Znam da se o mnogo cemu ne vrijedi raspravljati, pa tako ni o umjetnosti.
Svjesna sam i toga da svi mi imamo razne druge probleme o kojima bi trebalo pricati, pisati ili raspravljati se. Ali eto, moram da iz sebe izbacim bijes koji me obuzima kada naidjem na nesto sto se danas zove umjetnost.
Mene je od malena zanimala prije svega likovna umjetnost. Nisam na zalost zavrsila nikakve visoke skole u toj oblasti, ali su me oduvijek fascinirala djela velikih majstora iz raznih epoha i raznih umjetnickih stilova. Sa velikim zanimanjem citala sam knjige iz povijesti umjetnosti ili biografije pojedinih umjetnika, pokusavajuci shvatiti odakle potice njihov talenat i snaga emocija koja se da osjetiti posmatrajuci njihova djela.
Mnogi od njih umrli su u siromastvu, ne uspijevajuci za zivota prodati niti jednu ili samo jednu sliku, uglavnom zbog nerazumijevanja tadasnjeg drustva, pogotovo kriticara umjetnosti, koji su itekako imali utjecaj na ponudu i potraznju na trzistu umjetnosti.
Danas te slike dostizu trzisnu vrijednost u milionima dolara.
Oni koji te slike sebi mogu priustiti, kupuju ih sto radi vlastitog zadovoljstva, kao iskreni obozavatelji djela odredjenog umjetnika, a za vecinu njih je to samo jos jedna investicija, koja ce nakon nekog vremena uvecati njegovo bogatstvo.
Sigurna sam da je oduvijek medju povjesnicarima umjetnosti bilo rasprave sto je umjetnost a sto ne.
Ono sto ja kao laik ali i mnogi drugi ljubitelji umjetnosti mogu primijetiti, je da se posljednjih godina, pa i decenija pojavljuju neki nazoviumjetnici, koji se svojim umjetnickim netalentom uspijevaju „uvuci“ u umjetnicku scenu istvoriti „ime“. Danas svako cini mi se, za sebe moze reci da je umjetnik. Dovoljno je samo tako se predstaviti. Neki dozive svojih 15 minuta slave, a neki se zadrze i spadaju u redove visoko cijenjenih umjetnika.
Najvaznije je u citavoj to prici uraditi nesto sto niko prije nije ucinio, biti prvi i predstaviti to nesto kao umjetnost.
I to je nesto sto meni nikako nije jasno. Kako umjetnost mogu biti na primjer nekoliko stolica naredanih jedna na drugu? Da li je umjetnost niz praznih papira nalijepljenih na zid? Ili neki drugi upotrebni predmet samo postavljen na neki podest? Zasto se umjetnoscu smatra snimak osobe koja samo „bulji“ u kameru pola sata ili sat, pa se to prikazuje kao umjetnicko dostignuce na nekoj izlozbi? Koji je razlog da slike samo posute nekom bojom ili krvlju dostizu vrtoglave sume?
Ono sto me posebno cini bijesnom jesu reakcije tih nazoviumjetnika, ako publika kojim slucajem ne razumije to sto su oni tim „umjetnickim djelom“ htjeli da kazu, protiv cega da protestiraju ili na koju nepravdu da ukazu. U najboljem slucaju postavljaju dodatno obimne tekstove s objasnjenjem.
I pitam se uvijek nanovo, kako takve stvari nalaze svoj put do muzeja, galerija i ostalih kulturnih institucija? I za izlozeno, dobijaju pozamasne sume novca – jos ako taj novac dolazi iz javnih budzeta, sto da ne?
Svakako radnik u fabrici, kome se odbija od plate za kulturu, ne odlucuje gdje ce otici te pare i kome.
Ja nemam nista protiv da neko svoje misljenje ili kritiku na aktualnu svjetsku politku, glad u svijetu, polozaj zena ili ekoloske katastrofe javno iskaze, ALI MORA LI SE GORE NAVEDENO NAZIVATI UMJETNOSCU? I te osobe umjetnicima?
Akcija, akcionizam, protest, to da, ali umjetnost, po meni, nikada.
Mogu oni biti visokoobrazovani, nosioci diploma likovnih akademija, ali zasto da publici serviraju par predmeta iz svakodnevnog zivota poredanih jedno do drugih na podu, kao umjetnost?
Kada govorimo o fotografiji, danas svakome ko zna da okine i dugme na foto aparatu moze pasti na pamet da sebe naziva umjetnikom ili da pomisli kako je svijetu potrebna i vazna slika automobila parkiranog u garazi i da je toj fotografiji mjesto u muzeju ili galeriji i samim tim zasluzuje svjetsku slavu.
Ne, kod mene to ne prolazi i to nikada necu prihvatiti kao umjetnost.
Veoma mi se svidjela jedna kritika Daily maila na koju sam naisla, a uklapa se cini mi se odlicno u ovaj moj tekst. Ja sam napisala tolike redove, a ovdje je sve receno u jednoj recenici:
„“Tokom 1000 godina, umetnost je bila jedan od velikih civilizacijskih pokretača. Danas,ovde u turšiji i prljavi kreveti prete da nas sve pretvore u divljake“
Pitala sam se onoliko puta, pred „nečim“, u čemu je umetnost, ali nisam našla odgovor. Ima i umetničkih dela koja mi se baš ne dopadaju, mada ne sporim da nisam niti stručnjak niti nešto merodavna da ocenjujem. Ali ima i onoga što već na prvi pogled potpada pod šund.
Daleko im lepa kuća.
Razumijemo se 🙂
draga, ovako to funkcioniše u postmoderni. Točak istorije se užasno brzo vrti…Svaki dan novo naučno otkriće, nova informacija, novo umetničko delo, novi rat…Bolest, planeta, znak u horoskopu, otkriven genetski kod, božija čestica…Sve to dovodi do usitnjavanja i beznačajnosti plasiranog. Tako dolazimo do kraja istorije…Samim tim i umetnosti. Sve je efemerno koriste se reciklirani materijali, citati, poigravanja. Sve je na nivou provokacije…Ili apsurda…I slikarstvo boluje odiste boljke, kao i druge umetnosti. Hm. Kao da je i ovde na blogovima, bolja situacija. Usitnjeno, nebitno, marginalno.
Fotografija..da
ali i informacija.
svako na tviteru može da bude nosilac neverovatno glupe ili moćne informacije, ako je pri interentu a svedokom je nečega prvi…
Koliko je satelitskih kanala…Koliko izdvačkih kuća
Koliko časopisa
Galerija
No sav taj galimatijas je u suštini čarolija novog doba.
I to je lepo i prolazno u isti mah.
A šta je umetnost?.
..Sve što se ureže u sferu univerzalnog ili lokalnog. Sve što te takne i dotakne, pa bilo napravljeno od pudinga (ima i takvih izložbi,ako pratiš, znaš i sama)
ono što meni smeta na našoj sceni je mala čaršija u kojoj se krećemo i ne želimo da vidimo dalje od svog nosa. Tipa, samo je umetnost to što radim ja genijalni i moja klapa. A to je uvek najlakše.
Zato je vreme najbolji pokazatelj.
Tako ja to vidim, manje više. cmok
uzgred, upravo čitam neke radove mojih klinca. neki su mi uzbudljiviji od koncerta Lajbaha na kome sam bila sinoć.
Imas veoma talentovane ucenike, odusevili su me radovi koje si nedavno objavila na tvom blogu 🙂 I, hvala na komentaru, ocekivala sam tako nesto od tebe 😉
Izgleda da svi razmišljamo slično o tim stvarima – maloprije sam pročitala odličan tekst od Wildsides, ista tema s druge strane. Ni koed mene ne prolkaze prodavači magle ni masa koja samo kao roj muha slijedi neki trend, sve je to takva lakrdija. Slažem se s tvojim mišljenjem da takve stvari mogu imati svrhu – buđenje, šok, protest – ali ih se ne mora zvati umjetnošću.
Eto, prodavaci magle je super naziv za ove nazoviumjetnike 😉
sad sam pročitala i Aleksandrin komentar, Bože mili što je to jedna umna i načitana žena 🙂
za Vesnu. Da sam tako umna do sad bi se bar tri puta udala. eto 🙂 Izvini Malaprge štose intimiziramo ovde 🙂
za Vesnu: Da sam tako umna, do sad bi se bar tri puta udala. eto 🙂 Izvini Malaprge što se intimiziramo ovde 🙂
Valjda je za njih „umetnost“ upravo to što su se dosetili pre svih da poređaju te stolice tako „umetnički“ da to, skoro pa vređa, zdravu pamet. Verujem da je kod takvih pojava u pitanju, u pozadini, klika i sprega isto takvih „umetnika“ koji u datom trenutku to podrže i…eto „velikog“ umetnika. Mene to podseća na onu priču sa čuvenom poslednjom konstatacijom, kralj je go. Jedino ima malo tih koji izgovore tu konstataciju, ali, ti jesi. Svaka časrt za tekst.
Slazemo se u potpunosti, draga Olja, hvala na komentaru 🙂