Sape, sape, sapice

1484139_379405405526979_958239868_n

Tako mi je ljetos bilo zao bilo brata koji zivi u Moskvi, sto nije mogao ponijeti sape koje mu je napravila nasa draga tetka Branka, a sve iz straha da ce carinari na nekim od granica na putu iz Beca do Moskve zbog prekoracenja dozvoljene kolicine namirnica, ove baciti u smece. Ionako mu je auto bio prepun raznoraznih djakonija iz zavicaja, pa se morao odluciti sta ostaviti. A sape su do Beca, stigle cak iz Srbije…

 

Ovdje nije rijec o bilo kojim sapama, ima tu i malo sentimentalnosti, to su praznicni kolacici koje nasa tetka od svih najbolje sprema, a ujedno su samo jedna od slatkih poslastica kojima smo se uvijek kao djeca radovali za slavu ili Bozic.

 

Vec godinama unazad ja od nase tetke trazim jedan po jedan  recept kolaca koje nam je tada spremala. Samo za sape tek skoro, jer se ovdje u Becu ne mogu naci forme (bar ja nisam nigdje vidjela), a kada bih isla u Srbiju(uglavnom ljeti), uvijek bih zaboravljala da potrazim te forme, sape su ipak zimski kolacici .

 

Tek jednom prilikom sam ovdje u Becu pronasla formice koje su donekle mogle zamijeniti one originalne za sape, samo sto su mnogo vece, ali za prvu ruku su mi jako dobro posluzile. A onda sam prosle godine (jedva) u Novom Sadu pronasla odgovarajuce forme, sa klasicnim mustrama.

Preporucujem kupovinu formi u sto vecem broju, kako bi se jedna tura mogla puniti dok se druga pece, a tijesta se dobija zaista puno a samim tim i dosta sitnih kolacica.

 

 

Sape po tete Brankinom receptu 🙂 :

 

U vecoj posudi umutiti 4 cijela jaja, dodati 2 solje(za caj)  kristal secera i 1 vanilin secer. U to dodati 1 solju (za caj) krupno sjeckanih oraha. Dodati 2 solje (za caj) malo otopljene masti (ili omeksane na sobnoj temperaturi) i 1 prasak za pecivo. Sve zajedno malo umutiti pa dodati rendanu limunovu koricu i malo soka od limuna. Jos u to umijesati 1 soljicu za crnu kafu (fildzan) mlijeka. Na kraju dodati brasna po potrebi, toliko da se moze umijesiti glatko tijesto.

Manje dijelove tijesta oblikovati u loptice i stavljati u forme, peci na temperaturi od 200°C dok ne dobiju zlatno – zutu boju.

message635858047232950000out

WP_000855

WP_000857

 

Kada su pecene, vaditi iz formi i jos vruce uvaljati u kristal secer pomijesan sa 2 kesice vanilin secera.

Sape su suhi kolaci koji mogu nekoliko nedelja stajati a da se ne pokvare, stavise, sto vise stoje, sve su ukusniji.

 

Prijatno!

 

 

Sta je za vas umjetnost?

Znam da se o mnogo cemu ne vrijedi raspravljati, pa tako ni o umjetnosti.

Svjesna sam i toga da svi mi imamo razne druge probleme o kojima bi trebalo pricati, pisati ili raspravljati se. Ali eto, moram da iz sebe izbacim bijes koji me obuzima kada naidjem na nesto sto se danas zove umjetnost.

Mene je od malena zanimala prije svega likovna umjetnost. Nisam na zalost zavrsila nikakve visoke skole u toj oblasti, ali su me oduvijek fascinirala djela velikih majstora iz raznih epoha i raznih umjetnickih stilova. Sa velikim zanimanjem citala sam knjige iz povijesti umjetnosti ili biografije pojedinih umjetnika, pokusavajuci shvatiti odakle potice njihov talenat i snaga emocija koja se da osjetiti posmatrajuci njihova djela.

Mnogi od njih umrli su u siromastvu, ne uspijevajuci za zivota prodati niti jednu ili samo jednu sliku, uglavnom zbog nerazumijevanja tadasnjeg  drustva, pogotovo  kriticara umjetnosti, koji su itekako imali utjecaj na ponudu i potraznju na trzistu umjetnosti.

 

Danas te slike dostizu trzisnu vrijednost u milionima dolara.

Oni koji te slike sebi mogu priustiti, kupuju ih sto radi vlastitog zadovoljstva, kao iskreni obozavatelji djela odredjenog umjetnika, a za vecinu njih je to samo jos jedna investicija, koja ce nakon nekog vremena uvecati njegovo bogatstvo.

 

Sigurna sam da je oduvijek medju povjesnicarima umjetnosti bilo rasprave sto je umjetnost a sto ne.

Ono sto ja kao laik ali i mnogi drugi ljubitelji umjetnosti mogu primijetiti, je da se posljednjih godina, pa i decenija pojavljuju neki nazoviumjetnici, koji se svojim umjetnickim netalentom uspijevaju „uvuci“ u umjetnicku scenu istvoriti „ime“. Danas svako cini mi se, za sebe moze reci da je umjetnik. Dovoljno je samo tako se predstaviti. Neki dozive svojih 15 minuta slave, a neki se zadrze i spadaju u redove visoko cijenjenih umjetnika.

Najvaznije je u citavoj to prici uraditi nesto sto niko prije nije ucinio, biti prvi i predstaviti to nesto kao umjetnost.

I to je nesto sto meni nikako nije jasno. Kako umjetnost mogu biti na primjer nekoliko stolica naredanih jedna na drugu? Da li je umjetnost niz praznih papira nalijepljenih na zid? Ili neki drugi upotrebni predmet samo postavljen na neki podest? Zasto se umjetnoscu smatra snimak osobe koja samo „bulji“ u kameru pola sata ili sat, pa se to prikazuje kao umjetnicko dostignuce na nekoj izlozbi? Koji je razlog da slike samo posute nekom bojom ili krvlju  dostizu vrtoglave sume?

 

Ono sto me posebno cini bijesnom jesu reakcije tih nazoviumjetnika, ako publika kojim slucajem ne razumije to sto su oni tim „umjetnickim djelom“ htjeli da kazu, protiv cega da protestiraju ili na koju nepravdu da ukazu. U najboljem slucaju postavljaju dodatno obimne tekstove  s objasnjenjem.

I pitam se uvijek nanovo, kako takve stvari nalaze svoj put do muzeja, galerija i ostalih kulturnih institucija? I za izlozeno, dobijaju pozamasne sume novca – jos ako taj novac dolazi iz javnih budzeta, sto da ne?

Svakako radnik u fabrici, kome se odbija od plate za kulturu, ne odlucuje gdje ce otici te pare i kome.

 

Ja nemam nista protiv da neko svoje misljenje ili kritiku na aktualnu svjetsku politku, glad u svijetu, polozaj zena ili ekoloske katastrofe javno iskaze, ALI MORA LI SE GORE NAVEDENO NAZIVATI UMJETNOSCU? I te osobe umjetnicima?

Akcija, akcionizam, protest, to da, ali umjetnost,  po meni, nikada.

Mogu oni biti visokoobrazovani, nosioci diploma likovnih akademija, ali zasto da publici serviraju par predmeta iz svakodnevnog zivota poredanih jedno do drugih na podu, kao umjetnost?

 

Kada govorimo o fotografiji, danas svakome ko zna da okine i dugme na foto aparatu moze pasti na pamet da sebe naziva umjetnikom ili da pomisli kako je svijetu potrebna i vazna slika automobila parkiranog u garazi i da je toj fotografiji mjesto u muzeju ili galeriji i samim tim zasluzuje svjetsku slavu.

 

Ne, kod mene to ne prolazi i to nikada necu prihvatiti kao umjetnost.

Veoma mi se svidjela jedna kritika Daily maila na koju sam naisla, a uklapa se cini mi se odlicno u ovaj moj tekst. Ja sam napisala tolike redove, a ovdje je sve receno u jednoj recenici:

„“Tokom 1000 godina, umetnost je bila jedan od velikih civilizacijskih pokretača. Danas,ovde u turšiji i prljavi kreveti prete da nas sve pretvore u divljake