Praznicna (ne)euforija

Primijetila sam da me ove godine nije uhvatila euforija oko predstojecih novogodisnjih praznika. Pomalo cudan osjecaj, biti ravnodusan prema svim tim sjajnim ukrasima, jelkama, receptima za kekse i kolace za praznicnu trpezu, meni, koja se do sada svake godine kao malo dijete radovala svemu tome.

Ne privlace me prodavnice i njihove svjetlucave sitnice, kojima redovno nisam mogla odoljeti a da ih ne ponesem kuci ili se bar borila sama sa sobom da ih ipak ne kupim, mnooogo se nakupilo tokom godina.

A sad, nista. Kao da se ove godine sve desava na nekoj drugoj planeti. Bec je svjetlucavo i svecano okicen vec odavno, prodavnice prodavaju bozicne keksice i ostale slatkise vec od septembra, a izlozi i reklame privlace svoje potencijalne musterije raznim ponudama za bozicne poklone. Samo eto nisam mogla odoljeti a da ne odem na bozicni vasar da se pocastim ukusnim puncom koji se nudi na tim vasarima u raznim okusima, od vocnog do amareto i specijalnog adventskog.

Mozda su tome krive vremenske prilike, koje nikako nisu u skladu sa ovim godisnjim dobom. Prethodni dani bili su blagi pa su vise licili na proljetne, nego na zimske, decembarske. Ne mirise snijeg, ne smrzavam se vani da bih jedva docekala da udjem u topao, praznicno uredjen dom.

I slavlja i familijarna okupljanja nisu manjkala ovih dana.Slavili smo rodjendane sve redom u familiji, uzoj siroj, od kraja oktobra pa sve do prije neki dan.

Ne znam sta je posrijedi, mozda to sto se radujem ispunjenju jednog davno sanjanog sna, uskoro, pa je mozda to nadvladalo ovu praznicnu atmosferu.

Mozda  cu do kraja ostati ravnodusna, a mozda cu i ove godine, kao i svih prethodnih, uzivati u kicenju jelke, barem, ali znam da to nece biti ista radost kao ona prije dvadesetak godina, kada me je moj ujak obradovao poklonivsi mi jelku, prvu koju sam posjedovala. Radovala sam se kao malo dijete i skakala po mom malom stanu, jer mi je ispunio zelju koju sam imala od malena, jer moji roditelji nikada nisu kitili jelku, za razliku od svih ostalih u familiji i komsiluku.

Ponekad mi se ipak cini, da sam svim tim svjetlucavim ukrasima pokusavala nadoknaditi sve one uspomene i onu atmosferu iz vremena kada sam bila dijete i provodila praznicne dane kod mog djeda i babe. Nije bilo bljestavih ukrasa, kuca se kitila samo brsljanom ranom zorom na dan Bozica, ali najveci ukras bili su njihovi osmijesi i ljubav kojom su nas obasipali.

(Uvijek cete zivjeti u meni…)