Kraljevi

Da nisu sinoc odrzali onako sjajnu svirku, da me nisu totalno opustili, podarili mi osjecaj kao da sam u najmanju ruku imala 17 godina tokom ta dva sata, ton ovog teksta bi bio sasvim drugaciji.

Rijec je o koncertu niske grupe „Galija“, legendarnog rock sastava kojeg nije potrebno posebno predstavljati.

Mozda ne bih ni napisala tekst na ovu temu, da nije bilo jednog propusta organizatora koji je mene kao i jos mnoge iz publike dok smo cekali da koncert „Galije“ pocne, prilicno naljutio.

Naime, koncert je zakazan za 20h, sto ce se kasnije ispostaviti kao netacna informacija.

Prostorija u kojoj se odrzavao koncert, „Sargfabrik“, nalazi se u sklopu istoimenog stambenog kompleksa. U prijevodu naziv zvuci pomalo cudno, a znaci fabrika kovcega, s obzirom na to da se ona tu i nalazila za vrijeme austro-ugarske monarhije. Danas je to mjesto koje egzistira na pomalo utopijski nacin, samofinancirajuci, a njime upravlja „Udruzenje za integrativni nacin zivota“. To je grupa ljudi koja je bila nezadovoljna skupom stambenom ponudom grada Beca, kao i tradicionalnom namjenom za male familije, te su zeljeli realizirati stambeno rjesenje za sve modele zajednickog zivota i to nadopuniti sa raznolikom, kulturnom ponudom integrativnog karaktera.

Zbog raznolikog koncertnog programa, od jazza do world music i ostalih, kako evropskih tako i vanevropskih umjetnika, „Sargfabrik“ je osiguralo svoje mjesto u beckoj kulturnoj sceni i svaki put to i opravdavala kvalitetnim sadrzajima.

U to sam se uvjerila i ja prije par godina, kada sam imala tu cast uzivati u predivnim zvucima gitare u izvodjenju „Trio Balkan strings“, u organizaciji srpskog kulturnog foruma u Becu. Preporucujem svima koji budu imali priliku posjetiti njihove koncerte da to i ucine, jer pruzaju publici samo ono najbolje sto gitara moze da da svim ljubiteljima dobre muzike.

Ali da se ja ipak vratim na pocetak ove price.

Na ulaznici koju smo osigurali par dana pred pocetak koncerta, kao i u reklami za ovaj koncert, nije bilo rijeci da ce nastupati i neka predgrupa, sto je u ovom slucaju bila mlada becka muzicarka Jelena Djukanovic sa pratnjom.

Ne bi mi u pocetku sve djelovalo toliko razocaravajuce, da koncert sa pocetkom u 20h nije poceo u 21h, da predgrupa nije nastupala do 22h, i da se grupa zbog koje je vecina nas i dosla, „Galija“, nije pojavila na bini tek u 22h. Znaci, puna dva sata iscekivanja, u potpunoj konfuziji i postavljanju pitanja jedni drugima, da li smo mi zapravo na pravome mjestu.

Iako potpuno razocarana, odlucila sam ipak ostati ali bojkotovati mladu damu, jos prije nego sto sam je cula, ne znajuci  o kome se radi. I nije mi ni bilo vazno. Tek kada se njezin fantastican rokerski glas uz pratnju gitare i bubnjeva prosirio malom koncertnom prostorijom, shvatila sam da ce cekanje ipak biti povezano sa dodatnim muzickim dozivljajem.

I zaista. Jelena je otpjevala par domacih i stranih rock numera, uzdrmala i odusevila publiku koja je ocigledno vec cesce imala priliku cuti je uzivo. Jer, par puta se obratila druzini u jednom kraju sale.

A publika je bila mjesovita, cini mi se iz svih krajeva bivse nam zajednicke domovine, od tinejdzera pa sve do neke zrelije dobi.

Kasnije sam (preko google) saznala da je ona poznata beckoj publici izmedju ostalog jer je otpjevala pjesmu o Becu iz ugla jednog stranca, u kojem se zbog kvalitete zivota osjeca kao u svojoj domovini.

Svi oni koji su je te veceri prvi put culi, sigurni su da ce se za tu talentovanu muzicarku, koja je vjesto komunicirala sa publikom, jos cuti.

Kada su onda konacno na scenu stupili Nesa i ostali momci, nastala je prava euforija. Publika je bila jedno uz poznate rijeci i melodije ove legendarne niske grupe. Malo je reci da sam djuskajuci svaki minut njihove svirke uzivala, da su me vracali u neke tinejdzerske dane, a posebno je bilo lijepo one ljubavne stihove u toj atmosferi prezivljavati zagrljen sa voljenom osobom…:)

A svakako smo svi zajedno to vece bili pocastvovani prvim koncertom kojim su obiljezili 40 godina postojanja. Mada je brojka gigantna, pruzili su maksimalno sto se publici moze ponuditi. A nakon drugog vracanja na binu, Nesa se zahvalio i rekao: „Nemojte nas vise zvati, ne mozemo vise“ 🙂 . To mi  je bilo bas onako simpaticno, iskreno.

I za sve sto su nam sinoc poklonili, moram da kazem:

HVALA VAM KRALJEVI!!!