do povijesnih kulisa Praga i  Beca, pa bih ovo kratko predstavljanje dopunila i zavrsila jednom pjesmom, o ljubavi u gradu koji je Radmili prirastao za srce:

Ljubav u gradu valcera

Hocemo li na kafu do Beca,

dusa mi je tvog pogleda puna,

da u dvorcu carice Marije

divimo se ljepoti Senbruna?

Kraj Dunava primi me na grudi,

nek`zagrljaj svaku sumnju tjera

da ti slusam simfoniju srca

u tom gradu ceznje i valcera.

Dok setamo po Karlovom trgu,

tvoja ruka grli mi ramena,

hocu da te imam u zivotu,

nije vazno koliko vremena.

Pratice nas slike s putovanja:

vodiceva prica jednog dana

od nastanka dvorca Belvedere,

katedrale Svetoga Stefana.

I ljubi me u noci zvjezdanoj

dok nam mjesec vragolasto mase,

dijelicemo parce Saher – torte,

piti vino sve iz jedne case.

Uzivajmo, sve ce jednom proci,

od juce je sutrasnjica preca,

hocu da se veselo sjecamo

da smo isli na kafu do Beca.

(2012)

Procitajte i izvod iz biografije nakon slika 1506411_737892756279496_5113504842220925509_n 1012933_737915392943899_362358482127150690_n11601_737923932943045_4426338483814984129_n 10609577_737924952942943_5982020215433941154_n 10440755_737925292942909_4104826055379255791_n 10689967_737924962942942_3441443595603574729_n10805682_737931379608967_7266744094509882672_n

10453462_737939209608184_1964257084405349575_n

Fotografije: Rajo Junior Djokic

Izvod iz biografije Radmile Djokic:

Osnovnu i srednju skolu zavrsila je u svom rodnom gradu. Poeziju pise od 1983. godine. Pjesme je objavljivala u raznim listovima i casopisima („Svatovac“- Pozarevac, „Srpska vila“, „Semberske novine“, „Pravoslavna istina“ – Bijeljina, „Jesenjin“ – Beograd, „Koreni“ – Kumanovo, „Sidina“- Sid; te u zajednickim zbirkama „Svatovnica“ (1998 -2000) – Pozarevac, „Semberska lira“ (Bijeljina, 2004) i mnogim drugima kao i u antologiji Pere Zupca „Kad srce zasvetluca“ (Ruma, 2009) Ucesnik je mnogih festivala i pjesnickih manifestacija. Dobitnik je nekoliko vrijednih nagrada, a medju njima i Pjesnicka lenta 2011. u Modrici. Clan je SPKD „Prosvjeta“ i Knjizevnog kluba „Jovan Ducic“ u Bijeljini i Knjizevnog kluba „Savovanje“ iz Samca. Zivi u Bijeljini.