Hercegovina

Ono sto ja ne bih ni za hiljadu godina mogla iskazati, a to su ona najdublja osjecanja prema Hercegovini: ljubav, ceznja i divljenje prema tom jedinstvenom i predivnom zemljinom kutku, ona je to uradila u par redaka, u jednoj pjesmi.

Ona, moja sestra, koja se oduvijek znala umjetnicki izraziti, i rijecima i likovno, ovom pjesmom vam priblizava ovu krsevitu zemlju. U njoj nismo rodjene ni ona ni ja, ali su nas nasi korijeni zauvijek vezali nevidljivom sponom, satkanom ljubavlju kojom smo u njoj bili obasipani, dok smo bili djeca.

 

Brda…brda….rijeka..
plavo nebo…
Mirisi i brda i rijeke i neba…
Uzdah…
Sreca…
I onda pomislis:
“ Kraj Svijeta“
Moja Planeta….
Moja draca…moje trnje…
Moj san…
Hodam u snu i diram…
Hodam u snu i pjevam…
Hodam u snu i mirisem…
Hodam..disem…zivim…
i Hercegovini se divim!

Mojoj djetinjoj glavi svaki stih srecu pravi!

Milena L….

 

 

 

 

Mrkonjici – blago na dnu moga srca (II)

Mrkonjici, selo moje drago,

u tebi sam sretna bila,

ti si moje blago!

 

Nije blago sve sto sija,

ni biseri sa dna mora,

to su ljudi koje volim,

to je moja Boskovic familija!

 

Svaka minuta provedena kod njih,

meni je strasno godila,

srce mi je tamo ostalo,

k´o da sam se u njima rodila!

 

S velikom sam radoscu uvijek

u Mrkonjice dolazila,

s velikom tugom se borila

kad sam iz njih odlazila!

 

Ispred mrkonjicke skole

stara lipa kad procvjeta,

osjetim njen predivan miris

u kom god da sam dijelu svijeta!

 

Djed i baba su voljeli

sve redom unuke svoje,

da nam nesto ne fali,

znala sam da se boje

 

Kad u posjet dodjem

kod mog djeda i bakice,

jos sa praga od kapije

vidim babu, przi prijesne priganice!

 

I djed vec prsut narez´o je,

sareni se u tanjiru,

kako se tek radovah

i babinom skripavcu siru!

 

Uvijek sam se radovala

kad ugledam jos sa kapije

familija kad se skupi

sred djedove avlije!

 

One koji zive daleko,

koje ne vidjasmo cesto,

cekali smo s nestrpljenjem

da zauzmu svoje mjesto!

 

U vatrenjaci kad bi se sastali

djed i njegovi vrsnjaci,

svoje ratne price bi pricali,

oni su tada bili moji junaci!

 

Ja sam samo cutala

i gledala njihova naborana lica

a moja masta je u proslost lutala

jer svaka ta prica znala je moju znatizelju da zagolica!

 

Na Badnji dan u zoru

kuca se brsljanom kitila,

a na Badnje vece, cijelu noc,

u vatrenjaci se veselica vrtila!

 

Razno voce ja sam brala

s rodjacima mojim ljeti,

nije nam se bilo tesko

na visoka stabla peti!

 

Moju babu Zoru uvijek cu pamtiti

po njenom nasmijanom licu,

a svaki savjet koji je davala,

govorila je kroz neku poslovicu!

 

Gledala sam cesto noge njene

dok bi koracala u polju ispred mene,

vidjela sam tezak i naporan zivot

ispisan kroz nabubrene vene!

(uvod klikni ovdje)

Jedna od ulicica u Mrkonjicima – na vrhu ulice nalazio se i djedov tor za ovce i vrtine

Pogled na Popovo polje

Gumno i pojata u blizini kuce moga djeda (tu raste najsladja kruska na svijetu)

Bijele bosanke sljive u vrtu moga djeda

Djedova vatrenjaca obrasla u vinovu lozu

Sir skripavac 🙂

Da li je objasnjenje potrebno 🙂

Hercegovacka arhitektura

Kamen do kamena, pa ipak puna topline – Hercegovina

Mrkonjici – blago na dnu moga srca

 

Neizmjerna radost me je obuzimala vec od samog pocetka, kada bih saznala da idem kod djeda i babe na selo. Bez obzira da li svi porodicno ili kada bi mi roditelji nakon dugog moljakanja dopustili da sama otputujem kod babe i djeda za vikend ili neki raspust, radosti i uzbudjenju nije bilo kraja.

 

Iako je selo Mrkonjici svega sezdesetak kilometara udaljeno od Dubrovnika, putovanje bi mi se uvijek ucinilo dugo. Mozda i zbog mnogobrojnih krivina koje su mi redovno izazivale mucninu, pa je u autu ili autobusu uvijek trebalo imati pri ruci neku kesu ili bi vozac morao stati neki put dok se zeludac ne smiri.

 

Vec od trenutka kada bismo prosli Trebinje, pocela bih brojati sela kroz koja bismo prolazili do konacnog cilja. Sirom otvorenih ociju pratila bih table pred ulazak u svako selo: Staro Slano, Lug, Žulja, Kovačina, Mesari, Dobromani, Žakovo, a kada bih ugledala tablu sa imenom sela Tulje, znala sam, jos dvije krivine i eto me u mojim voljenim Mrkonjicima.

 

Strmi puteljak koji je od ceste vodio do djedove i babine kuce pretrcala bih cini mi se u par koraka. Stara murva kao svjetionik pored ceste udno tog puta docekivala je sve goste i ukazivala da su konacno stigli na odrediste. Onda bih zastala pred kapijom, puna iscekivanja da vidim reakciju babe i djeda, njihov osmijeh i radost sto me vide. Par sirokih stepenika i vec bih bila u avliji.

xxxxxx

Jedan dio svih tih uspomena na bezbrizne dane kod babe Zore i djeda Josipa, pokusala sam opisati u sljedecim redovima, prije par godina(klikni ovdje). Njih dvoje su za mene uvijek bili i ostali simbol skromnosti, nesebicnosti, ljudskosti i svega moralnog sto se danas polako ali sigurno gubi u svakome od nas.

I zato mi svako sjecanje na njih pomaze da se oduprem svemu sto danasnje vrijeme u sebi nosi, a sto se kosi sa moralnim vrijednostima moje familije.

Na taj nacin gajim uspomene na to vrijeme koje je bilo ispunjeno radoscu, toplinom i bezgranicnom ljubavi, vrijeme koje se nicim ne moze nadoknaditi ili ponoviti, ali zato ostaje duboko u mom srcu, da pamtim dok sam ziva.

Stara murva na slici vise ne docekuje goste, posjecena je prije par godina 😦

Vatrenjaca u kojoj se nalazi ognjiste – tu je djed susio meso i baba pekla specijalitete ispod saca

U hercegovackim selima nema vodovoda, pa se kisnica hvata u catrnjama(bunarima) – u ovaj kazancic se sipala voda pa smo se tu umivali ljeti i prali ruke. Pored njega je bila ucvrscena u zidu  jedna kuka na koju je baba kacila ujutru i uvece kantu sa svjeze izmuzenim mlijekom.

 

Selo Mrkonjici podijeljeno je na gornju i donju malu. U donjoj se rodio Sv. Vasilije

Crkva Sv. Vasilija sagradjena je na mjestu gdje se nekada nalazila njegova rodna kuca

Jedna od bezbrojnih nijemih svjedoka nekadasnjeg zivota u Mrkonjicima

Panta rhei

Sinoc, pred kraj radnog vremena, promatram jednu scenu, tako obicnu, svakodnevnu, dobro poznatu. I godi.

Na rubu fontane „Panta rhei“, sjedi jedna majka i drzi svog otprilike dvogodisnjeg sina. Igra se sa njim.

Golica ga i ljubi, a njegov zvonki smijeh odzvanja holom. Smijeh, u kome se moze prepoznati sva bezbriznost koje dijete ima u narucju svoje majke.  I beskrajno povjerenje.

 

Sva ljubav ispisana je i na majcinom ozarenom licu. Dok  sreca  raste, bubri i srce u grudima hoce da iskoci od tolike njeznosti i miline. 

 

Gledajuci s osmjehom na licu njih dvoje, prisjecam se tih svojih trenutaka beskonacne srece.Trenuci, koje novac ne moze platiti. Koji prodju dok se okrenemo. Oni trenuci, za koje pozelimo da vjecno traju.

 

Panta rhei. Sve tece.  Vrijeme najbrze.

 

I tako je dosao trenutak, da  moj sedmogodisnji sin, samouvjereno i odlucno,   vec popusta u mom zagrljaju.  Osjecam,  sa sjetom i grcu u srcu, da  moja beba  prerasta u djecaka, koji vec pokazuje prve znake zrelosti i koraca prema samostalnosti. Pupcana vrpca se rasteze, samo sto ne pukne, tek sad.

 

Iako znam da tako mora biti, doslo mi je prebrzo.

 

Vec mi sada nedostaje nase spontano mazenje. On sada ne kaze „Mama, hajde da se mazimo.“

Veliki je, kaze, i nece da se mazi.  

A ja moram da molim za svaki poljubac, koji dobijem kada mi se smiluje da mi udijeli koji. Pa mu se nekada omakne, i poljubi me po nasem ritualu, nos, celo, brada, jedan obraz, drugi obraz.

 

Sad svjesno  pokusavam te trenutke milosti, da zakljucam  u svoje srce, zajedno sa svim lijepim trenucima koje mi je zivot podario sa mojom djecom .

Po treci put.

 

Kisa i ja

 

 

Volim kada pada kisa. Evo, i danas pada. Cujem kako me svojim sumom i glasnim sapatom zove da izadjem na prozor i po ko zna koji put uzivam u njenom drustvu.

     Kisa je moj prijatelj. Kazu, prijatelj se u nevolji poznaje. Kazu, prijatelj je uvijek tu kad ti je najpotrebnije, da te saslusa. Da ti pomogne. Da, kisa me nikada nije iznevjerila. Kada nisam imala kome da povjerim svoje najbolnije trenutke . Kada sam jecajuci u tami svoje sobe proklinjala svoj zivot i bez imalo nade da ce biti bolje,ona bi mi nudila svoje drustvo.

 Prvo bi necujno pokucala na drvene persijane balkonskih vrata, kao da ne zeli da se namece. A onda sve glasnije i glasnije pocela dozivati moje ime. I bas kao i danas, mamila me da otvorim velika balkonska vrata i pustim je da podijeli sa mnom teske trenutke.

     I tako, njen smirujuci, prijateljski zvuk mamio me da joj otvorim dusu, ne namecuci se, pustajuci me da sama zapocnem svoju pricu.

Stvarno,njeno drustvo mi je godilo. Otvoreno sam joj pricala sve. Moje misli su lutale s jednog kraja na drugi, price su se nizale, a ona me je strpljivo slusala i njeni prijatni zvuci smirivali su moju ranjenu dusu.

     Miris koji je ostavljala iza sebe  upijala sam zatvorenih ociju, kao neki opijum i opustao svaki misic moga tijela. Pa cak i izazivao osmijeh na licu, a po neka kap koja bi mi pala na lice bila je kao poljubac dobrog prijatelja koji mi kaze da ce biti sve u redu.

     Kazivala sam joj kako moj zivot nema smisla, kako nikada nece biti bolje. Medjutim, nije mi dala za pravo. Protestovala je mojim izjavama jakim udarcima kapi po granama stabala i svjetlosnim znacima koje je ostavljala po listovima koji su se pod njezinom tezinom savijali pa opet vracali na staro mjesto i sve tako dok nije uspjela da me uvjeri.

I ja sam joj vjerovala. Ja sam htjela da joj vjerujem.

     Da bih je uvjerila da joj vjerujem, pricala sam joj, sa osmjehom na licu, kako zamisljam svoju buducnost.

     I kisa mi je uzvracala osmjehom u kome sam prepoznala osmjeh majke koja promatra svoje cedo s puno ljubavi i topline, dok mu njezno sapuce :“Bit ce sve u redu“.

     Opet sam joj otvorila svoju dusu. Ovaj put ,sa puno nade, jaca, i nekako kao kroz maglu, vidjela sam sebe, kao zenu, koja zna sta hoce, ima uspjeha u zivotu i voljenog muskarca pored sebe: Jakog,da je stiti;  njeznog, da mu spusti glavu na rame kad joj zatreba neznost, osecajnog ,da je uhvati za ruku kad oseti da joj treba samo ta, bas njegova ruka….I  jos … djeca sa nama, vesela, nasmijana, bezbrizna. Sretna.

I,evo i danas me kisa zove u svoje drustvo. Ali ,danas dijelim sa njom ovaj svoj dosanjani san. Danas joj se, puna srece, smijesim i kazem joj :“Hvala ti kisice,drugarice moja!“. 

Odgovor je dosao sam

Cesto sam sebi postavljala pitanje jesam li dobra majka. Da li sam tu vaznu ulogu u svom zivotu odigrala kako treba? Neprospavane noci kada je bio bolestan, trzaji kada je padao dok je ucio da hoda,moja patnja dok i on pati kada su izbijali prvi zubi.

I svako moje odricanje? One suze, brige, strahovi i zebnje… Sva neizmjerna ljubav, protkana kroz svaki sekund njegovog odrastanja, kako se vraca? Da li sam nekada trebala slusati razum, a ne srce, kada sam popustala u trenutku kada sam trebala biti odlucna? Da li ce od njega biti covjek, da li sam negdje pogrijesila….

Sve je to sada iza mene. Sve je te sumnje i pitanja otjerao ovogodisnji snijeg.

Moj sincic,moj veliki sincic, najstariji od njih trojice, nedavno usao u osamnaestu, posao je sa mnom u kupovinu. Lista je bila podugacka, pa mi je njegova pomoc bila dobro dosla.

Snijeg je tih dana napadao, a posto se tog jutra temperatura popela iznad nule, poceo je polako da se topi. Bjelina koja je pruzala idilicnu sliku ulica, gubila se polako u sivilu blata, koje se sirilo cijelom sirinom trotoara.

Ne obracajuci paznju na neke opasnosti koje donosi otapanje snijega sa obliznjih zgrada, udubih se u razgovore sa mojim sinom. Odjednom mi reče : “ Pazi, mama, nemoj da hodas tim dijelom ulice, moze da ti padne snijeg i led sa krova, bas tu pada, kuda ti hodas!“ i njezno me gurnu u stranu.

Naizgled obicna scena, ta njegova gesta pokrenula je nesto u meni. Obli me neka toplina oko srca, zasuzise mi oci, poletjeh kao ptica. Eto, doslo vrijeme, da moje dijete pazi na mene,pomislih, vraca se sva ona paznja i ljubav.

Pa osjetih, kao da me sunce obasjalo i izmamilo siroki osmijeh na lice. I sve se to u meni odvijalo u jednom trenu, tako da moj sin nista od toga nije primijetio,niti je mogao naslutiti sta je sa tim svojim cinom, izazvao u meni, koju buru osjecanja. Ima smisla, shvatila sam, vrijedilo je , nije bilo uzaludno. Nista nisam pogrijesila, slusajuci svoje srce.

Ponosno i poletno nastavila sam koracati dalje, oslobodjena pitanja, koja su mi, sve do par trenutaka ranije, otezavala korake.