Trokutici od kokosa

1461282_368513799949473_1794374100_n

Mislim da je bilo krajnje vrijeme objaviti jedan dobar recept, pogotovo sada pred docek nove godine, za sve one domacice koje se jos nisu odlucile koji slatkis pripremiti za tu priliku.

Nisam mogla odoljeti  ovom receptu koji sam pronasla  u jednim austrijskim novinama, pa kako to kod gurmana obicno biva, tako i meni nije dao mira ovaj slatkis dok ga nisam isprobala. Jednostavnih je sastojaka, nije tezak za napraviti, a okus je vise nego fantastican.

Preporucujem za sve prilike, vasi gosti ce biti vise nego odusevljeni, kao i vi sami 🙂

Potrebni sastojci:

-za tijesto                                                                              

250g omeksalog maslaca                                                    

250g secera u prahu

prstovet soli

rendana kora jednog limuna

2 zumanca

250g brasna

3 jaja

-preliv (drugi sloj)

100g pasirane marmelade od ribizle

5 bjelanaca

200g kristal secera

200g kokosa

– glazura od cokolade po izboru

Priprema:

1. Pleh za pecenje obloziti papirom za pecenje, pecnicu zagrijati na 180~c.

2. U posudi pjenasto umutiti maslac, secer u prahu, so i limunovu koricu i polako dodavati zumance. Zatim pomalo dodavati brasno i cijela jaja i sve zajedno umutiti u glatko tijesto.

3. Dobijenu masu ravnomjerno rasporediti u prethodno pripremljen pleh, debljine oko 1cm i staviti peci na najdonjoj sini oko 15-20 minuta. Zatim premazati sa glatko umucenom marmeladom od ribizle.

4. Za preliv (drugi sloj) cvrsto umutiti bjelanca. Polako dodavati kristal secer i dalje mutiti. Na kraju dodati kokos.

5. Masu od kokosa ravnomjerno i glatko rasporediti po pecenom tijestu u plehu i staviti da se  pece na 160~c jos petnaestak minuta.

Kada se tijesto ohladi, sjeci u trokutice i umakati u cokoladnu glazuru.

Prijatno 🙂 !

1479526_368513823282804_4721430_n

Original recept mozete pronaci i ovdje:  http://www.finisfeinstes.at/html/index.aspx?view=detail&detail=468&mid=345&cat=345&hl=Kokosecken&page_url=Rezepte

Praznicna (ne)euforija

Primijetila sam da me ove godine nije uhvatila euforija oko predstojecih novogodisnjih praznika. Pomalo cudan osjecaj, biti ravnodusan prema svim tim sjajnim ukrasima, jelkama, receptima za kekse i kolace za praznicnu trpezu, meni, koja se do sada svake godine kao malo dijete radovala svemu tome.

Ne privlace me prodavnice i njihove svjetlucave sitnice, kojima redovno nisam mogla odoljeti a da ih ne ponesem kuci ili se bar borila sama sa sobom da ih ipak ne kupim, mnooogo se nakupilo tokom godina.

A sad, nista. Kao da se ove godine sve desava na nekoj drugoj planeti. Bec je svjetlucavo i svecano okicen vec odavno, prodavnice prodavaju bozicne keksice i ostale slatkise vec od septembra, a izlozi i reklame privlace svoje potencijalne musterije raznim ponudama za bozicne poklone. Samo eto nisam mogla odoljeti a da ne odem na bozicni vasar da se pocastim ukusnim puncom koji se nudi na tim vasarima u raznim okusima, od vocnog do amareto i specijalnog adventskog.

Mozda su tome krive vremenske prilike, koje nikako nisu u skladu sa ovim godisnjim dobom. Prethodni dani bili su blagi pa su vise licili na proljetne, nego na zimske, decembarske. Ne mirise snijeg, ne smrzavam se vani da bih jedva docekala da udjem u topao, praznicno uredjen dom.

I slavlja i familijarna okupljanja nisu manjkala ovih dana.Slavili smo rodjendane sve redom u familiji, uzoj siroj, od kraja oktobra pa sve do prije neki dan.

Ne znam sta je posrijedi, mozda to sto se radujem ispunjenju jednog davno sanjanog sna, uskoro, pa je mozda to nadvladalo ovu praznicnu atmosferu.

Mozda  cu do kraja ostati ravnodusna, a mozda cu i ove godine, kao i svih prethodnih, uzivati u kicenju jelke, barem, ali znam da to nece biti ista radost kao ona prije dvadesetak godina, kada me je moj ujak obradovao poklonivsi mi jelku, prvu koju sam posjedovala. Radovala sam se kao malo dijete i skakala po mom malom stanu, jer mi je ispunio zelju koju sam imala od malena, jer moji roditelji nikada nisu kitili jelku, za razliku od svih ostalih u familiji i komsiluku.

Ponekad mi se ipak cini, da sam svim tim svjetlucavim ukrasima pokusavala nadoknaditi sve one uspomene i onu atmosferu iz vremena kada sam bila dijete i provodila praznicne dane kod mog djeda i babe. Nije bilo bljestavih ukrasa, kuca se kitila samo brsljanom ranom zorom na dan Bozica, ali najveci ukras bili su njihovi osmijesi i ljubav kojom su nas obasipali.

(Uvijek cete zivjeti u meni…)