Kraljevi

Da nisu sinoc odrzali onako sjajnu svirku, da me nisu totalno opustili, podarili mi osjecaj kao da sam u najmanju ruku imala 17 godina tokom ta dva sata, ton ovog teksta bi bio sasvim drugaciji.

Rijec je o koncertu niske grupe „Galija“, legendarnog rock sastava kojeg nije potrebno posebno predstavljati.

Mozda ne bih ni napisala tekst na ovu temu, da nije bilo jednog propusta organizatora koji je mene kao i jos mnoge iz publike dok smo cekali da koncert „Galije“ pocne, prilicno naljutio.

Naime, koncert je zakazan za 20h, sto ce se kasnije ispostaviti kao netacna informacija.

Prostorija u kojoj se odrzavao koncert, „Sargfabrik“, nalazi se u sklopu istoimenog stambenog kompleksa. U prijevodu naziv zvuci pomalo cudno, a znaci fabrika kovcega, s obzirom na to da se ona tu i nalazila za vrijeme austro-ugarske monarhije. Danas je to mjesto koje egzistira na pomalo utopijski nacin, samofinancirajuci, a njime upravlja „Udruzenje za integrativni nacin zivota“. To je grupa ljudi koja je bila nezadovoljna skupom stambenom ponudom grada Beca, kao i tradicionalnom namjenom za male familije, te su zeljeli realizirati stambeno rjesenje za sve modele zajednickog zivota i to nadopuniti sa raznolikom, kulturnom ponudom integrativnog karaktera.

Zbog raznolikog koncertnog programa, od jazza do world music i ostalih, kako evropskih tako i vanevropskih umjetnika, „Sargfabrik“ je osiguralo svoje mjesto u beckoj kulturnoj sceni i svaki put to i opravdavala kvalitetnim sadrzajima.

U to sam se uvjerila i ja prije par godina, kada sam imala tu cast uzivati u predivnim zvucima gitare u izvodjenju „Trio Balkan strings“, u organizaciji srpskog kulturnog foruma u Becu. Preporucujem svima koji budu imali priliku posjetiti njihove koncerte da to i ucine, jer pruzaju publici samo ono najbolje sto gitara moze da da svim ljubiteljima dobre muzike.

Ali da se ja ipak vratim na pocetak ove price.

Na ulaznici koju smo osigurali par dana pred pocetak koncerta, kao i u reklami za ovaj koncert, nije bilo rijeci da ce nastupati i neka predgrupa, sto je u ovom slucaju bila mlada becka muzicarka Jelena Djukanovic sa pratnjom.

Ne bi mi u pocetku sve djelovalo toliko razocaravajuce, da koncert sa pocetkom u 20h nije poceo u 21h, da predgrupa nije nastupala do 22h, i da se grupa zbog koje je vecina nas i dosla, „Galija“, nije pojavila na bini tek u 22h. Znaci, puna dva sata iscekivanja, u potpunoj konfuziji i postavljanju pitanja jedni drugima, da li smo mi zapravo na pravome mjestu.

Iako potpuno razocarana, odlucila sam ipak ostati ali bojkotovati mladu damu, jos prije nego sto sam je cula, ne znajuci  o kome se radi. I nije mi ni bilo vazno. Tek kada se njezin fantastican rokerski glas uz pratnju gitare i bubnjeva prosirio malom koncertnom prostorijom, shvatila sam da ce cekanje ipak biti povezano sa dodatnim muzickim dozivljajem.

I zaista. Jelena je otpjevala par domacih i stranih rock numera, uzdrmala i odusevila publiku koja je ocigledno vec cesce imala priliku cuti je uzivo. Jer, par puta se obratila druzini u jednom kraju sale.

A publika je bila mjesovita, cini mi se iz svih krajeva bivse nam zajednicke domovine, od tinejdzera pa sve do neke zrelije dobi.

Kasnije sam (preko google) saznala da je ona poznata beckoj publici izmedju ostalog jer je otpjevala pjesmu o Becu iz ugla jednog stranca, u kojem se zbog kvalitete zivota osjeca kao u svojoj domovini.

Svi oni koji su je te veceri prvi put culi, sigurni su da ce se za tu talentovanu muzicarku, koja je vjesto komunicirala sa publikom, jos cuti.

Kada su onda konacno na scenu stupili Nesa i ostali momci, nastala je prava euforija. Publika je bila jedno uz poznate rijeci i melodije ove legendarne niske grupe. Malo je reci da sam djuskajuci svaki minut njihove svirke uzivala, da su me vracali u neke tinejdzerske dane, a posebno je bilo lijepo one ljubavne stihove u toj atmosferi prezivljavati zagrljen sa voljenom osobom…:)

A svakako smo svi zajedno to vece bili pocastvovani prvim koncertom kojim su obiljezili 40 godina postojanja. Mada je brojka gigantna, pruzili su maksimalno sto se publici moze ponuditi. A nakon drugog vracanja na binu, Nesa se zahvalio i rekao: „Nemojte nas vise zvati, ne mozemo vise“ 🙂 . To mi  je bilo bas onako simpaticno, iskreno.

I za sve sto su nam sinoc poklonili, moram da kazem:

HVALA VAM KRALJEVI!!!

WP_001027

WP_001018

WP_001019

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Kod Zaplanjaca u gostima

WP_000894

Za sve one koji imaju neke dalje ili blize clanove familije, koji zive na jugu Srbije, tacnije receno Zaplanju, ili su u posljednje vrijeme stekli prijatelje iz tih krajeva, uglavnom preko neke drustvene mreze, e njima je namijenjen ovaj tekst.

Zelim naime da vas sve upozorim, ukoliko su vam do sada stizali pozivi da im dodjete u goste, bilo od clanova familije ili tih novostecenih prijatelja. Jer, vodeci se po vlastitom iskustvu, oni vama ne zele bas nista dobro.

Pitate se, otkud to?

Pa oni se prave tako fini i dobri, dok sa njima telefonirate ili chatujete i slicno. Dosadjuju vam pozivima u goste, dok konacno, nekako jedva, preko svoje volje, pristanete.

I dok vi tako ne sumnjajuci nista lose i u duhu boljeg upoznavanja krenete na put, vasi buduci domacini vec krecu u akciju. Oni se spremaju svim raspolozivim sredstvima da vam boravak kod njih ostane u sto losijem sjecanju.

Vec od trenutka kada vi sjednete u auto ili autobus, sve njihove raspolozive borbene snage obitavaju u kuhinji I ostalim bojnim poljima. Domacica rutinski mesi vise vrsta testa(kolaci su vec spremni u ostavi), domacin vjesto sjecka suvo meso, tek skinuto sa dima, baka kuva pihtije, ostali pripomazu sta znaju I umiju. Oni bas nista ne prepustaju slucaju.

Docekace vas, nakon srdacne dobrodoslice, sto vec prepun raznih djakonija, takozvano mezè, na kojem nema sta nema. Na jugu je obavezna *“kiselina”, jedno od najubojitih sredstava (tu se posebno pazite, da vam se ne svidi previse, jer onda necete moci zimu zamisliti bez toga). U “kiselinu” se ubrajaju paprike I jos neke vrste povrca iz tursije kao I kiseli kupus, a prava juznjacka meza nije bez ajvara, cepkane paprike, ljutenice te pored kravljeg, ovcji I kozji sir. Bugarska salata, ruska salata…ma ne mogu sve da nabrojim,na sta sve morate biti spremni. Nadrljali ste bas,bas, ako vam za mezu iznesu I uprzenu dzigericu, e tek onda ne mozete da odolite I da ne nazdravite uz ljutu domacu sljivovicu. Kako sve to mirise I prija… pa tek “vesaljke” (tako se zove suseno meso u Zaplanju), oku i nepcu blago prijaju.
Specijalitet koji jos spada u zimsku mezu, jesu pihtije, a ponegdje i cvarci,tzv. sprza. Ta vrsta cvaraka specificna je za zaplanjski kraj, to su sitna vlakna mesa sa masti, pa se moze desiti da vam domacini sa juga posluze te cvarke uprzene sa kiselom paprikom. Neuporediv ukus!!!

Ljeti vole posluziti I raznorazne salate, izmedju ostalih “masnih” posluzenja. Samo da gledas!!! Zetvarska salata, pecena, pa zakiseljenja paprika sa bijelim lukom, pa pecena paprika ali  isitnjena i pomijesana sa kremastim, punomasnim sirom, tzv. “trljanicà”. Ma nemojte me nista pitati, paprika na sto I jedan nacin. I svaki je da prste polizes. Pa standardna sopska salata…

I dok se vi tako lijepo gostite I mazete sve redom, vasi domacini zadovoljno trljaju ruke I mudro se spremaju da vas dotuku nekim drugim ukusnim jelima. Ne, ne, oni niposto ne vole goste, da spremaju i da se trude toliko oko njih, pa to im nikako nije u genima. Vjerujte mi na rijec 😉 .

Vjerujte mi, jer ja vec godinama sebi kazem da se necu odazivati vise njihovim pozivima na ruckove i vecere, necu vise da jedem i prejedam se toliko, da svaki put moram da kupujem novu garderobu koji broj vise. Najteze mi je za vrijeme ljetnog odmora, kada ionako tesko skinutu kilazu opet nabacim nakon 3 nedelje mog gostovanja u Zaplanju, ili dodam jos i vise. Dosta puta mi dodje da zalijepim neke od tih ukusnih specijaliteta na oci i kazem: „Jedite oci, kad ste gladne!“(prisvojila sam ovu uzrecicu od jednog poznanika, velikog gurmana 🙂 )

I nema veze, da li im dodjete u posjetu u ljeto ili u zimu. Ne,ne. Oni su spremni u svako doba dana i noci ili godisnjeg doba.

Bogata meza vam ne gine, kad god ih posjetite. Oni u svakom cosku imaju spremno po neko ubojito, jestivo oruzje.
A ono sto dodje poslije meze, punjena paprika ili sarme, pecenje svinjsko ili jagnjece, pekarski krompiri(mmmmmm :))) , raznorazne pite I peciva, pogace, kravajcici. “Je li blagò ?” (ukusno,slatko) zlonamjerno ce vas pitati domacice, iako znaju da greske nema, da je sve potaman, vjesto zacinjeno, bez mane. A domacin ce navaljivati za jos jednu rakiju, jos jedno pivo, jos jedan spricer…

Ostanete li par dana, necete izbjeci ni kuvan kisel kupus sa pitom banicom, djuvecku, prebranac, pitu zeljanicu, corbu „drob“ i jos mnoge tipicne zaplanjske specijalitete.
Moram li nesto posebno spomenuti u vezi kolaca I torti? Mislim da se da naslutiti, da su podjednako ubojiti kao I sve prethodno navedeno 😉
Ali vi morate biti jaki, oduprijeti se neprijateljski nastrojenim juznjacima, pokazite da niste slabici i da vam njihove djakonije ne prijaju. Recite NE petoj sarmi I ko zna kojoj kiflici ili ko zna kojoj casici sljivovice. Jer, bolje je opet popustiti kais dvije rupe nego tri :).

Znam I sama koliko je tesko. Evo, cisto radi ilustracije, predstavicu vam dva primjera.
Jos mi je u sjecanju gostovanje kod jedne takozvane prijateljice(pa kako moze prijatelj ako se tako ponasa??? 🙂 ) proslo ljeto u njenoj vikendici na selu. Umjesto da sjedne lijepo s nama, popije kafu i poprica, ona je samo letala iz kuce u kucu i iznosila jedno,drugo, trece… deseto jelo pred nas na stocic. I da bezobrazluk bude jos veci, ugostila nas je u sjeni stabala voca u njezinom vocnjaku ispred vikendice, a okolo nas idilican pejzaz zaplanjskog sela (cijeli dozivljaj sela slijedi u nekom od narednih postova). Gdje ces gore!!???

Apetit se naravno otvorio, ali nedovoljno velik da se mogu pojesti sve ljepote kojim nas je posluzila. Pored bogate meze, ukljucujuci ukiseljenu pecenu papriku, za dusu su mi se zalijepile grilane tikvice, zacinjene tako dobro, da biste pomislili da ste negdje na mediteranu, ako samo zatvorite oci. Porcije grilanog mesa samo su pristizale, sve uz krompir, ukusno ispecen kao ispod saca. Nije domacici bilo tesko, eto samo da nam naudi, praviti i sarmu od vinove loze – njenoj pakosti nije bilo kraja! A za dezert, specijalno u cast mog najmladjeg sincica, posluzen je sladoled koji je domacica napravila sama.
I nije bilo dovoljno to, sto nas je nakljukala raznoraznim ukusnim specijalitetima, vec nam je sve ono sto nismo mogli pojesti, spakovala za ponijeti! Zamislite!!!

Jednako su nas tako nedavno, na podao nacin ugostili nasi prijatelji u Nisu, porijeklom Zaplanjci, za docek nove godine. Iznijeli su nam bas onako bogatu mezu, puni nade ne bismo li se na brzinu najeli, onako gladni, tek dosli sa daleka puta (priznajem, nismo nista htjeli rucati iako nismo znali da li ce nasi domacini nesto spremiti 😉 ). Njihov plan je i uspio. Sarmu sam, iako vec sita, samo uspjela probati, a za rolovano prase, koje je domacin u nasu cast pripremio, morala sam trcati par puta oko kuce, ne bih li probala bar komadic tog svjetskog cuda, koje je,gledajuci ga, i steta pojesti :).

I zato, slusajte moj savjet, ne odazivajte se pozivima, kad vas Zaplanjci pozovu u gostovanje. Nemojte reci da vas nisam upozorila.

A ako bas hocete, pa kazete da cete otici nenajavljeno, nece vam mnogo pomoci.

Jer oni su uvijek spremni za goste, pod punom ratnom opremom 🙂

 

*Anegdota moje svekrve, kada je prije podosta godina gostovala prvi put kod prijatelja u Makedoniji: Domacini su ih veoma lijepo docekali, naspremali svega raznoga, kako to prilici kada se gosti docekuju. Medjutim, nisu iznosili nikakve salate. Gleda moja svekrva kad ce kiselu papriku ili kupus da iznesu. Nista. A dzaba i meso i pite, kada Zaplanjac nema cime da se „zakiseli“. Suti moja svekrva jedan dan, drugi dan, treci vec  vidi „ce da umrem bez kiseline“, te se obrati svojoj domacici i rece joj za svoju muku i potrazi od nje kiseo kupus. Odvede je ova u podrum, kad tamo kace i kace kiselog kupusa. „Pa mene sramota da vam iznesem ovo“, rece stidljivo domacica Makedonka… 🙂

WP_000365

Prizivam proljece

„Cim skinem bozicne ukrase sa jelke, za mene pocinje proljece“, procitah nedavno medju komentarima na nekom portalu.

Slozila bih se sa damom koja je to napisala, jer evo i ja samo sto sklonih sve moguce bozicne ukrase iz raznih kutaka kuce, u meni se probudio osjecaj kao da je proljece.
Iako su temperature u minusu, snijega ipak nema, a kroz prozore ugodno sijaju sunceve zrake te tako stvaraju ugodjaj proljeca.

A to ljupko godisnje doba prizivam vec sada nijansama zelene koje sam rasporedila po dnevnoj sobi i kuhinji.
Zelene zavjese u kombinaciji sa bijelim, u istoj nijansi prekrivaci za sofe i fotelje, jastucici sa cvjetnim motivima, zelene vaze i cupovi sa cvijecem. Rucno heklane presvlake za jastucice, nedavno stigle kao poklon od drage prijateljice iz Nisa, uskoro ce zablistati mojom dnevnom sobom i upotpuniti proljetni ugodjaj.
Sa bijelom bojom namjestaja sve odaje neku lakocu i udobnost, izaziva pomalo romanticno raspolozenje.

I kada me ovih dana pitaju „kako sam“, kucnem o drvo i kao iz topa odgovorim “odlicno, ne moze bolje“ pa to svojim osmijehom iz kojeg zrace sreca i zadovoljstvo i potvrdim.

E, sad na ovom mjestu moram priznati: glavni krivci sto se bas tako osjecam, izmedju ostalog, jesu shopping maratoni ovih dana, tokom kojih sam kupila raznorazne sitnice u zimskoj rasprodaji. Sto za mene, sto za kucu.
A sto drugo zeni moze uzdrmati i probuditi hormone srece, nego tumaranja po prodavnicama, talaskanje po regalima i korpama gdje stoji “SALE%” u prodornoj crvenoj boji. Raj!

I onda zaboravis na vrijeme, gledajuci , pipajuci materijale, odmjeravanje krojeva, velicine, boje, probanje(ima i nerviranja ako je neki komad “previse mali” ), pa na kraju onaj jedinstven osjecaj kao da ces da poletis dok se kuci vracas sa prepunim kesama stvari koje stoje ko salivene bez obzira na par kila vise koja su se ipak dala sakriti.

Jedno vrijeme sam uspijevala ostati apstinentna na kupovinu ukrasa za enterijer, jer su se tokom godina nakupljale svakojake sitnice koje su s vremenom izgubile na svojoj prvobitnoj drazi ili nakon promjene boja I stila enterijera vise nisu odgovarale. Ili ih je na kraju krajeva, bilo previse.
Zavrsile su u kutijama na potkrovlju, bacene ili poklonjenje.

A sada me uhvatilo opet I to ludilo, pa kao u transu smisljam nove ukrasne kombinacije.

Cini mi se ipak sa vise stila, promisljenije, pa stoga ciljano odabirem predmete I ukrase za kucu.
U tome mi je mnogo pomogla IKEA, jer stil koji ona propagira nekako mi najvise odgovara.
Kad se jednom udje u kolo sa Ikeom, vise se ne izlazi tako lako. Bas kad pomislim, imam sve sto mi treba, samo jedan pogled na njihovu web stranicu i par klikova, uvidim da bi jos poneka polica, stocic ili ukras odgovarao nekom kutku. S druge strane, idilicno uredjene prostorije koje ocaravaju na slikama, sluze i kao inspiracija za uredjenje tj. kako pametno iskoristiti svaki kutak u stanu/kuci.

Povod za ovaj tekst bila je moja jucerasnja avantura u jednoj od filijala Ikee u Becu – isla sam javnim prijevozom, pa sam uzela samo sto sam mogla nositi u rukama– jedan stolic, metalni okrugli, Ikein klasik, neki mali romanticni stalak za kuhinju- novitet, dvije police za kuhinju- za raznorazne kutijice da budu pri ruci prilikom kuvanja i jos par sitnica.

A da sam isla sa autom, uhhh, naslo bi se tu jos par stvari koje sam zapisala na onom Ikeinom papiricu za kupovinu.

Mozda je i bolje tako, bar i slijedeci put kad odem tamo, necu se vratiti praznih ruku 😉

p.s. I

hvala mojoj mami koja mi je omogucila ovo zadovoljstvo shoppinga, jer se za to vrijeme brinula o moja 4 muskarca, da ne budu gladni I za cistocu kuce 

p.s. II

ovaj tekst nije sponzorisan 😉

20141_liro26a_01_PE290950

fotografija skinuta sa neta

Dobrodosli u Bec – korisne informacije za turiste

Odgovor na pitanje koje su godinama postavljali mnogobrojni turisti tokom svoje posjete Becu, da li postoji jedna jedina karta za sve muzeje u Becu, od januara prosle godine je potvrdan.

Nije tajna da su mnogobrojni muzeji kojima se Bec moze pohvaliti, ( a nije ih malo, blizu stotinu) glavni magneti za privlacenje turista.

Iako ovaj grad obiluje bogatom kulturnom bastinom i muzickom tradicijom, nadaleko poznatom beckom kuhinjom i nekim ostalim atrakcijama, ne racuna se da ste posjetili Bec ako niste posjetili bar Schönbrunn, Albertinu ili spanjolsku skolu jahanja. Makar ga posjetili samo za vikend, dan ili dva.

Turisticka organizacija grada Beca vec godinama unazad nudi svim posjetiocima atraktivnu „Vienna Card“, kartu koja omogucava ne samo voznju svim sredstvima javnog prijevoza unutar Beca, autobusom, tramvajem ili podzemnom zeljeznicom, vec i mnogobrojne popuste u muzejima, restoranima, prodavnicama, pri kupovini karata za predstave i koncerte kao i za vodicke ture.

Postoje dvije varijante te karte. Jedna koja je vazeca 48 a druga  72 sata od trenutka kada ste je „otkucali“ prvi put u nekom od sredstava javnog prijevoza u Becu.
Negdje je dovoljno samo pokazati Vienna Card da se dobije popust, a negdje dati i kupon koji se nalazi u brosuri koja se dobije pri kupovini te karte.

U toj brosuri navedeni su svi kooperacioni partneri, adrese i sa kojim javnim prijevozom se do tamo stize, kao i mapa grada i jos neke informacije koje mogu koristiti turistima.

Vienna Card moze se kupiti prije svega u Online Shopu turisticke organizacije, ali naravno i u samom Becu na par mjesta, kao sto je turisticki info centar pored muzeja Albertina, turisticki info centar na aerodromu, na odredjenim salterima javnog prijevoza(Wiener Linien) ili na glavnoj zeljeznickoj stanici Hauptbahnof.

Glavnu manu ove gore pomenute Vienna Card, a to je da njen vlasnik uvijek uz sebe mora imati odredjenu sumu novca ili kreditnu kartu, iskoristili su vlasnici firme Blaguss,te su dosli na ideju da lansiraju tzv. Vienna Pass kartu, sa kojom kada je jednom platite, imate slobodan ulaz u vise od 60 najpoznatijih beckih muzeja i znamenitosti. U cijenu je uracunata i neogranicena voznja u panoramskom razgledanju grada autobusima „Hop on hop off“.

Svaka karta ima svoj kod, koji se skenira na salteru za prodaju karata, pa se u zamjenu dobije ulaznica, a na pojedinim top znamenitostima poput zooloskog vrta Schönbrunn ili Albertine se bez cekanja u redovima na kasi moze uci sa Vienna Pass ako ga pokazete na kontroli karata – tzv. Fast track.

Posto je karta ogranicena, na dva, tri ili sest dana, preporucuje se sa obilaskom poceti prije podne. Karta se aktivira od prve posjete nekom muzeju ili ulasku u autobus za panoramsko razgledanje grada.

Svima koji su upoznati sa cijenama ulaznica za pojedine muzeje, u prosjeku 14€ po odrasloj osobi, slijedece cijene za Vienna Pass po osobi se mozda nece uciniti visoke ili pretjerane. U ponudi su karte za odrasle, kao I za djecu od 6-18 godina. Uz jednog odraslog, za djecu do 6 godina sve usluge su besplatne.

 

Trenutno cijene Vienna Pass karata izgledaju ovako:
Karta za dva dana: odrasli 69.-, dijete 34,50.-
Karta za tri dana: odrasli 84.- dijete 42.-
Karta za 6 dana: odrasli 99.- dijete 49,50.-

Voznja javnim prijevozom grada Beca nije ukljucena u ovoj karti, pa se opcionalno nude paketi sa tzv. Travel Card, pa je onda i cijena nesto veca.
Pri kupnji i ove Vienna Pass karte takodjer se dobije brosura sa svim potrebnim informacijama.

Karta se moze kupiti online i preuzeti na odredjenim mjestima u Becu, a centrala se nalazi u pasazu ispred drzavne opere.

Sve ostale i detaljnije informacije mozete naci na stranici https://www.viennapass.com/ .

Dobrodosli u Bec!

Photos by: Jorge Eduardo Lopez Alvarenga