Sviraj violino

WP_000987

Otkako je sa nepunih pet godina moj najmladji sin posao u muzicku skolu, u kojoj je u naredne tri godine naucio osnove muziciranja, pojavila mu se zelja da nauci svirati violinu. Nekako nam nije uspjelo da ga upisemo, iz raznih razloga. Ili je bilo prerano, ili iz organizacionih razloga nije moglo. A obeshrabrilo je i to sto u Becu nije lako dobiti mjesto u gradskoj muzickoj skoli za sviranje pojedinih instrumenata, jer su ti casovi dosta povoljniji od privatnih.

 

Bez obzira na sve, to trogodisnje iskustvo u muzickoj skoli, u kojoj je naucio dosta pjesmica i svirao na jednostavnim instrumentima (razne udaraljke) pokazivalo je rezultate na raznim koncertima koje je muzicka skola pripremala za roditelje i prijatelje.

 

Nakon sto smo prosle godine promijenili mjesto boravka i preselili se van Beca, sasvim slucajno smo saznali da u prostorijama seoske osnovne  skole djeluje i drzavna muzicka skola (placa se takodjer, ali jedan dio placa opstina), te je moguce dijete upisati da svira odredjene instrumente. Veoma sam se obradovala i zatrazila detalje upisa.

Posto smo se prijavili nakon upisnog roka, izgledi da ce se san moga sina ostvariti, smanjili  su se, jer je stavljen na listu cekanja. Vec sam izgubila svaku nadu, dok me u septembru prosle godine nije kontaktirala uciteljica violine i rekla da je jedno mjesto postalo slobodno, jer je jedna djevojcica odustala.

 

Vec nakon prvog casa (koji zapravo to i  nije, jer traje 25 minuta) dobila sam listu sto sve trebam nabaviti, a prije svega violinu. Dobila sam i adresu firme koja instrumente daje na zajam, medjutim, ja sam odlucila da potrazim na internetu neku firmu u Becu, jer je ponudjena bila nesto dalje od naseg mjesta stanovanja.

 

Ne bi Bec bio ono sto jeste, svjetski poznat grad muzike, te shodno tome ima bogatu ponudu muzickih instrumenata, kao i zanatskih radnji gdje se jos rucno prave violine.

 

Nekako mi je pri tom trazenju zapala za oko stranica firme violine affairs u drugom beckom okrugu. Kontaktirala sam ih, raspitala se za cijenu i prvom prilikom uputila se na tu adresu.

 

Nasla sam ih lako. Njihova radnja nalazi se u blizini jedne metro stanice. Ususkana u nizu starih zgrada, u jednoj od sporednih ulica, nenametljivo je cekala svoje musterije.

WP_000996

WP_000997

Radnja je mala, ali odise nekom ljepotom, car muzike se osjeca u zraku. Cijeli prostor ispunjen je raznoraznim gudackim instrumentima te popratnim priborom za te instrumente. U jednom cosku nalazi se radni sto. Vidjelo se da se tu sa dosta ljubavi radi.

Docekao me jedan mlad covjek, mirne pojave i nekako krhkog izgleda. Ispostavilo se da je turskog porijekla i da nije rodjen u Becu, jer njegov njemacki nije bio perfektan. Docekao me veoma ljubazno i srdacno.

 

Nakon kratkog razgovora, u kome smo popricali o uslovima ugovora o najmu, i potpisivanja istog, dobila sam novu violinu, do tada jos nekoriscenu,  koju je jos trebalo nastimati.

 

Promatrala sam ga kako sa svojim tankim prstima namjesta zice, dok pritom violinu kao da je mazio i pazio kao dragulj. Smireno i sa puno ljubavi prema tom instrumentu, dodesavao je pojedine dijelove. Cinilo mi se da mu violine predstavljaju citav svijet, a da je tako, potvrdjivala je i prisutnost njegove djevojke u radnji, koja je skoro citavo vrijeme svirala violinu, setajuci se po radnji.

IMG_9189

WP_000994

WP_000995

Kako je sve djelovalo harmonicno, nestvarno. Kao da sam usla u jedan svijet daleko od svake realnosti, ruznih stvari, mjesto gdje je hektika stran pojam, gdje samo muzika caruje.

WP_000985

WP_000988

WP_000986

WP_000993

WP_000990

 

 

Na tom instrumentu iz Burakove radnje, moj sin je zasvirao prve note na violini.

Iako je poceo relativno kasno, sa deset godina, veoma brzo je napredovao. Za samo tri mjeseca sustigao je i onu djecu koja vec pet, sest godina sviraju, dalo se primijetiti (i nama laicima) vec na prvom koncertu muzicke skole, u decembru.

Treba naravno svirati svaki dan par puta zadate melodije, sto mu katkada tesko pada. Ali nasi aplauzi nakon svake probe, svakako su velika podrska i podsticaj. Nadam se da cemo istrajati i mi i on i ne odustati na pola puta.

A uciteljicine rijeci, da nije nikada imala djaka koji tako brzo savladava lekcije, meni kao majci svakako gode.

 

Zbog toga sam, izmedju ostalog, veoma  ponosna na mog malog virtuoza 🙂