Tragom Tamarine akcije u Pirotu

Jedna od (malobrojnih) emisija koja skoro citavu porodicu okuplja oko malih ekrana je emisija „Sa Tamarom u akciji“ na RTS-u, koja se prikazuje jedanput sedmicno.

Taj tip emisije mi nije nov, posto sam emisije slicnog sadrzaja prije mnogo godina skoro redovno gledala na nekoliko njemackih kanala, samo sa raznim naslovima.

Iako je ponekad, a zapravo vrlo cesto, potrebno jako srce ispratiti emisiju bez da se oci napune suzama, prvenstveno zbog kolicine tuge koja se osjeti pocetkom emisije, a na kraju od radosti, kada ukucani obilaze svoj „novi“ dom. Ali prava draz emisije je zapravo promoviranje humanosti i ljudskosti koja tako nedostaje u danasnje vrijeme…

Osim toga, u koncept emisije se veoma dobro uklopila i turisticka promocija krajeva u kojima se emisija snima. Veci dio emisija odvija se na jugu Srbije, za koji se kaze da je najsiromasniji dio zemlje. A emisija otkriva da se svugdje, pa i tamo gdje se ne nadamo, kriju pravi dragulji prirode ili povijesnih spomenika koje bi vrijedilo obici i licno otkriti i dozivjeti.

IMG_0712

Tako je bilo i u emisiji nedavno prikazanoj, koja se snimala u Pirotu. Uz renoviranje kuce gdje stanuju tri sestre blizankinje oboljele od cerebralne paralize, protkali su se i kadrovi tri turisticki zanimljive lokacije u Pirotu.

Za jednu od njih, „Muzej Ponisavlja“ znala sam vec od prije i svakako je u meni postojala zelja posjetiti ga nekom prilikom.

Iako svoje odmore provodimo u Nisu i okolini, takozvanom Zaplanju, koji nisu bogzna koliko udaljeni od Pirota, tj. oko sat vremena voznje, prilika se nikada nije ukazala, bolje receno uvijek je nedostajalo vremena.

Kako je nas uskrsnji odmor od svega par dana protekao veoma brzo, a moglo bi se reci u duhu Tamarine akcije, gdje smo skoro sve vrijeme proveli renovirajuci roditeljsku kucu moga muza, izgledi da posjetimo Pirot nisu bili bas veliki. Ali posto me je ova emisija iz Pirota zaista ubijedila da moram posjetiti Pirot, iskoristila sam kasne popodnevne sate da muza, iako umornog od posla, nagovorim da „skoknemo“ do Pirota.

U planu je bilo obici muzej, „Nisavsku dolinu“ i svakako probati picu u piceriji „Mamma Rossa“.

Glavni krivac sto nam nije sve teklo po planu, moram priznati da sam bila ja kao glavni inicijator, jer se nisam dobro pripremila, tj. nisam racunala na to da ce muzej u tim popodnevnim satima vec biti zatvoren, a nisam bila zapamtila ni naziv (koji sam tek kasnije guglajuci pronasla) etno naselja nastalim na temeljima vojnih objekata. Racunala sam na to da ce nas stanovnici Pirota, kada ih budemo pitali za objekte nastale od vojnih zgrada uputiti na pravo mjesto. Ali to je bila greska. Koju cemo nekom slijedecom posjetom Pirotu ispraviti.

Mada, taj minus se nadoknadio posjetom Momcilovog grada ili Pirotske tvrdjave, kojeg smo ugledali odmah na ulazu u Pirot. Prepoznala sam ga gledajuci jednu drugu emisiju na nekom od nasih kanala i uzivo me mnogo impresionirala. Prije svega sto se srednjovjekovni duh itekako osjeca dok se obilaze kamene staze i promatraju ponosne kule do kojih na zalost nije bilo moguce blize doci jer je ulaz u samu kulu bio zakljucan, a predivno uredjen i njegovan park u podnozju te tvrdjave mami da se sto duze zadrzite u blizini tog nijemog svjedoka jednog davno proslog vremena.

 

Slijedeci cilj nam je bio „Muzej Ponisavlja“ , kojeg smo veoma lako pronasli. Ali tu smo kako se kaze, „poljubili vrata“, jer kao sto spomenuh ranije, nismo pomislili da bi mogao biti zatvoren. Ono sto smo uspjeli je, zaviriti u mali etno restoran/krcmu „Ladna voda“ koji je smjesten ispred kapije muzeja. Vrijedi ga posjetiti, makar popiti neko osvjezavajuce pice ukoliko niste toliko gladni da biste narucili neko od tradicionalnih jela, jer je ambijent vise nego ugodan, a dodatan plus je i veoma ljubazno i profesionalno osoblje. U ovoj krcmi osjeticete, sigurna sam, onaj duh juga Srbije iz proslih vijekova koji se na primjer pokusao docarati u filmu „Zona Zamfirova“. Svaki detalj tog interijera vrijedan je paznje, od meni karte sa pirotskim etno detaljima, preko lampi od burica ili plafonjerke napravljene od sita za brasno. Mnogobrojne plakete i diplome koje ukrasavaju jedan od zidova, svjedoce o kvalitetu i autenticnosti hrane i usluge.

Kakvi bi nam tek utisci bili da smo uspjeli pronaci i „Nisavsku dolinu“, etno kompleks sagradjen na mjestu gdje su nekada bili vojni objekti. Njihova facebook stranica otkriva malo vise o tom zdanju a  i na ovoj stranici koju cu sigurno detaljnije prouciti prije nego sto se slijedeci put uputim ka toj novoj turistickoj atrakciji Pirota.

IMG_0745

Nakon kratke setnje centrom, krenuli smo u potraznju nase zadnje tocke obilaska, pa smo uz detaljno objasnjenje jednog taksiste, veoma lako pronasli „Mamma Rossa“ piceriju, koja je takodjer spomenuta u Tamarinoj emisiji. Stoga je bilo logicno da smo morali probati picu koja je ovjencana mnogobrojnim nagradama iz inozemstva, a posebno je interesantno da su odnijeli pobjedu na svjetskom prvenstvu u pravljenju pice u Italiji. Naravno da smo morali probati pobjednicku picu sa staroplaninskom dinstanom jagnjetinom, koja se spominjala u emisiji. Za sladak zavrsetak veceri u jedinstvenom, umjetnoscu, tradicijom i retro detaljima prosaranom ambijentu picerije pridonio je tiramisu koji sam takodjer morala probati, posto sam vec bila tu. Sta reci, nego sveukupan gastronomski dozivljaj ocijeniti sa pet plus!

Do mog slijedeceg dolaska u juzne krajeve Srbije, svakako cu se bolje pripremiti i informisati o ovim i nekim drugim interesantnim destinacijama u Pirotu i okolini, jer me i ovaj kratki izlet uvjerio da je taj mali gradic kao turisticka destinacija svakako vrijedan paznje.

 

 

 

Advertisements

Jesenja setnja

Nesto smo se u blogerskom svijetu bas zaigrali, kolege blogeri ne prestaju da me iznenadjuju sa svojim mastovitim igricama, u smislu boljeg upoznavanja i druzenja.

Rado se odazivam i ovaj put na poziv za igru naseg komsije blogera novi internet/sopstveni potparol, a tema mi bas odgovara-  jesenja setnja u bliznjoj okolini.

Nedavno su i mene (bas prije nego sto ce me temperatura i bronhitis vezati par dana za krevet 😦  ) predivne jesenje boje i toplo sunce izmamili u setnju po selu u kome se nedavno skrasih. Drustvo su mi pravili moj najmladji sin i njegov prijatelj, nas mali komsija koji mi je na neki nacin bio i vodic, u smislu da mi je pricao razne price o pojedinim mjestima, a znajuci kako ima bujnu mastu, nikad ne znam da li je to upravo izmislio ili je stvarno istina to sto mi prica. Ali u svakom slucaju je jako zabavan, sa njim nikada nije dosadno 🙂

I evo rezultata, koje sam, gle koje slucajnosti, zabiljezila fotoaparatom, da i vi mozete uzivati u ovim jesenjim motivima austrijskog sela.

WP_000616

Ovo je stablo kajsije u dvoristu mog malog prijatelja. Ta stara vocka, posadjena krajem pedesetih godina, predstavila nam se u svojoj jesenjoj haljini – nakon sto je ljetos, kao i svake godine, podarila puno slatkih plodova. Najveci dio je otisao za rakiju, a ostatak bogate berbe nasi dobri komsije podijele po komsiluku, tako da je i nas ljetos, kao i prosle godine, zapala poneka korpa ovog rajskog voca.

Drvored pored stanice za brzi voz (Schnellbahn). Zbog direktne povezanosti sa Becom, ovaj voz ima veliki znacaj za sve one koji zive ovdje u selu, a rade u Becu. Mnoga sela i veca mjesta, koja su cak blize Becu, nemaju povezanost vozom, sto itekako otezava svakodnevne obaveze i odlazak na posao ili skolu u tim mjestima.

Drvored pored stanice za brzi voz (Schnellbahn). Zbog direktne povezanosti sa Becom, ovaj voz ima veliki znacaj za sve one koji zive ovdje u selu, a rade u Becu. Mnoga sela i veca mjesta, koja su cak blize Becu, nemaju povezanost vozom, sto itekako otezava svakodnevne obaveze i odlazak na posao ili skolu u tim mjestima. Ja stizem za pola sata na glavnu zeljeznicku stanicu  Hauptbahnhof, prijasnji Südbahnhof.

Zrelo grozdje nekako se uklapa u ovu jesenju temu - u dvoristu kuce pored zeljeznicke stanice.

Zrelo grozdje nekako se uklapa u ovu jesenju temu – u dvoristu kuce pored zeljeznicke stanice.

WP_000621

Na putu prema poljima, van naseljenog mjesta, nekoliko starih vinarskih podruma svjedoce o tome da su se ovdje naveliko proizvodila vina. Neki od njih jos su u upotrebi, a na drugima je vidljivo propadanje.

Ovaj puteljak lijevo vodi do groblja. Jedan nas poznanik, koji je takodjer u ovom selu kupio kucu, pa nas je u sali pitao da li smo i na groblju vec kupili parcelu - hmm, neugodna sala....

Ovaj puteljak lijevo vodi do seoskog groblja. Skoro svakodnevno pored moje kuce prolaze zene na biciklima, sa buketima cvijeca u korpama, i posjecuju svoje najmilije koji tu pocivaju.

Moj mali komsija skrenuo mi je paznju na tablu iznad ulaza u ovaj vinski podrum, kaze, to je stari seoski grb. Mozda je...

Moj mali komsija skrenuo mi je paznju na tablu iznad ulaza u ovaj vinski podrum, kaze, to je stari seoski grb. Mozda je…

WP_000624

Ovo smo otkrili izmedju vinskih podruma, ispricao mi moj mali komsija da su to ostaci nekadasnje gostionice

Ovo smo otkrili izmedju vinskih podruma, ispricao mi moj mali komsija da su to ostaci nekadasnje gostionice

Kada se prodju vinski podrumi, dolazi se do nepreglednih polja koja se jos obradjuju, a i poneka parcela sa vinovom lozom - tradicija se nastavlja

Kada se prodju vinski podrumi, dolazi se do nepreglednih polja koja se jos obradjuju, a i poneka parcela sa vinovom lozom – tradicija se nastavlja

Mnogobrojne njive odvojene su jedne od drugih prirodnih "zidom", zbunjevima, u kojima se cesto skrivaju mala prirodna bogatstva. Poneka vocka, veliki broz stabala zove, a naravno sada u jesen idealan za branje - sipurak

Mnogobrojne njive odvojene su jedne od drugih prirodnih „zidom“, zbunjevima, u kojima se cesto skrivaju mala prirodna bogatstva. Poneka vocka, veliki broz stabala zove, a naravno sada u jesen idealan za branje – sipurak

Prosle godine sam sa jednom mojom komsinicom brala sipurak, setale smo daleko u polje i birale najljepse plodove.

Prosle godine sam sa jednom mojom komsinicom brala sipurak, setale smo daleko u polje i birale najljepse plodove.

Iskazivanje radosti i ludiranje nije samo za djecu, zar ne?  Cari jeseni ipak ne mogu da nas ostave ravnodusnim, ma koliko zalili za ljetom :)

Iskazivanje radosti i ludiranje nije samo za djecu, zar ne?
Cari jeseni ipak ne mogu da nas ostave ravnodusnim, ma koliko zalili za ljetom 🙂 Zato, napolje, u setnju, na sunce, u prirodu i uzivajte 🙂 !!!

Srednjovjekovni duh Hainburga na Dunavu

U najistocniji grad Austrije jucer su me  po drugi put dovele neke obaveze. Prvi put prije otprilike mjesec dana, kada sam u kasno popodne dosla u ovaj mali gradic. Tada nisam stigla prosetati njegovim ulicama i upoznati ga malo bolje, iako me je vec pri samom ulasku privukao nekim posebnim carom. Zapravo, zbog svog brdovitog pejzaza, mnostvom zelenila i nekim slikama koje su se pruzale pred mojim ocima, nevjerovatno su me podsjecale na mediteransko podneblje. Mozda je tome pridonijela neposredna blizina Dunava, koji danas, kao i ranije kroz svoju povijest, ima veliko znacenje za ovaj gradic.

 

Udaljen oko pedeset kilometara od Beca, a tek petnaestak od Bratislave, ne cudi to sto od 2009. javni prijevoz Bratislave nudi i voznju do Hainburga na Dunavu.

 

Moja opcinjenost gradom me je natjerala da ga za vrijeme druge kratke posjete malo bolje upoznam, pa sam pitala prodavacicu dok sam kupovala sladoled na malom,centralnom trgu, gdje je najbolje prosetati u Hainburgu. Uputila me niz strme ulicice, do zeljeznicke stanice, ispred koje se pruza sirok pogled na dunavsku promenadu.

 

Tek kada sam ugledala predivnu pjescanu obalu i netaknutu, idilicnu prirodu na drugoj strani Dunava, sjetila sam se price koju sam cula prije mnogo godina, dok sam se upoznavala sa zivotom austrijskog umjetnika Hundertwassera.

U toj prici glavni akteri su bili ljudi, izmedju ostalog mnoge licnosti iz javnog zivota Austrije, koji su se 1984. godine demonstracijama, neobicnim nastupima u javnosti, okupacijom tog podrucja, kao i referendumom izborili protiv planirane izgradnje hidroelektrane na podrucju Dunava u blizini Hainburga. Tadasnji dogadjaj bio je vazan politickoekoloski i demokratskopoliticki dogadjaj za Austriju, pa je i sam tok demonstracija i nacin zabrane izgradnje postao kamen temeljac svijesti demokratije ali i energetske politike u Austriji. To podrucje postalo je 1996. godine dio nacionalnog parka dunavske doline, koji je inace posljednji veliki krajolik rijecne doline srednje Evrope.

 

Setnja ovim dijelom obale Dunava, po suncanom, proljetnom danu, zaista je pravi dozivljaj za duh i tijelo. Neki neopisiv mir i spokoj obuzima dusu pri pogledu na nepregledan tok rijeke, ukrasen sljunkovitom obalom i gustom sumom, dok sum vode djeluje ugodno opustajuce.

 

Ono sto me posebno fasciniralo u ovom gradu Donje Austrije, jesu dobro sacuvani tragovi srednjovjekovne arhitekture. To je prije svega dvorski kompleks sa 2,5km dugim zidinama i mnogobrojnim tornjevima i vratima, a ujedno je i najstarije i najocuvanije gradsko utvrdjenje u Evropi(13.St.). Ovaj put sam ga samo mogla vidjeti iz daljine, sa obale Dunava, ali zato nista manje utisaka nisu na mene ostavili par gradjevina pored kojih sam prosla u setnji do obale Dunava, kao npr. tzv.“Fishertor“ (ribarska vrata) ,dio gradskog utvrdjenja, koji je visok cetiri sprata, a tu informaciju pruza tabla pricvrscena na njegove zidine.

Na istom prolazu, spomen- tabla govori o velikom pokolju stanovnistva grada od strane Turaka za vrijeme druge turske opsade Beca, 1683.

 

Kao i mnoga mala mjesta van Beca, koja su vrijedna posjete ili jednodnevnog izleta, tako i Hainburg na Dunavu ima neku posebnu draz kada se proseta njegovim glavnim trgom. Sve je tu, na jednom mjestu. I crkva, i opstina, i fontana, kao i mnogobrojne male prodavnice, smjestene u slikovitim kucicama, kao i nezaobilazne kafe slasticarne.

 

Napustajuci ovaj gradic, nakon kratke setnje, koja svakako trazi da neki drugi put bude nastavljena, ugledala sam tablu koja oznacava put ka Carnuntum, rimskom arheoloskom naselju i turistickoj atrakciji. To bi tek bilo interesantno – skok iz srednjeg vijeka u doba rimskog carstva.

Hainburg na Dunavu kao vremenska masina – moglo bi se reci.

WP_000066 WP_000067 WP_000070

zeljeznicka stanica

WP_000071

WP_000072(1)

WP_000073

spomen- ploca stradalim stanovnicima za vrijeme 2. turske opsade Beca

WP_000074

informacija o „ribarskim“ vratima

WP_000075

uski prolaz na vise spratove „ribarskih“ vrata

WP_000077

pogled na „ribarska“ vrata

WP_000078

centralni trg

WP_000079

gradska vijecnica

WP_000081(1)

WP_000082

WP_000083

WP_000084

WP_000085

WP_000086

WP_000095

kroz brojna polja Donje Austrije postavljene su moderne vjetrenjace – pejzaz koji se pruza napustajuci Hainburg, u pravcu Beca

 

 

 

 

Hundertwasser u vrtu sretnih mrtvaca

Vec se radujem tome,

i sam da postanem humus,

sahranjen go, bez kovcega, ispod lalinog drveta,

na mojoj zemlji u Ao Tea Roa.

****

Sahrana mora biti bez kovcega, tijelo da se umota u mrtvacko platno, ukopano najmanje 60cm ispod povrsine zemlje.

Treba se posaditi stablo iznad groba, kroz koje ce simbolicno,

ali i stvarno, mrtvac nastaviti da zivi.

****

Mrtvac ima pravo da se ponovo rodi u formi na primjer jednog stabla,

koje ce iznad i kroz njega da raste.

Tako bi nastala jedna sveta suma zivih mrtvaca.

Vrt sretnih mrtvaca.

Ovako je poznati austrijski umjetnik Friedensreich Hundertwasser (15.12.1928. – 19.02.2000.) razmisljao o smrti i onome sto dolazi poslije nje.

Ne samo da se njegov jedinstveni zivotni i umjetnicki stil razlikovao od ostalih njegovih savremenika, vec se i nacin njegove sahrane, po vlastitoj zelji,  umnogome razlikuje od opste poznatih rituala.

Tema smrti njemu nije bila strana, bila je sastavni dio njegovog zivota. Pratila ga je jos od djetinjstva, iz vremena nacisticke Njemacke, kada su u koncentracionim logorima poubijani skoro svi clanovi njegove porodice sa majcine strane, koja je bila Zidovka.

Citav svoj zivot, kako kroz svoju umjetnost, tako i samim neobicnim nacinom zivota kao i aktivnostima u oblasti ekologije, posvetio je prirodi. Koja je za njega bila ucitelj i postala neka vrsta religije.

I zbog toga je zelio da nakon smrti  postane dio te prirode, da se na gore opisan nacin sahrani i sto brze pretvori u humus.

Ao Tea Roa – naziv za Novi Zeland na jeziku Maorija, domorodaca te zemlje.

Otkako je jos kako dijete ugledao slike predivnih zelenih krajolika Novog Zelanda, Hundertwasser je sanjao o tome da jednog dana sa svojim brodicem otplovi do te zemlje.

I taj san se ostvario.  Pocetkom sedamdesetih godina kupio je u Veneciji stari ribarski brodic, preuredio ga za svoje potrebe i otplovio u pravcu Novog Zelanda. Tamo je kupio komad zemlje, zivio skromno i u skladu sa prirodom. Nakon nekoliko godina, dobio je i novozelandsko drzavljanstvo. U mjestu Kawakawa ostavio je umjetnickog traga, tako sto je, na molbu stanovnika, preuredio javni WC u svom prepoznatljivom stilu, sa puno zaobljenih linija, sarenih plocica i prozorima od boca. Bio je i politicki aktivan. Osnovao je gradjansku inicijativu za ocuvanje postanske zgrade u Kawakawa, a kao znak simpatije prema prastanovnicima Maorijima, projektovao je zastavu za Novi Zeland, u obliku savijene paprati – Koru, koja je bila njihov simbol. Nikada nije postala oficijelna zastava.

Da bi se zaokruzila citava prica oko njegove neobicne sahrane, treba spomenuti da je Hundertwasser osamdesetih godina proslog stoljeca kod novozelandskih vlasti predao  zahtjev da mu se odobri da bude sahranjen drugacije nego sto to propisi dopustaju. Naravno, da su bili zbunjeni jednim takvim zahtjevom, koji dolazi od covjeka koji je bio u dobrom zdravstvenom stanju i ne tako duboke starosti, ali su mu ipak dali tu dozvolu.

Svoju viziju „Vrta sretnih mrtvaca“ Hundertwasser predstavio je na istoimenoj slici koju je naslikao vec 1953. godine.

U njoj tematizira  sahranu u skladu sa prirodom. Prikazuje groblje okruzeno ogradom, nad grobovima su posadjena stabla, a ponegdje se vidje spirale, koje simbolizuju kruzni tok zivota. Zelene, nasmijane glave predstavljaju „sretne mrtvace“.

O stablima iznad grobova Hundertwasser je rekao:

„Ne umire se, vec se zivi dalje kroz drvo. Vracamo prirodi nesto, sto smo joj  oduzeli. A zauzvrat dobijamo cistu savjest i sretne mrtvace.“

Sliku „Vrt sretnih mrtvaca“ mozete naci na Google ako utipkate “ Der Garten der glücklichen Toten“

Bosanski lonac

Sta je potrebno imati za originalni bosanski lonac?

komsiju Bosanca

Foto0318

komsiju Bosanca koji voli kuvati

Foto0319

komsiju Bosanca koji ima zemljani lonac

Foto0321

komsiju Bosanca koji je pripremio sve potrebne sastojke

Foto0322

komsiju Bosanca koji umije to sve ukusno zaciniti

Foto0324

komsiju Bosanca koji to sve sa puno ljubavi stavi kuvati

Foto0325

i onda se sve to lijepo krcka kod komsije Bosanca 🙂

Foto0334

i za maksimalni uzitak, komsinicu Bosanku koja sve to lijepo zaokruzi sa domacom pogacom

Foto0335

lijep, suncan okotobarski dan da uzivanje bude potpuno  🙂 !

Jesen u meni…i oko mene caruje

Bogate plodove ljeta, koje sam uzgajala u svojoj basti, vec smo odavno u slast pojeli.

Povrce iz basteOLYMPUS DIGITAL CAMERA

Mladi luk, salata, rukola, kratko vrijeme rotkvica i kolorabi, obogacivali su nasu trpezu u ljetnom periodu. Paradajz i krastavci sve do skoro, dok prvi mraz nije unistio stabljike, na kojima se nalazilo jos mnogo zelenih plodova, bez sanse da sazriju. Sada zemlja izgleda pusto, nakon sto su stabljike iscupane, a jos pokoji plod cherry paradajza na povrsini zemlje lezi kao nijemi svjedok bujnog, ljetnog zivota.

Sladili smo se i socnim kruskama, koje su ove godine prvi put rodile, tri godine nakon sto smo ih posadili. To nas je bas obradovalo, dok su se ostale vocke, jabuka i sljiva, u isto vrijeme posadjene, protivile nastaviti formirati plodove, pa su sa sebe stresle prve cvjetove vec u maju, i tako nas rastuzile, vec na startu. Moj muz im je vec zaprijetio: “ Ne rodite li sledece godine, zamijenice vas druge!“ 🙂

Foto0256u nasem mini vocnjaku

Ne pricinjava mi samo boravak u mojoj basti veliko zadovoljstvo, vec je i sam put od Beca do sela pun iznenadjenja.

OLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAslikano ljetos

Dok smo upoznavali tu rutu koja se velikim dijelom proteze kroz velike, plodne njive Donje Austrije, bili smo pozitivno iznenadjeni koliko su neki ljudi, seljaci, prije mnogo, mnogo godina bili pametni i uzduz puta posadili vocna stabla. I to u „nicijoj zemlji“, uski prostor koji dijeli njive od puta. Prepune grane rumenih plodova jabuka i poneka kruska, pozdravljaju putnike u jesen, a u rano ljeto, pocetkom juna, slatki plodovi tresanja pozivaju na gozbu.

OLYMPUS DIGITAL CAMERAslikano ljetos
Kao i proslih godina, cekali smo da te vocke sazriju, da mozemo da ih oberemo.

Ovaj osuncani vikend, svoju zavrsnicu imao je danas upravo ubiranjem plodova koje nam je ova jesen velikodusno poklonila. Danasnja nedjelja bila je puna akcije i u znaku zadovoljstva, gdje su sva cula uzivala :).

Sarenilo njiva, okupanih jesenjim suncem, djelovale su idilicno, mamile nase poglede i tako na magican nacin, unosile bezbriznost i mir u nase duse.
One  su sada sredinom oktobra vec izorane i posijane zitom, a na nekima se jos vide zeleni listovi neke vrste repe, dok kukuruz, vec pozutjele stabljike i listova, ceka da bude obran.

OLYMPUS DIGITAL CAMERAslikano ljetos, a slicno je izgledalo i danas

VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100danas

Vec odavno se u prodavnicama ne mogu kupiti ukusne, socne jabuke, pa nam je to jedinstvena prilika da se prisjetimo ukusa prave jabuke, kakve smo jeli kao djeca.
Te jabuke niko ne odrzava, sto znaci, niko ih i ne prska. Socne i slatke, pravi su delikates jedinstvenog bogatstva ukusa. Pojedine sorte bih mogla oznaciti kao starinske, jer se razlikuju po izgledu i okusu od ostalih koje sam do tada poznavala.

VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100moj muz danas u akciji

VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100mali broj ljudi zastane da bere jabuke, tako da veliki broj ovog voce propadne

VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100zanosni plodovi na sve strane puta

Ali nije samo branje jabuka danas bio nasa glavna zanimacija.

Tako sam, kao i svake godine u ovo doba, uzivala u skupljanju plodova oraha.
I oni su posadjeni pored puta, i to najvecim dijelom od svih ostalih, i samo cekaju da budu obrani.
Nema ljepse rekreacije u prirodi od toga, vjerujte mi. Djeluje opustajuce, a radost pri pronalasku svake pojedine jatke, pa i neka vrsta takmicenja ko ce vise da sakupi tih ukusnih kostunjavih plodova, cinilo je da se osjecamo kao djeca.

VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100

Jos nesto je obiljezilo ovaj vikend.

Moj sin je upoznao novog prijatelja. Malog jezica Maksa(tako mu je moj sin dao ime).

Posto veoma voli zivotinje, uzeli smo ga kod sebe. Moj sincic bio je presretan sto ima jeza za kucnog ljubimca. Uz to smo htjeli da mu pomognemo da lakse prezimi, jer im prijeti masovno uginuce, kako smo culi nedavno preko medija. Zbog poremecaja klime  kasno su dosli na svijet,pa hladnoca i nedostatak hrane prijete tim slatkim,nejakim mladuncima.

VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100

Nakon sto smo u internetu pronasli da nije tako lako uzgajati mladunce jezeva, jer im se npr. ne moze davati obicno mlijeko, sto smo mi odmah dali, vec specijalno mlijeko za macke i slicno, obeshrabrili smo se i razocarali. Savjetuje se da je najbolje da se odnese u dom za zivotinje, gdje ce se strucnjaci pobrinuti za njih.

Zanimali smo se sa tim malim stvorenjem cijelo popodne, i nakon sto smo mu ponudili prenociste u nasem toplom domu, uvidjeli smo da mi ne mozemo nista vise uciniti za njega. Doma za zbrinjavanje zivotinja u nasem selu na zalost nema, pa smo ga teska srca na kraju pustili opet u prirodu, u nadi da ce prezivjeti.

Bio je ovo nakon duzeg vremena zanimljiv izlet u prirodu, obojen svim bojama i radostima jeseni, zacinjen ukusom plodova koje nudi ovo godisnje doba.

VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100VLUU L100, M100  / Samsung L100, M100

Put za Babusnicu

Covjek ne zna nikada kuda ce ga sve zivotni putevi voditi, u koje krajeve ce njegova noga krociti, kakve ljude ce upoznati. A da nije jednog divnog prijateljstva, mislim da ne bih imala razloga ikada otici u jedno malo mjesto na jugu Srbije, u Babusnicu.

Jedna od dionica puta koja vodi do Babusnice, jeste preko Zaplanja i vlasotinacke opstine.
Impesivni krajolici i prirodne ljepote, sakrivene medju stijenama i rijekama, i sela koja se nizu uzduz puta, imaju da ispricaju neku pricu iz svoje proslosti, posto se sadasnjost posljednjim trzajima bori da ostavi traga za buducnost.

Jedno od tih sela zainteresiralo me vec kada nas je glavni put doveo u centar sela. Netipicna arhitektura zgrada koje se redjaju sa obje strane puta, navela me da bujicom pitanja obaspem moga muza, koji je ponesto znao o proslosti sela.

Kako mi je ispricao, u tom selu Ljuberadja nekada je cvjetala trgovina i  mogli su se naci najbolji zanatlije raznih zanimanja u tom kraju. Nije ih bilo nadaleko tako spretnih i vrijednih. Dolazili su ljudi iz udaljenih sela, pjesacili bi preko brda po nekoliko sati, da bi ugovorili poslove sa najboljim majstorima. Cuveni su bili i vasari svake nedjelje u Ljuberadji.

Neki ljudi se u tim krajevima bave i proizvodnjom meda. Jedna mala tabla sa natpisom „Luznicki med“  postavljena pored jedne kuce kraj puta u selu Modra Stena, navela nas je da svratimo i kupimo neku teglu. Docekali su nas veseli djedica, koji je bio zaduzen za odrzavanje kosnica,  i njegova ljubazna starica. Ona je vodila glavnu rijec kada je pocela prica o kupovini meda. Teret teskoga zivota na njoj je bio vidljiv- do pola savijenih ledja, setala je po dvoristu obavljajuci sitne poslove dok je razgovarala sa nama, da bi se na kraju uputila u kucu po teglu meda za probu. Fantastican ukus meda i trgovacka sposobnost starice dovela je do toga da smo ih napustili sa gepekom punim meda, zaliha za cijelu godinu i duze.

I nasi prijatelji u Babusnici su vrijedni ljudi.

Pored povremenih, nesigurnih i lose placenih poslova, nas prijatelj se vec godinama bavi uzgojem kupina.  To je posao u koji je ukljucena cijela familija i glavni je izvor prihoda. Njegova zena ima stalan posao i po zanimanju je zdravstveni radnik, sto nije razlog da  svakodnevno ne ode i na plantazu kupina i, kako mi je objasnila njeno glavno zaduzenje, da veze nove mladice kupine koje ce sljedece godine nositi rod, a stare posijece.

Nemalo sam bila iznenadjena kada sam za vrijeme posjete ove godine ugledala redove kupina kojima se ne nazire kraj. Dugacki su preko 100 metara.

Tako nas prijatelj, zbog brojnih obaveza ne nalazi vremena za jedan od hobija- slikanje. Zena ga, kako kaze,  jedva nekada nagovori da naslika neku sliku. I zaista, i ja sam se uvjerila u njegov talenat.
U srednjoj skoli, pricao je, bio je zaduzen svojim drugarima pisati domace zadatke iz tehnickog crtanja, takodjer jedan od njegovih talenata. Teska financijska situacija sprijecila ga je da zavrsi fakultet koji je upisao po zavrsetku srednje skole. Zato danas ne odbija i najteze poslove, kako bi svome sinu omogucio da zavrsi fakultet.
A o ronjenju, njegovoj velikoj ljubavi iz mladalackih dana, vrlo rado prica.
Ono malo slobodnog vremena koje nadje tokom ljetnih dana, iskoristi za kupanje u bazenu koji je izgradjen u Babusnici prije par godina, a od njegove kuce udaljen svega nekoliko stotina metara.

Put u Babusnicu svaki put je za mene otkrivanje neceg novog, autenticnog, razlog da se radujem susretu sa prijateljima, sa kojima nas vise toga veze, nego razdvaja.

BildOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAna dobro skrivenoj obali rijeke, mogu se vidjeti skupine kupaca koji su tu pronasli idealno mjesto za rashladjenje u vrelim, ljetnim danima

OLYMPUS DIGITAL CAMERAJedan od rijetkih stanovnika Ljuberadje

OLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERA

tihi svjedoci proslosti Ljuberadje

OLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERA

OLYMPUS DIGITAL CAMERApogled na kompleks vodovoda,veoma vaznog za napajanje Nisa

OLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERApogled sa strane, na ulasku u Babusnicu

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

OLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAove tvornice su nekada radile i zaposljavale veliki dio stanovnistva Babusnice,a danas…

OLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERA

OLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERApogled na dugo iscekivani bazen u Babusnici

OLYMPUS DIGITAL CAMERAhljeb sa sedam kora- proizvodnja kupine

OLYMPUS DIGITAL CAMERAjos malo, pa pocinje berba

OLYMPUS DIGITAL CAMERAplantaza kupine

0komsijine ekoloske sljive