Moram priznati da mi dusa jos radosno treperi od one veceri u kojoj me je poezija jedne carobne pjesnikinje iz Bijeljine vodila do najdubljih dubina moje duse.
Proslo je tek par dana, a ja sam jos uvijek zarobljena u emocijama koje su u meni izazvale njezine pjesme. Zelim vam predstaviti Radmilu Djokic, i kao pjesnika i kao covjeka, sa cijom poezijom sam se prvi put srela prije par godina, zahvaljujuci njezinoj familiji koja zivi ovdje u Becu.
Sa puno ponosa i ljubavi, njezina snaja mi je tada govorila o svojoj zaovi pjesnikinji i njezinim pjesmama, nagradama, prvoj zbirci pjesama, jer sam bas tada i sama bila u fazi pisanja pjesama, pokusavajuci na taj nacin ublaziti svoju nostalgiju. Tada ni slutila nisam, da je to bio pocetak jednog divnog prijateljstva, koje je uslijedilo nakon sto sam procitala njezinu prvu knjigu „Stara kajsija“. Za sve one, koje cesto hvata nostalgija, koji ne mogu zaboraviti drage ljude iz djetinjstva, svoju rodnu grudu i staze kojima su trckarali kao djeca, razumjece me kada priznam, da sam tada, citajuci Radmiline pjesme, plakala i jecala iz sveg glasa. Ali nije to bio plac tuge i zalosti, ne, to je bio plac koji mi je ujedno pricinjavao radost, jer su mi njezine pjesme cistile dusu i obradovale srce. I spajale me sa najmilijima, kojih nema vise ili su daleko.
A onda je prije dvije i po godine uslijedilo dugo iscekivano upoznavanje sa mojom, slobodno mogu reci, srodnom dusom, iako je nju lako upoznati preko njezinih pjesama, jer su pisane iskreno i iz dubine duse. Jedno nezaboravno pjesnicko vece priredila nam je tada Radmila Djokic sa svojim prijateljima pjesnicima iz Republike Srpske. Maestralno su tada izvodili svoje pjesme, sarmirali nas svojim nastupom i osvojili nasa srca zauvijek.
I ne pretjerujem, vjerujte mi kada kazem, da je pjesnikinja Radmila Djokic sama satkana od ljubavi, a svaki atom njezinog bica zivi za umjetnost. Ona je romanticna dama, osvaja svojim sarmom i osmijehom, dobrotom i cistocom duse. Poznanstvo sa njom obogatilo je i oplemenilo moj zivot, dok su njezine pjesme ogledalo i moje duse. Jer dok ih citam, ja osjecam kako slojevi svega losega i negativnog sto utjece na moj zivot, polako nestaju, i ja se ponovo vidim jasno i susrecem sa onim istinskim „ja“, koje je oduvijek bilo sa mnom, ali skriveno, negdje, ne videci se u zamagljenom ogledalu.
Ovog devetog novembra Radmila je ponovo dosla medju svoje prijatelje u Becu da im predstavi svoju trecu zbirku pjesama „Moja cutanja“. Te veceri hodali smo po stazama djetinjstva, a prostorije SKUD-a „Karadjordje“ postale su tokom te veceri premale za svu ljubav koja je dopirala iz pjesama Radmile Djokic – ljubav prema najblizima, ljubav prema rodnom kraju, ljubav prema voljenom covjeku. Sve emocije koje su se redjale dok je pjesnikinja u svom umjetnickom zanosu izvodila pjesme, ogledale su se na svakom pojedinom licu iz publike.
„Poezija je najljepsi treptaj duse, razvigor zivota, kamen koji nam pada sa srca, cvjetna livada posuta sarenim cvjetovima, zanos koji podstice na ljudsko stvaralastvo, koje je kljucni preduslov naseg opstanka na nasoj prelijepoj planeti“ – kaze pjesnikinja Radmila Djokic i dodaje: „Talenat cuci u svima nama. Zivot ima mnogo raskrsca. Treba izabrati svoj put. Tu ulogu igraju: zelja, talenat, vjera, rad. Kada sam napisala prve stihove i rime nisam ni sanjala da cu objaviti tri samostalne zbirke. Pjesnik sam koji svoje pjesme pise grafitnom olovkom i srcem, i danas u vrijeme kompjutera. Poezija je lijek za dusu i lijepa su druzenja sa pjesnicima iz drugih gradova, sticu se prijateljstva.“ (odlomak iz intervjua koji je sa pjesnikinjom vodio Dragan Stodic)
Kroz stihove Radmile Djokic uzivamo i u nekim romanticnim trenucima, oni nas vode do povijesnih kulisa Praga i Beca, pa bih ovo kratko predstavljanje dopunila i zavrsila jednom pjesmom, o ljubavi u gradu koji je Radmili prirastao za srce:
Ljubav u gradu valcera
Hocemo li na kafu do Beca,
dusa mi je tvog pogleda puna,
da u dvorcu carice Marije
divimo se ljepoti Senbruna?
Kraj Dunava primi me na grudi,
nek`zagrljaj svaku sumnju tjera
da ti slusam simfoniju srca
u tom gradu ceznje i valcera.
Dok setamo po Karlovom trgu,
tvoja ruka grli mi ramena,
hocu da te imam u zivotu,
nije vazno koliko vremena.
Pratice nas slike s putovanja:
vodiceva prica jednog dana
od nastanka dvorca Belvedere,
katedrale Svetoga Stefana.
I ljubi me u noci zvjezdanoj
dok nam mjesec vragolasto mase,
dijelicemo parce Saher – torte,
piti vino sve iz jedne case.
Uzivajmo, sve ce jednom proci,
od juce je sutrasnjica preca,
hocu da se veselo sjecamo
da smo isli na kafu do Beca.
(2012)
Procitajte i izvod iz biografije nakon slika 
Fotografije: Rajo Junior Djokic
Izvod iz biografije Radmile Djokic:
Osnovnu i srednju skolu zavrsila je u svom rodnom gradu. Poeziju pise od 1983. godine. Pjesme je objavljivala u raznim listovima i casopisima („Svatovac“- Pozarevac, „Srpska vila“, „Semberske novine“, „Pravoslavna istina“ – Bijeljina, „Jesenjin“ – Beograd, „Koreni“ – Kumanovo, „Sidina“- Sid; te u zajednickim zbirkama „Svatovnica“ (1998 -2000) – Pozarevac, „Semberska lira“ (Bijeljina, 2004) i mnogim drugima kao i u antologiji Pere Zupca „Kad srce zasvetluca“ (Ruma, 2009) Ucesnik je mnogih festivala i pjesnickih manifestacija. Dobitnik je nekoliko vrijednih nagrada, a medju njima i Pjesnicka lenta 2011. u Modrici. Clan je SPKD „Prosvjeta“ i Knjizevnog kluba „Jovan Ducic“ u Bijeljini i Knjizevnog kluba „Savovanje“ iz Samca. Zivi u Bijeljini.
malaprge 