Dobrodoslica

Nikada nije bilo lako onima koji iz raznih razloga, bilo dobrovoljno ili prisilno napuste svoje rodno mjesto, svoju zemlju.

Oni prvi otisnu se u nepoznato u potrazi za boljim i laksim zivotom, uglavnom su to ljudi iz pasivnih krajeva u kojima je ekonomska situacija veoma teska. Neki odu na skolovanje u  drugu zemlju pa u njoj i ostanu, a neke radoznalost i zov avanture dovede na sasvim drugi kraj svijeta i poslije mozda nikada vise ne kroce na rodno tlo.

U nezavidnoj situaciji nalaze se oni, koji silom prilika napustaju svoj dom. Najcesci i najgori razlog je rat, ciji smo svjedoci devedesetih na zalost, bili svi mi.

Biti protjeran sa ognjista svojih predaka, napustiti sve ono sto je cinilo nerazdvojiv dio zivota, navike, ljude, ulice, mirise, boje, skolu, posao… pa i jezik kojim su pricali onako kako su naucili od svojih roditelja, onako, kako se pricalo u njihovom kraju. Iako sretni sto su ostali zivi, u pozadini duse i srca, zauvijek ce patiti pri pomisli da nikada vise nece krociti nogom preko rodnog praga.

I sama sam napustila svoje rodno mjesto kao mlada, bez prisile, samovoljno. Otisnula se u nepoznato, u zelji za boljim zivotom. Iako vec vise od dvadeset godina zivota „stranca“, jos uvijek se prilagodjavam…

Onih davnih devedesetih, bilo u Becu ili u nekim dijelovima bivse Jugoslavije kada bih isla u posjetu familiji,  upoznala sam i srela mnoge ljude koji su izbjegli zbog rata, na cijim licima se mogla procitati ista zivotna prica. Prica izbjeglice, prica nekoga koji ne pripada nigdje. I koji nigdje nije dobrodosao, nigdje rado vidjen. Neshvacen.

I nebrojeno puta sam pozeljela svima onima koji su uvijek nesto negodovali i ruzno govorili o izbjeglicama, da nikada ne osjete na svojoj kozi, sta ta rijec zaista znaci. Oni takodjer ne znaju kako je tesko krenuti iz pocetka, uklapati se u novo drustvo, upoznavati drugaciji mentalitet ljudi u krajevima u koje su dosli, uciti novi jezik, potisnuti bol u dusi…

Tema izbjeglica je ovih dana nekako najaktualnija u evropskoj politici.
A u Austriji je vec godinama najemotivnija tema, kako u politici tako i u svakodnevnom zivotu „Ausländerfeindlichkeit“ – mrznja prema strancima. Osjetno propagirana od strane nekih desnicarskih stranki, dobija se dojam da je sve sto ne valja u Austriji, zbog stranaca. Naravno, postoje tu stranke koje su umnogome liberalnije i cija politika ne dozvoljava diskriminaciju medju gradjanima. Medjutim, kroz svakodnevni zivot provlace se detalji koji nama, dosljacima, strancima, zasmeta i bude uvredljivo (moja bivsa sefica u jednoj drogeriji je svakog tamnoputog muskarca smatrala lopovom cim bi krocio u nasu filijalu i odmah ga je pratila kamerama kako se ponasa dok se nalazi u prodavnici, ne bi li ga uhvatila u kradji).

Ruku na srce, mnogi stranci opravdavaju losu sliku koja vlada o njima medju Austrijancima. Veoma lose poznavanje njemackog jezika i nezainteresiranost da ga nauce, nekultura, kriminal – samo, oni su u manjini. Vise je onih stranaca, koji se nastoje prilagoditi nacinu zivota u novoj zemlji, pa su na poslu i u siroj okolini cijenjeni i postovani. Zive svoj zivot, kao sav normalan svijet. I kao takvi, zele da budu prihvaceni i vidjeni.

Pa opet je za mene svaki put pravo iznenadjenje i divan osjecaj, kada me Austrijanci ne vide kao stranca, vec samo kao covjeka. To sam dozivjela od trenutka kada sam pocela raditi u ovoj firmi u kojoj sam vec vise od dvanaest godina, pa prije par godina u jednom selu nedaleko od ceske granice u kom smo imali vikendicu, i sada, u  idilicnom selu nedaleko od Beca, gdje smo se konacno skrasili u jednoj porodicnoj kuci.

Tako nas je jednog jutra, samo sto smo se uselili, docekao pred nasim ulaznim vratima slijedeci natpis, ispisan kredom: „Welcome“ i jedno srce, a na drugom stepeniku“Great house“ !

Vidjelo se da su to djecjom rukom ispisane rijeci, ali su nas ipak obradovale i potvrdile da smo u ovoj maloj zajednici prihvaceni i dobrodosli!

Naravno da sam to zabiljezila fotografijama, a kasnije sam od jednog kolege iz Donje Austrije, kome sam pricala o tome, saznala, da je to kod njih obicaj za prvi maj, da djeca idu od kuce do kuce i pisu natpise ispred kuca.

Ta cinjenica ipak nije umanjila pozitivni utjecaj tog natpisa i sigurna sam da cemo u tom selu dozivjeti jos puno lijepih trenutaka i uzivati, bas onako kako smo to oduvijek i zamisljali 🙂 !