Jesenja setnja

Nesto smo se u blogerskom svijetu bas zaigrali, kolege blogeri ne prestaju da me iznenadjuju sa svojim mastovitim igricama, u smislu boljeg upoznavanja i druzenja.

Rado se odazivam i ovaj put na poziv za igru naseg komsije blogera novi internet/sopstveni potparol, a tema mi bas odgovara-  jesenja setnja u bliznjoj okolini.

Nedavno su i mene (bas prije nego sto ce me temperatura i bronhitis vezati par dana za krevet 😦  ) predivne jesenje boje i toplo sunce izmamili u setnju po selu u kome se nedavno skrasih. Drustvo su mi pravili moj najmladji sin i njegov prijatelj, nas mali komsija koji mi je na neki nacin bio i vodic, u smislu da mi je pricao razne price o pojedinim mjestima, a znajuci kako ima bujnu mastu, nikad ne znam da li je to upravo izmislio ili je stvarno istina to sto mi prica. Ali u svakom slucaju je jako zabavan, sa njim nikada nije dosadno 🙂

I evo rezultata, koje sam, gle koje slucajnosti, zabiljezila fotoaparatom, da i vi mozete uzivati u ovim jesenjim motivima austrijskog sela.

Ovo je stablo kajsije u dvoristu mog malog prijatelja. Ta stara vocka, posadjena krajem pedesetih godina, predstavila nam se u svojoj jesenjoj haljini – nakon sto je ljetos, kao i svake godine, podarila puno slatkih plodova. Najveci dio je otisao za rakiju, a ostatak bogate berbe nasi dobri komsije podijele po komsiluku, tako da je i nas ljetos, kao i prosle godine, zapala poneka korpa ovog rajskog voca.

Drvored pored stanice za brzi voz (Schnellbahn). Zbog direktne povezanosti sa Becom, ovaj voz ima veliki znacaj za sve one koji zive ovdje u selu, a rade u Becu. Mnoga sela i veca mjesta, koja su cak blize Becu, nemaju povezanost vozom, sto itekako otezava svakodnevne obaveze i odlazak na posao ili skolu u tim mjestima. Ja stizem za pola sata na glavnu zeljeznicku stanicu  Hauptbahnhof, prijasnji Südbahnhof.

Zrelo grozdje nekako se uklapa u ovu jesenju temu – u dvoristu kuce pored zeljeznicke stanice.

Na putu prema poljima, van naseljenog mjesta, nekoliko starih vinarskih podruma svjedoce o tome da su se ovdje naveliko proizvodila vina. Neki od njih jos su u upotrebi, a na drugima je vidljivo propadanje.

Ovaj puteljak lijevo vodi do seoskog groblja. Skoro svakodnevno pored moje kuce prolaze zene na biciklima, sa buketima cvijeca u korpama, i posjecuju svoje najmilije koji tu pocivaju.

Moj mali komsija skrenuo mi je paznju na tablu iznad ulaza u ovaj vinski podrum, kaze, to je stari seoski grb. Mozda je…

Ovo smo otkrili izmedju vinskih podruma, ispricao mi moj mali komsija da su to ostaci nekadasnje gostionice

Kada se prodju vinski podrumi, dolazi se do nepreglednih polja koja se jos obradjuju, a i poneka parcela sa vinovom lozom – tradicija se nastavlja

Mnogobrojne njive odvojene su jedne od drugih prirodnih „zidom“, zbunjevima, u kojima se cesto skrivaju mala prirodna bogatstva. Poneka vocka, veliki broz stabala zove, a naravno sada u jesen idealan za branje – sipurak

Prosle godine sam sa jednom mojom komsinicom brala sipurak, setale smo daleko u polje i birale najljepse plodove.

Iskazivanje radosti i ludiranje nije samo za djecu, zar ne?
Cari jeseni ipak ne mogu da nas ostave ravnodusnim, ma koliko zalili za ljetom 🙂 Zato, napolje, u setnju, na sunce, u prirodu i uzivajte 🙂 !!!