Sjaj srpskih zvijezda na daskama koje zivot znace – u Becu

Dok moj sin prije par godina nije igrom slucaja poceo da igra folklor u jednom folklornom udruzenju, ako cemo tacnije „kulturno umetnickom drustvu“, ja nisam ni znala sta se sve krije iza pojma “ klub“, pod kojim su  ta udruzenja poznata medju nasim narodom koji zivi ovdje u Becu.

Moja prva pomisao bila je, prije dvadesetak godina kada su se u mom okruzenju spominjali ti klubovi, da se tu radi uglavnom o ljudima koji rade u Becu i zive sami, daleko od svojih porodica, zena i djece.  Onih, koje su ostavili u domovini dok oni ovdje „na privremenom radu“ ne zarade za traktor, sagrade kucu u zavicaju ili slicno. Dok su meni tada na samom pocetku zivota u Becu bila poznata porodicna okupljanja u stanu vikendom ili praznicima, ja sam imala sliku da se ti ljudi, samci, u tim klubovima okupljaju nakon napornog radnog dana, kako bi sa svojim zemljacima progovorili koju rijec na svom materinjem jeziku, uz neku casu pica i narodnu muziku.

Mozda je to i bilo tako, prije tridesetak, cetrdeset godina.

Danas je slika (sasvim) drugacija. Jos je narodna muzika aktualna, ali se danas u tim drustvima/klubovima okupljaju citave porodice i tako bolje upoznavaju tj. sire svoj krug prijatelja te tako  provode dosta vremena zajedno za vrijeme trajanja proba folklora, ali i na raznim manifestacijama na kojima djeca nastupaju. Programi tih priredbi predvidjaju i nastupe  folklorasa iz raznih dijelova bivse nam domovine kao i umijece igre clanova  klubova iz nekih drugih evropskih zemalja.

Pojedini klubovi u svojim prostorijama organiziraju i promocije knjiga savremenih srpskih pisaca i pjesnika, koje nekada okupe manje, nekada vise ljubitelja pisane rijeci.

Klubovi u Becu, kao i u ostalim austrijskim pokrajinama, povezani su u zajednice klubova na pokrajinskom nivou, koje u cjelinu udruzuje savez Srba u Austriji.

S vremenom su ti klubovi, tj. savez postali most izmedju matice i dijaspore, a veoma dobru saradnju imaju i  sa austrijskim vlastima, koji su uvidjeli vaznost djelovanja saveza u Austriji u smislu bolje integracije  te stoga ucestvuju i kao pokrovitelji raznih manifestacija, velikim dijelom financijski, isto tako i ustupanjem odredjenih prostorija u razne svrhe.

Kroz druzenja u tim klubovima, clanovi i ostali nasi sunarodnici dolaze do informacija o projektima, kulturnim, sportskim i ostalim manifestacijama koje organizuje zajednica, a ujedno se dolazi do informacija o dogadjajima koje nude i neka ostala udruzenja koja djeluju na podrucju grada Beca, a takodjer promovisu srpsku kulturu i tradiciju.

Ono sto je meni veoma drago, jeste da zajednica srpskih klubova u Becu veoma dobro saradjuje i sa klubovima ostalih naroda sa prostora bivse Jugoslavije i kroz tu saradnju doprinose boljem suzivotu i razumijevanju nekadasnjih bratskih naroda, kao i medjusobnom promovisanju kulture. (A nekada su to bili sve samo jugoslovenski klubovi…)

Zalaganjem uprave ove zajednice srpskih klubova u Becu, do sada je omoguceno gostovanje mnogobrojnih vrhunskih srpskih umjetnika i pozorisnih ansambala, koji su svoje umijece i svoju umjetnicku vrijednost uspjeli dokazati i beckoj publici, koja je itekako zeljna takvih dogadjanja. A svoju zahvalnost pokazuju prepunim salama, dok se za pojedine sadrzaje gotovo redovno  trazi karta vise, ako se na vrijeme ne rezervise ili kupi.

Za mene je od ogromne vrijednosti i nesto sto nikada necu zaboraviti gostovanje sjajne Olge Odanovic u ulozi  Feme u „Pokondirenoj tikvi“, ili bozanstvenu Milenu Dravic, koja je pokazala svu svoju magiju i glumacku snagu u izvanrednom performansu igrajuci glavnu zensku ulogu u predstavi „Harold and Maude“. Njezin sjaj jos uvijek titra pred mojim ocima.

Moju odusevljenost necu kriti ni kada je rijec o komediji „Ljubavnik velikog stila“, koja je do suza nasmijala prisutnu publiku sjajna glumacka ekipa poput Milorada Mandica, Milana Kalinica, Katarine Zutic i ostalih.

Da nije bilo mog slucajnog clanstva i druzenja u jednom kulturno – umjetnickom drustvu i da nije interneta (facebooka) danas, preko koga se mogu dobiti informacije o raznim srpskim kulturnim dogadjanjima, ja bih bila uvjerena da ovdje gostuju samo neke Cice, Mice ili Goce, ciji nastupi pune razne diskoteke, uglavnom omladine porijeklom sa nasih prostora, a ciji se  plakati godinama pojavljuju na oglasnim zidovima po Becu.

Na svu srecu, nije tako.

WP_000592

Blogerska igrica

Nekako nisam brza poput ostalih blogera, da se na igrice odazivam odmah nakon nominacije. Iako me je prije ove igrice jedna divna i draga blogerka izazvala da u proslom kolu nastavim igricu, ja to na zalost, nisam uradila, sve racunajuci da imam vremena i da cu odgovoriti, kad naidje pravi trenutak. To do danas nisam uradila, sto mi je jako krivo i zato koristim priliku da se dragoj Merimi izvinim.

Da ne bih iz istog razloga zakasnila ili ne odgovorila na Negoslavinu nominaciju, rekoh sama sebi, sjedi i pisi, s Negoslavom nema sale ni izgovora ;).

Prvo bih odgovorila na drugo pitanje: Kako sam pocela da pisem blog?

To sam cini mi se negdje u ovim mojim pisanijama kratko i spomenula, ali da ponovim, detaljnije.

Prvo sam slucajno na facebooku naisla na jednu pricu Negoslave Stanojevic,koju je podijelila u jednoj grupi vezanoj za njezin rodni kraj Zaplanje, koji je ujedno i rodni kraj moga muza. Prica me je toliko odusevila autenticnoscu, stilom pisanja, da sam pocela da je pratim, a ujedno joj i poslala zahtjev za prijateljstvo na fb. Prihvatila je i to je bio pocetak jednog prvo virtualnog, zatim realnog prijateljstva. Ono sto ona nije znala, dok se nismo prvi put uzivo srele, je da sam ja oduvijek voljela da pisem.  Jedno vrijeme, dok me mucila nostalgija, pa i neke druge emocije koje su vapile da iskoce iz mene ili da me razderu iznutra, sve to sam stavljala na papir – bio je to odlican nacin samoizljecenja ili terapije. To moje pisanje nikada nisam smatrala nikakvom umjetnoscu ili pretjeranim talentom, pa sam se zbog toga i razmisljala da li da pitam Negoslavu, prvi put kada smo se i uzivo srele, za misljenje o jednoj mojoj prici, koja je nastala iz jednog takvog emocionalnog momenta. Tom prilikom ukazala mi je na par gresaka, na pravila na koje moram da pazim prilikom pisanja, i cini mi se da mi je tada prvi put predlozila da otvorim blog. Meni je to u tom momentu bilo smijesno s jedne strane a s druge nepojmljivo da uradim, jer sam moje pisanje smatrala apsolutno amaterskim i sluzilo je samo da svoje misli i osjecanja zapisem za sebe. A poznavajuci tada samo Negoslavin blog i njezino vrhunsko pisanje, nisam htjela niposto da se brukam sa svojim tekstovima.

Nakon sto se Negoslava vratila u svoj Nis, u nasim chatovima sve je cesce postavljala pitanja zasto ne otvorim i kad cu da pokrenem svoj blog. Sumnjajuci i za to vrijeme u svoje literarne sposobnosti, ja sam dugo,dugo negativno odgovarala na ta njezina pitanja. Dok, eto, jednog dana nisam vise imala kud i ja krenuh sa blogom, ostalo, ako ste me pratili iz pocetka, znate…

A sad odgovor na ovo pitanje: Zasto ljudi pisu blog?

.Dok nisam pocela da pratim Negoslavin blog, ja nisam ni znala sto je to, kako funkcionira i cemu sluzi. Tek kasnije, kada sam i sama usla u te vode, uvidjela sam da postoji veliki broj blogera i da je to jedna velika zajednica kreativnih ljudi, koji koriste medij zvan internet, kako bi iznijeli svoje misljenje na razne teme. Oni u svojim tekstovima obradjuju  teme koje ih u datom momentu okupiraju, a stilovi pisanja i izrazavanja su razliciti. Neki se bave ozbiljnim temama, neki svojim komicnim stilom zasmijavaju, neki rasplacu, neki vode dnevnike i ispoljavaju svoja unutrasnja osjecanja, neki svoja kulinarska umijeca zele podijeliti s drugima i tako dalje. Blogovi o putovanjima i modi su takodjer veoma citani imaju veliki broj pratilaca. Teme u blogovanju su neiscrpne, a svim blogerima je po mom misljenju vazna reakcija citalaca, tj. komentari. Velika citanost pojedinih blogera dovela je do toga, da su pojedine firme uvidjele da popularnost nekog bloga mogu iskoristiti u marketinske svrhe, pa je blogovanje za pojedine sretnike postao odlican izvor zarade.

Ne bih da se previse raspisem na prethodnom pitanju, pa nastavljam sa trecim i posljednjim pitanjem u igrici: Šta me svih ovih godina i dalje drži u blogerskom svijetu?

Ljudi koji stoje iza blogova  – prije svega oni sa kojima sam se umrezila u posljednje tri godine. Uvidjela sam da ima jako puno ljudi koji dijele isto misljenje, uvjerenja, zatim onih od kojih mogu stosta da naucim, ciji tekstovi me tjeraju na razmisljanje ili me rasplacu, nasmiju, razvesele i slicno.

S druge strane, drzi me i to sto su i tekstovi koje ja pisem nekome zanimljivi, u kojima obradjujem razne teme, pa te svoje crtice podijelim sa drugima. Blogovanje sve u svemu utice jako pozitivno na mene, utoliko vise sto ni slutila nisam sto se sve krije iza ta cetiri slova…

Drago mi je da smo se pronasli, drugovi blogeri, hvala vam na druzenju…

A sada nominujem slijedece blogere, da odgovore na ista ova tri pitanja:

Olja Ka – od svega ponesto

Aldo Franicevic- dalmejsn lost in tranzlejsn

Sta se kuva?

Plameni kolac

WP_000609

Malo neobican naziv za slano jelo, ali to je doslovan prijevod iz njemackog jezika (Flammkuchen) za jedan neobican, jednostavan ali i sto je najvaznije, veoma ukusan specijalitet.

Radi se o jelu koje pomalo podsjeca na picu, a ja bih rekla, da je to nekako otmjenija verzija tog poznatog italijanskog brenda koja je nastala u pogranicnim mjestima izmedju Francuske i Njemacke. Pocelo je tako, sto se htjela iskoristiti prva velika temperatura peci prilikom zagrijavanja za pecenje hljeba, a ujedno i provjeriti na taj nacin da li je pec dostigla idealnu temperaturu za pecenje hljeba.

Tradicionalna varijanta je tanko razvaljano tijesto za hljeb koje se premaze sosom od pavlake pomijesane sa malo soli i bibera, a preko tog sosa svjez luk i slanina.

Za razliku od tog tradicionalnog recepta sa slaninom, ja sam plameni kolac prvi put probala u jednom vegetarijanskom restoranu, gdje ga prave u varijantama sa raznim vrstama sireva, svjezeg povrca i voca. Inace, najrasprostranjenija varijanta je  slatka, i to sa kruskom ili jabukama i cimetom.

Iako se ovo jelo pravi   od jednostavnih sastojaka, cijena mu je prilicno visoka, bar po mom misljenju. U ovom vegetarijanskom restoranu na primjer, jedna porcija kosta 10€, pa kada se preracuna za citavu porodicu koliko bi kostalo to zadovoljstvo, nije bas malo. U kucnoj verziji se za tu cijenu mogu se sigurno napraviti desetak porcija ovog ukusnog jela.

Tako da sam ja odlucila da po internetu potrazim recept i sebe i svoju familiju cesce  pocastim ovim plamenim kolacem. Takodjer je idealno za rodjendanske zabave, malo za promjenu kao dodatna poslastica uz klasicne djakonije koje se inace prave u tim prilikama. Prakticno je to, sto se tijesto moze unaprijed napraviti, rastanjiti i tako rastanjeno ostaviti na papiru za pecenje u zamrzivacu, pa po potrebi dalje pripremati i odmah peci.

Mom najstarijem sinu najvise se svidja kombinacija spinata, sampinjona i mocarele na plamenom kolacu, te ga tako najcesce spremam, mada sam ljetos, kada sam u svojoj basti imala svjeze tikvice i paradajz, pravila i sa tim povrcem, uz ribanu gaudu. Moram priznati da mi se sa ribanom gaudom nije bas svidjela, stoga preporucujem ipak mocarelu.

Od sastojaka za tijesto, za 4 porcije, potrebno je:

250g brasna

1 vrecica suvog kvasca ili 10g svjezeg

pola kasicice soli

pola kasicice secera

3 supene kasike ulja

1/8 tople vode

Sve sastojke dobro zamijesiti i tijesto pustiti da naraste. Formirati 4 jednake loptice i svaku sto je moguce tanje razvaljati na papiru za pecenje. Tijesto premazati pavlakom (ja ovdje u Austriji koristim malo pikantniju verziju pavlake koja se zove Creme Fraiche). Povrce i sir koji se stavljaju po tijestu, tanko isjeci na kolutice ili kockice i peci u prethodno zagrijanoj pecnici na 250°C oko 10 minuta.

Posluziti po mogucnosti na drvenoj dasci i konzumirati toplo.

Prijatno!

WP_000305

WP_000306WP_000307WP_000308

WP_000310

Zabava na cetiri tocka

Dok su se u Becu danas odrzavali izbori za gradske poslanike i gradonacelnika, na kojima su se nalazile desnicarska i ljevicarska socijalisticka partija rame uz rame prema dosadasnjim prognozama, u mom selu u Donjoj Austriji protekao je dan opusteno i zabavno.

U selu se naime danas popodne odrzavala trka autica, vozila na cetiri tocka, koje su pojedinci sami napravili, mastovito ukrasili i sa njima se spustali sa brdasca parka koji pripada upecatljivom seoskom dvorcu.

WP_000558

Da zivot u austrijskom selu nije monoton, te da se vlasti itekako trude svojim stanovnicima redovno priredjivati razne manifestacije i zabave, uvjerila sam se u ovih nekoliko mjeseci zivota ovdje. Neke od tih manifestacija vezane su za tradiciju, dok neke od njih imaju i moderan touch.

Seoska organizacija dobrovoljnih vatrogasaca na primjer, cesto organizuje svoje feste, ljeti interesantna beach party privlaci veliki broj omladine, zatim karneval, ulicne feste, parada traktora oldtimera, a i u okolnim mjestima se cesto nesto desava, kao na primjer u susjednom  selu ljetos  srednjovjekovni vasar, sa veoma atraktivnim sadrzajem. Sve u svemu, uvijek se nesto dogadja kod nas ili u blizini.

Posto sam se prijavila da dobijam newsletter od nase seoske opstine, dosla sam tako i do informacije o danasnjoj trci autica, tradicionalnoj manifestaciji, koja se poslije deset godina pauze nastavila.

WP_000538

WP_000530

WP_000551(1)

WP_000534

Dosavsi na mjesto dogadjaja po velikoj hladnoci i blatnjavom terenu, veoma me iznenadila perfektna organizacija.

WP_000518

Ime svakog takmicara i njegovo prolazno vrijeme bilo je vidljivo na velikom monitoru pored sredisnjeg dijela staze, osobe koje su bile u organizaciji i pazili da sve tece kako treba, nosili su sigurnosne prsluke, a slucaju povreda, vozilo hitne pomoci neizostavno je na ovakvim manifestacijama.

Autice koji su stigli do kraja staze, tj. do cilja, vracali su na vrh brijega par quad vozila i svojim ucescem unijeli malo akcije u citavoj prici.

WP_000570

WP_000553

Tokom jedne takve manifestacije, ne smije da fali ni ponuda za jelo i pice, pa su se posjetioci mogli sladiti carskim drobljencom(Kaiserschmarren), poznatim austrijskim specijalitetom, kao i raznim drugim kolacima, a kako se od voditelja programa kasnije moglo saznati, sav prihod ide u dobrotvorne svrhe.

WP_000540

WP_000541

WP_000542

WP_000543

Grijalice za terase su neizostavne na manifestacijama na otvorenom

Pehare za pobjednike sponzorisala je najveca pokrajinska banka, a nazive firmi koje su takodjer ucestvovale kao sponzori manifestaje, bili su vidljivi na reklamnim transparentima po terenu.

WP_000532

WP_000544

Trke su otvorila djeca, raznih uzrasta, koji su se samouvjereno spustali sa svojim originalnim vozilima, uz glasnu podrsku publike.

Originalnost vozila, kao i kostima ucesnika trka ocjenjivao je tim zirija, sastavljen od dama koje su nosile upadljivo ukrasene sesire i gospode sa cilindrima na glavi.

WP_000548

WP_000521

WP_000522

Sve rezultate moguce je bilo pratiti i online, gdje su ih organizatori na svojoj stranici redovno objavljivali.

Odrasli ucesnici zabavljali su publiku svojim nastupom, kada bi usred staze stali ili kada se prevrnuli, a desilo se da je jednom vozilu otpao tocak, ali tek nakon postizanja cilja.

WP_000563

WP_000533

WP_000571

WP_000567

Evo jos nekoliko slika vozila sa danasnje trke:

WP_000520

WP_000523WP_000524WP_000525WP_000526WP_000527WP_000528WP_000529

Sve u svemu, bila je to danas zabava za stare i za mlade, jos jedna u nizu.

Slijedeca dolazi, sigurno.