Tragom Tamarine akcije u Pirotu

Jedna od (malobrojnih) emisija koja skoro citavu porodicu okuplja oko malih ekrana je emisija „Sa Tamarom u akciji“ na RTS-u, koja se prikazuje jedanput sedmicno.

Taj tip emisije mi nije nov, posto sam emisije slicnog sadrzaja prije mnogo godina skoro redovno gledala na nekoliko njemackih kanala, samo sa raznim naslovima.

Iako je ponekad, a zapravo vrlo cesto, potrebno jako srce ispratiti emisiju bez da se oci napune suzama, prvenstveno zbog kolicine tuge koja se osjeti pocetkom emisije, a na kraju od radosti, kada ukucani obilaze svoj „novi“ dom. Ali prava draz emisije je zapravo promoviranje humanosti i ljudskosti koja tako nedostaje u danasnje vrijeme…

Osim toga, u koncept emisije se veoma dobro uklopila i turisticka promocija krajeva u kojima se emisija snima. Veci dio emisija odvija se na jugu Srbije, za koji se kaze da je najsiromasniji dio zemlje. A emisija otkriva da se svugdje, pa i tamo gdje se ne nadamo, kriju pravi dragulji prirode ili povijesnih spomenika koje bi vrijedilo obici i licno otkriti i dozivjeti.

Tako je bilo i u emisiji nedavno prikazanoj, koja se snimala u Pirotu. Uz renoviranje kuce gdje stanuju tri sestre blizankinje oboljele od cerebralne paralize, protkali su se i kadrovi tri turisticki zanimljive lokacije u Pirotu.

Za jednu od njih, „Muzej Ponisavlja“ znala sam vec od prije i svakako je u meni postojala zelja posjetiti ga nekom prilikom.

Iako svoje odmore provodimo u Nisu i okolini, takozvanom Zaplanju, koji nisu bogzna koliko udaljeni od Pirota, tj. oko sat vremena voznje, prilika se nikada nije ukazala, bolje receno uvijek je nedostajalo vremena.

Kako je nas uskrsnji odmor od svega par dana protekao veoma brzo, a moglo bi se reci u duhu Tamarine akcije, gdje smo skoro sve vrijeme proveli renovirajuci roditeljsku kucu moga muza, izgledi da posjetimo Pirot nisu bili bas veliki. Ali posto me je ova emisija iz Pirota zaista ubijedila da moram posjetiti Pirot, iskoristila sam kasne popodnevne sate da muza, iako umornog od posla, nagovorim da „skoknemo“ do Pirota.

U planu je bilo obici muzej, „Nisavsku dolinu“ i svakako probati picu u piceriji „Mamma Rossa“.

Glavni krivac sto nam nije sve teklo po planu, moram priznati da sam bila ja kao glavni inicijator, jer se nisam dobro pripremila, tj. nisam racunala na to da ce muzej u tim popodnevnim satima vec biti zatvoren, a nisam bila zapamtila ni naziv (koji sam tek kasnije guglajuci pronasla) etno naselja nastalim na temeljima vojnih objekata. Racunala sam na to da ce nas stanovnici Pirota, kada ih budemo pitali za objekte nastale od vojnih zgrada uputiti na pravo mjesto. Ali to je bila greska. Koju cemo nekom slijedecom posjetom Pirotu ispraviti.

Mada, taj minus se nadoknadio posjetom Momcilovog grada ili Pirotske tvrdjave, kojeg smo ugledali odmah na ulazu u Pirot. Prepoznala sam ga gledajuci jednu drugu emisiju na nekom od nasih kanala i uzivo me mnogo impresionirala. Prije svega sto se srednjovjekovni duh itekako osjeca dok se obilaze kamene staze i promatraju ponosne kule do kojih na zalost nije bilo moguce blize doci jer je ulaz u samu kulu bio zakljucan, a predivno uredjen i njegovan park u podnozju te tvrdjave mami da se sto duze zadrzite u blizini tog nijemog svjedoka jednog davno proslog vremena.

 

Slijedeci cilj nam je bio „Muzej Ponisavlja“ , kojeg smo veoma lako pronasli. Ali tu smo kako se kaze, „poljubili vrata“, jer kao sto spomenuh ranije, nismo pomislili da bi mogao biti zatvoren. Ono sto smo uspjeli je, zaviriti u mali etno restoran/krcmu „Ladna voda“ koji je smjesten ispred kapije muzeja. Vrijedi ga posjetiti, makar popiti neko osvjezavajuce pice ukoliko niste toliko gladni da biste narucili neko od tradicionalnih jela, jer je ambijent vise nego ugodan, a dodatan plus je i veoma ljubazno i profesionalno osoblje. U ovoj krcmi osjeticete, sigurna sam, onaj duh juga Srbije iz proslih vijekova koji se na primjer pokusao docarati u filmu „Zona Zamfirova“. Svaki detalj tog interijera vrijedan je paznje, od meni karte sa pirotskim etno detaljima, preko lampi od burica ili plafonjerke napravljene od sita za brasno. Mnogobrojne plakete i diplome koje ukrasavaju jedan od zidova, svjedoce o kvalitetu i autenticnosti hrane i usluge.

Kakvi bi nam tek utisci bili da smo uspjeli pronaci i „Nisavsku dolinu“, etno kompleks sagradjen na mjestu gdje su nekada bili vojni objekti. Njihova facebook stranica otkriva malo vise o tom zdanju a  i na ovoj stranici koju cu sigurno detaljnije prouciti prije nego sto se slijedeci put uputim ka toj novoj turistickoj atrakciji Pirota.

Nakon kratke setnje centrom, krenuli smo u potraznju nase zadnje tocke obilaska, pa smo uz detaljno objasnjenje jednog taksiste, veoma lako pronasli „Mamma Rossa“ piceriju, koja je takodjer spomenuta u Tamarinoj emisiji. Stoga je bilo logicno da smo morali probati picu koja je ovjencana mnogobrojnim nagradama iz inozemstva, a posebno je interesantno da su odnijeli pobjedu na svjetskom prvenstvu u pravljenju pice u Italiji. Naravno da smo morali probati pobjednicku picu sa staroplaninskom dinstanom jagnjetinom, koja se spominjala u emisiji. Za sladak zavrsetak veceri u jedinstvenom, umjetnoscu, tradicijom i retro detaljima prosaranom ambijentu picerije pridonio je tiramisu koji sam takodjer morala probati, posto sam vec bila tu. Sta reci, nego sveukupan gastronomski dozivljaj ocijeniti sa pet plus!

Do mog slijedeceg dolaska u juzne krajeve Srbije, svakako cu se bolje pripremiti i informisati o ovim i nekim drugim interesantnim destinacijama u Pirotu i okolini, jer me i ovaj kratki izlet uvjerio da je taj mali gradic kao turisticka destinacija svakako vrijedan paznje.

 

 

 

Hercegovina

Ono sto ja ne bih ni za hiljadu godina mogla iskazati, a to su ona najdublja osjecanja prema Hercegovini: ljubav, ceznja i divljenje prema tom jedinstvenom i predivnom zemljinom kutku, ona je to uradila u par redaka, u jednoj pjesmi.

Ona, moja sestra, koja se oduvijek znala umjetnicki izraziti, i rijecima i likovno, ovom pjesmom vam priblizava ovu krsevitu zemlju. U njoj nismo rodjene ni ona ni ja, ali su nas nasi korijeni zauvijek vezali nevidljivom sponom, satkanom ljubavlju kojom smo u njoj bili obasipani, dok smo bili djeca.

 

Brda…brda….rijeka..
plavo nebo…
Mirisi i brda i rijeke i neba…
Uzdah…
Sreca…
I onda pomislis:
“ Kraj Svijeta“
Moja Planeta….
Moja draca…moje trnje…
Moj san…
Hodam u snu i diram…
Hodam u snu i pjevam…
Hodam u snu i mirisem…
Hodam..disem…zivim…
i Hercegovini se divim!

Mojoj djetinjoj glavi svaki stih srecu pravi!

Milena L….

 

 

 

 

Kuvan kisel kupus na zaplanjski nacin

U jeku sezone degustacije kiselog kupusa kao zdrave zimske salate, kod mene se obavezno za obrok nadje i kao glavno jelo. Na nacin kako sam naucila od moje zaove, vrsne zaplanjske domacice.

Iako ona u Becu zivi vec vise od 40 godina, jos uvijek priprema jela na tradicionalni nacin, onako kako je naucila od svoje majke, svekrve, svekra i ostalih koji su imali utjecaja na nju jos od rane mladosti.

Ne moze se reci da se u Becu ne moze kupiti vec gotov kiseo kupus, ili kod seljaka u obliznjim selima, ali vecina nas koji ovdje zivimo spremamo ga sami za svoje potrebe, uglavnom po podrumima zgrada u kojima zivimo (pa se nerijetko ostali stanari bune zbog „smrada“ koji se siri prilikom nosenja iz podruma u stan) a oni rijetki koji ovdje imaju i kuce, kisele ga u garazi ili nekog drugoj sporednoj prostoriji.

Sirov kupus se godinama donosio iz Srbije, pa cak i danas, mada ga vecina nasih ljudi kupuje kod austrijskih seljaka, koji ga uzgajaju u ogromnim kolicinama. Jedan dio tih seljaka i sami ga kisele i nude na prodaju, kao i ostalo kiselo povrce u teglama.

 

Slabo nasi ljudi u domovini znaju sa koliko stresa, straha i znojenja je na granicnom prijelazu sa Madjarskom povezano prenosenje domaceg suvog mesa i ostalih domacih specijaliteta koje su im roditelji i  ostala rodbina „utrpali“, te se tako vecina odlucuje suvo meso kupovati na pijacama u Becu ili direktno kod seljaka.

Takodjer je moguce na primjer otici kod seljaka koji uzgaja svinje te sam odabrati svinju i prisustvovati pripremi za susenje. Neka vrsta izleta na selo, gdje se moze razgledati imanje, uz koju kapljicu domaceg vina kojim seljak u medjuvremenu pocasti musterije. Pa kada je meso osuseno, opet se napravi izlet da bi se meso preuzelo.

 

Oni kojima je gurmanluk u krvi, pa uzivaju i u spremanju nekih specijaliteta, a ne toliko u kupovini gotovog proizvoda, ma koliko dobar bio,  doci ce do nacina da  i ovdje u tudijini pronadje mjesto da osuse meso sami – u tome uzivaju vise nego u samoj degustaciji, reklo  bi se. Pa ako nemaju vlastiti prostor, onda ce se naci vec prijatelj nekog prijatelja ili rodbine, koji ima odgovarajuci prostor za pripremu i samo susenje. Neki imaju improvizirane susare, neki su napravili „original“, al od svega toga je najvaznije da muskarci imaju mjesto gdje ce na taj nacin zabaviti.

 

Ovi gore spomenuti specijaliteti, glavni su sastojci izmedju ostalog,  za dobar kuvan kupus na zaplanjski nacin. Ne treba da vas zbunjuje u naslovu rijec „kisel“, jer se u Zaplanju tako kaze za kiselo.

 

Tesko je odrediti mjere, koliko cega, vec sve otprilike.

Za dvoje ljudi, vise nego dovoljna je jedna glavica kiselog kupusa, pa ako se ne pojede sve, ima i za jos koji obrok.

Glavica kupusa se isijece na kriske, tj. da svaka kriska obuhvati i korijen kupusa, dobije se izgled polumjeseca. Ako je kupus prekiseo, prethodno ga isprati vodom.

Kriske kiselog kupusa se redjaju po dnu serpe, pospe pomalo vegete (ukoliko kupus i suvo meso nisu dovoljno slani – u suprotnom, NE DODAVATI VEGETU). Potom se stavi preko kupusa tanak sloj krupnije sjeckanog praziluka, pa preko njega suvo meso- najbolja opcija su  rebra i slanina. Sve slojeve tim redom dok se sastojci ne utrose.

Po vrhu zaliti mljevenim paradajizom iz flase, 2-3 dl, ukoliko se radi o vecoj kolicini kupusa, onda shodno tome i nesto vise.

 

Posebno u jednom tiganju otopiti 2-3 kasike masti, pa u njoj na kratko proprziti 2 ( 3 kasike ako se radi o vecoj kolicini kupusa) kasike mljevene crvene paprike, po ukusu i pomalo ljute. Sa tom zaprskom preliti kupus i naliti vodom da predje kupus. Kuvati 2-3 sata, a kada je kupus vec gotovo kuvan, skinuti poklopac i na jakoj vatri pustiti da skoro sva voda iskipi. Pri tom paziti da ne ispari bas sva voda, da jelo ne zagori.

 

Obavezno se u Zaplanju kiseo kupus sluzi ne sa hljebom, vec sa jednom vrstom pite od sira, kako u Zaplanju kazu, banicom. I zaista je to veoma dobra kombinacija, od koje i sama rijetko odstupam.

Nacin pripreme banice, klikni ovdje.

 

Voljela bih cuti vase utiske, ukoliko se odlucite spremiti kiseo kupus na ovaj nacin 🙂

 

Prijatno!

 

Kod Zaplanjaca u gostima

Za sve one koji imaju neke dalje ili blize clanove familije, koji zive na jugu Srbije, tacnije receno Zaplanju, ili su u posljednje vrijeme stekli prijatelje iz tih krajeva, uglavnom preko neke drustvene mreze, e njima je namijenjen ovaj tekst.

Zelim naime da vas sve upozorim, ukoliko su vam do sada stizali pozivi da im dodjete u goste, bilo od clanova familije ili tih novostecenih prijatelja. Jer, vodeci se po vlastitom iskustvu, oni vama ne zele bas nista dobro.

Pitate se, otkud to?

Pa oni se prave tako fini i dobri, dok sa njima telefonirate ili chatujete i slicno. Dosadjuju vam pozivima u goste, dok konacno, nekako jedva, preko svoje volje, pristanete.

I dok vi tako ne sumnjajuci nista lose i u duhu boljeg upoznavanja krenete na put, vasi buduci domacini vec krecu u akciju. Oni se spremaju svim raspolozivim sredstvima da vam boravak kod njih ostane u sto losijem sjecanju.

Vec od trenutka kada vi sjednete u auto ili autobus, sve njihove raspolozive borbene snage obitavaju u kuhinji I ostalim bojnim poljima. Domacica rutinski mesi vise vrsta testa(kolaci su vec spremni u ostavi), domacin vjesto sjecka suvo meso, tek skinuto sa dima, baka kuva pihtije, ostali pripomazu sta znaju I umiju. Oni bas nista ne prepustaju slucaju.

Docekace vas, nakon srdacne dobrodoslice, sto vec prepun raznih djakonija, takozvano mezè, na kojem nema sta nema. Na jugu je obavezna *“kiselina”, jedno od najubojitih sredstava (tu se posebno pazite, da vam se ne svidi previse, jer onda necete moci zimu zamisliti bez toga). U “kiselinu” se ubrajaju paprike I jos neke vrste povrca iz tursije kao I kiseli kupus, a prava juznjacka meza nije bez ajvara, cepkane paprike, ljutenice te pored kravljeg, ovcji I kozji sir. Bugarska salata, ruska salata…ma ne mogu sve da nabrojim,na sta sve morate biti spremni. Nadrljali ste bas,bas, ako vam za mezu iznesu I uprzenu dzigericu, e tek onda ne mozete da odolite I da ne nazdravite uz ljutu domacu sljivovicu. Kako sve to mirise I prija… pa tek “vesaljke” (tako se zove suseno meso u Zaplanju), oku i nepcu blago prijaju.
Specijalitet koji jos spada u zimsku mezu, jesu pihtije, a ponegdje i cvarci,tzv. sprza. Ta vrsta cvaraka specificna je za zaplanjski kraj, to su sitna vlakna mesa sa masti, pa se moze desiti da vam domacini sa juga posluze te cvarke uprzene sa kiselom paprikom. Neuporediv ukus!!!

Ljeti vole posluziti I raznorazne salate, izmedju ostalih “masnih” posluzenja. Samo da gledas!!! Zetvarska salata, pecena, pa zakiseljenja paprika sa bijelim lukom, pa pecena paprika ali  isitnjena i pomijesana sa kremastim, punomasnim sirom, tzv. “trljanicà”. Ma nemojte me nista pitati, paprika na sto I jedan nacin. I svaki je da prste polizes. Pa standardna sopska salata…

I dok se vi tako lijepo gostite I mazete sve redom, vasi domacini zadovoljno trljaju ruke I mudro se spremaju da vas dotuku nekim drugim ukusnim jelima. Ne, ne, oni niposto ne vole goste, da spremaju i da se trude toliko oko njih, pa to im nikako nije u genima. Vjerujte mi na rijec 😉 .

Vjerujte mi, jer ja vec godinama sebi kazem da se necu odazivati vise njihovim pozivima na ruckove i vecere, necu vise da jedem i prejedam se toliko, da svaki put moram da kupujem novu garderobu koji broj vise. Najteze mi je za vrijeme ljetnog odmora, kada ionako tesko skinutu kilazu opet nabacim nakon 3 nedelje mog gostovanja u Zaplanju, ili dodam jos i vise. Dosta puta mi dodje da zalijepim neke od tih ukusnih specijaliteta na oci i kazem: „Jedite oci, kad ste gladne!“(prisvojila sam ovu uzrecicu od jednog poznanika, velikog gurmana 🙂 )

I nema veze, da li im dodjete u posjetu u ljeto ili u zimu. Ne,ne. Oni su spremni u svako doba dana i noci ili godisnjeg doba.

Bogata meza vam ne gine, kad god ih posjetite. Oni u svakom cosku imaju spremno po neko ubojito, jestivo oruzje.
A ono sto dodje poslije meze, punjena paprika ili sarme, pecenje svinjsko ili jagnjece, pekarski krompiri(mmmmmm :))) , raznorazne pite I peciva, pogace, kravajcici. “Je li blagò ?” (ukusno,slatko) zlonamjerno ce vas pitati domacice, iako znaju da greske nema, da je sve potaman, vjesto zacinjeno, bez mane. A domacin ce navaljivati za jos jednu rakiju, jos jedno pivo, jos jedan spricer…

Ostanete li par dana, necete izbjeci ni kuvan kisel kupus sa pitom banicom, djuvecku, prebranac, pitu zeljanicu, corbu „drob“ i jos mnoge tipicne zaplanjske specijalitete.
Moram li nesto posebno spomenuti u vezi kolaca I torti? Mislim da se da naslutiti, da su podjednako ubojiti kao I sve prethodno navedeno 😉
Ali vi morate biti jaki, oduprijeti se neprijateljski nastrojenim juznjacima, pokazite da niste slabici i da vam njihove djakonije ne prijaju. Recite NE petoj sarmi I ko zna kojoj kiflici ili ko zna kojoj casici sljivovice. Jer, bolje je opet popustiti kais dvije rupe nego tri :).

Znam I sama koliko je tesko. Evo, cisto radi ilustracije, predstavicu vam dva primjera.
Jos mi je u sjecanju gostovanje kod jedne takozvane prijateljice(pa kako moze prijatelj ako se tako ponasa??? 🙂 ) proslo ljeto u njenoj vikendici na selu. Umjesto da sjedne lijepo s nama, popije kafu i poprica, ona je samo letala iz kuce u kucu i iznosila jedno,drugo, trece… deseto jelo pred nas na stocic. I da bezobrazluk bude jos veci, ugostila nas je u sjeni stabala voca u njezinom vocnjaku ispred vikendice, a okolo nas idilican pejzaz zaplanjskog sela (cijeli dozivljaj sela slijedi u nekom od narednih postova). Gdje ces gore!!???

Apetit se naravno otvorio, ali nedovoljno velik da se mogu pojesti sve ljepote kojim nas je posluzila. Pored bogate meze, ukljucujuci ukiseljenu pecenu papriku, za dusu su mi se zalijepile grilane tikvice, zacinjene tako dobro, da biste pomislili da ste negdje na mediteranu, ako samo zatvorite oci. Porcije grilanog mesa samo su pristizale, sve uz krompir, ukusno ispecen kao ispod saca. Nije domacici bilo tesko, eto samo da nam naudi, praviti i sarmu od vinove loze – njenoj pakosti nije bilo kraja! A za dezert, specijalno u cast mog najmladjeg sincica, posluzen je sladoled koji je domacica napravila sama.
I nije bilo dovoljno to, sto nas je nakljukala raznoraznim ukusnim specijalitetima, vec nam je sve ono sto nismo mogli pojesti, spakovala za ponijeti! Zamislite!!!

Jednako su nas tako nedavno, na podao nacin ugostili nasi prijatelji u Nisu, porijeklom Zaplanjci, za docek nove godine. Iznijeli su nam bas onako bogatu mezu, puni nade ne bismo li se na brzinu najeli, onako gladni, tek dosli sa daleka puta (priznajem, nismo nista htjeli rucati iako nismo znali da li ce nasi domacini nesto spremiti 😉 ). Njihov plan je i uspio. Sarmu sam, iako vec sita, samo uspjela probati, a za rolovano prase, koje je domacin u nasu cast pripremio, morala sam trcati par puta oko kuce, ne bih li probala bar komadic tog svjetskog cuda, koje je,gledajuci ga, i steta pojesti :).

I zato, slusajte moj savjet, ne odazivajte se pozivima, kad vas Zaplanjci pozovu u gostovanje. Nemojte reci da vas nisam upozorila.

A ako bas hocete, pa kazete da cete otici nenajavljeno, nece vam mnogo pomoci.

Jer oni su uvijek spremni za goste, pod punom ratnom opremom 🙂

 

*Anegdota moje svekrve, kada je prije podosta godina gostovala prvi put kod prijatelja u Makedoniji: Domacini su ih veoma lijepo docekali, naspremali svega raznoga, kako to prilici kada se gosti docekuju. Medjutim, nisu iznosili nikakve salate. Gleda moja svekrva kad ce kiselu papriku ili kupus da iznesu. Nista. A dzaba i meso i pite, kada Zaplanjac nema cime da se „zakiseli“. Suti moja svekrva jedan dan, drugi dan, treci vec  vidi „ce da umrem bez kiseline“, te se obrati svojoj domacici i rece joj za svoju muku i potrazi od nje kiseo kupus. Odvede je ova u podrum, kad tamo kace i kace kiselog kupusa. „Pa mene sramota da vam iznesem ovo“, rece stidljivo domacica Makedonka… 🙂

Prizivam proljece

„Cim skinem bozicne ukrase sa jelke, za mene pocinje proljece“, procitah nedavno medju komentarima na nekom portalu.

Slozila bih se sa damom koja je to napisala, jer evo i ja samo sto sklonih sve moguce bozicne ukrase iz raznih kutaka kuce, u meni se probudio osjecaj kao da je proljece.
Iako su temperature u minusu, snijega ipak nema, a kroz prozore ugodno sijaju sunceve zrake te tako stvaraju ugodjaj proljeca.

A to ljupko godisnje doba prizivam vec sada nijansama zelene koje sam rasporedila po dnevnoj sobi i kuhinji.
Zelene zavjese u kombinaciji sa bijelim, u istoj nijansi prekrivaci za sofe i fotelje, jastucici sa cvjetnim motivima, zelene vaze i cupovi sa cvijecem. Rucno heklane presvlake za jastucice, nedavno stigle kao poklon od drage prijateljice iz Nisa, uskoro ce zablistati mojom dnevnom sobom i upotpuniti proljetni ugodjaj.
Sa bijelom bojom namjestaja sve odaje neku lakocu i udobnost, izaziva pomalo romanticno raspolozenje.

I kada me ovih dana pitaju „kako sam“, kucnem o drvo i kao iz topa odgovorim “odlicno, ne moze bolje“ pa to svojim osmijehom iz kojeg zrace sreca i zadovoljstvo i potvrdim.

E, sad na ovom mjestu moram priznati: glavni krivci sto se bas tako osjecam, izmedju ostalog, jesu shopping maratoni ovih dana, tokom kojih sam kupila raznorazne sitnice u zimskoj rasprodaji. Sto za mene, sto za kucu.
A sto drugo zeni moze uzdrmati i probuditi hormone srece, nego tumaranja po prodavnicama, talaskanje po regalima i korpama gdje stoji “SALE%” u prodornoj crvenoj boji. Raj!

I onda zaboravis na vrijeme, gledajuci , pipajuci materijale, odmjeravanje krojeva, velicine, boje, probanje(ima i nerviranja ako je neki komad “previse mali” ), pa na kraju onaj jedinstven osjecaj kao da ces da poletis dok se kuci vracas sa prepunim kesama stvari koje stoje ko salivene bez obzira na par kila vise koja su se ipak dala sakriti.

Jedno vrijeme sam uspijevala ostati apstinentna na kupovinu ukrasa za enterijer, jer su se tokom godina nakupljale svakojake sitnice koje su s vremenom izgubile na svojoj prvobitnoj drazi ili nakon promjene boja I stila enterijera vise nisu odgovarale. Ili ih je na kraju krajeva, bilo previse.
Zavrsile su u kutijama na potkrovlju, bacene ili poklonjenje.

A sada me uhvatilo opet I to ludilo, pa kao u transu smisljam nove ukrasne kombinacije.

Cini mi se ipak sa vise stila, promisljenije, pa stoga ciljano odabirem predmete I ukrase za kucu.
U tome mi je mnogo pomogla IKEA, jer stil koji ona propagira nekako mi najvise odgovara.
Kad se jednom udje u kolo sa Ikeom, vise se ne izlazi tako lako. Bas kad pomislim, imam sve sto mi treba, samo jedan pogled na njihovu web stranicu i par klikova, uvidim da bi jos poneka polica, stocic ili ukras odgovarao nekom kutku. S druge strane, idilicno uredjene prostorije koje ocaravaju na slikama, sluze i kao inspiracija za uredjenje tj. kako pametno iskoristiti svaki kutak u stanu/kuci.

Povod za ovaj tekst bila je moja jucerasnja avantura u jednoj od filijala Ikee u Becu – isla sam javnim prijevozom, pa sam uzela samo sto sam mogla nositi u rukama– jedan stolic, metalni okrugli, Ikein klasik, neki mali romanticni stalak za kuhinju- novitet, dvije police za kuhinju- za raznorazne kutijice da budu pri ruci prilikom kuvanja i jos par sitnica.

A da sam isla sa autom, uhhh, naslo bi se tu jos par stvari koje sam zapisala na onom Ikeinom papiricu za kupovinu.

Mozda je i bolje tako, bar i slijedeci put kad odem tamo, necu se vratiti praznih ruku 😉

p.s. I

hvala mojoj mami koja mi je omogucila ovo zadovoljstvo shoppinga, jer se za to vrijeme brinula o moja 4 muskarca, da ne budu gladni I za cistocu kuce 

p.s. II

ovaj tekst nije sponzorisan 😉

fotografija skinuta sa neta

Bratislavske palacinke

U njemackom govornom podrucju koristi se sljedeca recenica: „Ich brauche einen Tapetenwechsel“, kada se zeli istaci potreba za promjenom okruzenja, posla, mjesta stanovanja ili monotone svakodnevnice. U doslovnom prijevodu znaci: „Potrebno mi je promijeniti tapete“.

Takav slican osjecaj komesao se u meni prije par sedmica. Osjecala sam da mi je nakon napornog preseljenja u novu kucu i svime sto jedno preseljenje sa sobom nosi (papirologija, trazenje namjestaja, sortiranje odjece u ormare, ciscenje…) bilo potrebno malo odahnuti i opustiti se. Istupiti bar na jedan dan iz tog kruga obaveza i trcanja, u jednu opustajucu setnju van poznatog okruzenja.

Iako je moja prva pomisao bila Salzburg, posjetiti ga ponovo nakon tacno deset godina, brzo je skinuta sa liste, jer za mog muza ne dolazi u obzir bez barem jednog nocenja u tom gradu, posto se dosta vremena izgubi u voznji. A ovaj put smo imali samo jedan dan na raspolaganju (sljedeci dan smo imali unaprijed ugovorenu posjetu). Iz istog razloga ovaj put ni Prag nije dosao u obzir.

Odlucila sam se za Bratislavu, gradic u kojemu sam prvi i jedini put bila prije vise od dvadeset godina, kada sam tek stigla u Bec. Tada su me tamo vodili moj ujak i ujna, i od sjecanja nije puno ostalo, osim fantasticnog okusa  palacinki sa orasima i cokoladom :), koje sam jela u nekom od restorana.

Ovaj put sa muzom i najmladjim sinom, otisli smo na slijepo, bez mape grada ili bilo kakvih drugih informacija. Samo pricanje prijatelja i poznanika o ljepotama Bratislave bila je dovoljan razlog da se uputimo u ovaj gradic. Na web stranici turisticke organizacije grada sam se samo informisala o mogucnostima za parkiranje.

Od naseg novog mjesta stanovanja, Bratislava je udaljena svega cetrdesetak minuta  voznje autom, sto svakako nije zanemariva cinjenica, kada se radi o jednodnevnom izletu.

Prva stvar koja mi je malo poljuljala radovanje ovom kratkom putovanju, moram biti iskrena, je to sto smo odmah na ulasku u Slovacku platili putarinu deset eura za deset dana, jer nisu imali tarife za jedan ili kao u nekim drugim zemljama, minimalno tri dana.

Nakon samo par minuta voznje od granice, stigli smo u Bratislavu.

Rekla sam muzu da trazi garazu, jer su na web stranici savjetovali turiste da ne parkiraju na ulici, jer se cesto dogadja da parkiraju u zabranjenoj zoni sto dovodi do toga da auto bude odslepan sto opet dovodi do niza problema.

U tom slucaju, poceli smo se vec malo nervirati, jer putokazi ka javnim garazama nisu bili vidljivi, tako da smo nakon par kruzenja oko glavne prometnice, pitali prolaznike da nam objasne kako da nadjemo javnu garazu.

Nekako nadjosmo garazu koja se nalazila preko puta ulaza u Bratislavski Hrad. Tek tada se opustismo i krenusmo u razgledanje.( ali ce nas zato na odlasku cekati iznenadjenje: za nepuna 4 sata platili smo 12€!!!)

Kako smo kasnije kroz setnju u centru mogli primijetiti, Bratislava nudi brojne turisticke sadrzaje svojim gostima, pa predpostavljam da su ovi momci u sarenim uniformama upravo imali svoj performans na glavnom trgu ili ispred Bratislavskog Hrada (slikano preko puta garaze kod ulaza u Bratislavski Hrad)

Spustili smo se niz strm puteljak koji vodi od dvorca do centra grada. Prizor koji mi se pruzao pred ocima, pogled na Dunav podno Bratislavskog Hrada, pomalo me je podsjetio na sliku Beograda  koja se pruza sa Kalemegdana. Dan je bio suncan, predivan, kao stvoren za setnju, a neka spokojna tisina vladala je oko nas, iako je svugdje bilo puno turista.

Prilaz Bratislavskom Hradu

Jedna od dionice puta koji vodi od dvorca do centra

Pogled na Dunav i Bratislavu iz pravca dvorca

Sisavsi u sam centar, imala sam osjecaj kao da sam negdje na mediteranu(da li zbog drevnih kamenih gradjevina i ulica i jarkog sunca, ili zbog mnogobrojnih restorana i kafica i mnostva turista, ne znam…) Osjecala sam se prijatno i primjecivala da sam se potpuno opustila, a svaki kutak „snimala“ ocima, jer svaki detalj je vrijedan paznje. Duh srednjeg vijeka primjetan je na svakom koraku. Ne samo glavne ulice, vec i dvorista u sporednim ulicicama vrijedna su obilaska, jer su idilicno i jedinstveno uredjeni, svaki na svoj nacin pruzaju drugaciju sliku.

Sve ugostiteljske radnje odisu nekim posebnim sarmom, a posebno mi se dopao retro stil jednog kafica, gdje svaki detalj budi neki osjecaj nostalgije, a u mislima se lako moze utonuti u proslost.

Da bismo nastavili setnju, morali smo da se okrijepimo i kaficom. Nas sincic je vec bio ogladnio, pa je narucio sebi cokoladnu palacinku. Pogledah ja u cjenovnik dok smo cekali kafu i palacinku da vidim sta se jos nudi i da usporedim cijene, iznenadise me pritom cijene za razne poslastice, izmedju ostalog i cijena za jednu palacinku: cetiri eura i osamdeset centi! S obzirom da je prosjecna plata u Slovackoj 350€ – 400€, nisam ocekivala tako „paprene“ cijene. Sokovi, kafa i pivo u prosjeku kostaju oko dva eura, sto je po mom misljenju ok, ali sve ostalo je dosta skuplje nego u Becu.

Obidjosmo mi nakon kafice sve ulicice u centru, vrtismo se par puta u krug, vidjosmo sta nude i suvenirnice koje se ne mogu pohvaliti privlacnim cijenama, pocevsi od magneta, preko majica do raznoraznih rukotvorina. (pa neka mi samo neko kaze da je Bec skup…!)

U medjuvremenu ogladnismo.U svim glavnim ulicama, sve restoran do restorana, pub, picerija, na kraju centra, pronadjosmo i restoran sa argentinskom kuhinjom. U jednoj sporednoj ulicici krije se i thai restoran. Tesko za odluciti gdje rucati pored tolike ponude. Presudne su naravno cijene, u vecini restorana jelo kosta izmedju 15€ i 20€, sto je vidljivo na njihovim reklamnim tablama ili jelovnicima postavljenih ispred ulaza.

Jedna od slatkih sporednih ulicica

Interesantno dvoriste, vrijedno paznje

Vrijeme cekanja narucenih jela, ja sam iskoristila da odem do maserskog salona tajlandske masaze (po preporuci prijateljice) da zakazem termin za mog muza – vec duze vrijeme se zalio na bolove u ledjima. Relax masaza u trajanju od pola sata kosta 20€, sto je veoma povoljno, pa je to bila dobra prilika da se isproba.

Nakon rucka, stigosmo na vrijeme na taj termin, docekalo nas je ljubazno osoblje u ugodnom ambijentu, posluzise caj meni i sinu dok smo cekali da moj muz zavrsi sa masazom.

Ulaz u maserski salon

Tajlandjanke koje su nesto kasnije dosle na posao, klanjaju se ispred budinog oltara pri ulasku, a ova simpaticna maserka dosla je da upali vec ugasene svjecice ispred oltara

Po njegovim rijecima, masaza je prevazisla njegova ocekivanja.Tajlandjanka krhkog tijela, ali velike snage uspjela je posebnim tehnikama masaze doprijeti do svake bolne tacke, sto je doprinijelo da se on kasnije bolje i opustenije osjeca.

Sve u svemu, bio je to ugodno proveden dan, koji je, bez obzira na vece troskove od ocekivanih, ispunio moja ocekivanja i potrebe, i sigurna sam da cu se opet neki put, kad budem osjecala potrebu „da promijenim tapete“, uputiti put Bratislave, ali sada sa vise predznanja o onome sto me ocekuje.

Nisam planirala ovaj tekst ovoliko oduziti, a mozda ce nekome biti ipak korisne ove informacije, ali sam zapravo htjela da vam dam ideju za palacinke koje smo probali u Bratislavi i koje su me bas,bas odusevile. Pa iako su bile skupe, bar sam „skinula“ recept pa se sad u njima moze uzivati i u kucnoj varijanti. Cokoladno – vocna varijanta idealna u ove ljetne dane, i za male i za velike ljubitelje palacinki. I za sve one kojima je dosadila marmelada, eurokrem, orasi i ostalo. Probajte i ovu, mozda zdraviju varijantu 🙂 !

Koga interesuje recept, neka klikne ovdje.

Dobrodoslica

Nikada nije bilo lako onima koji iz raznih razloga, bilo dobrovoljno ili prisilno napuste svoje rodno mjesto, svoju zemlju.

Oni prvi otisnu se u nepoznato u potrazi za boljim i laksim zivotom, uglavnom su to ljudi iz pasivnih krajeva u kojima je ekonomska situacija veoma teska. Neki odu na skolovanje u  drugu zemlju pa u njoj i ostanu, a neke radoznalost i zov avanture dovede na sasvim drugi kraj svijeta i poslije mozda nikada vise ne kroce na rodno tlo.

U nezavidnoj situaciji nalaze se oni, koji silom prilika napustaju svoj dom. Najcesci i najgori razlog je rat, ciji smo svjedoci devedesetih na zalost, bili svi mi.

Biti protjeran sa ognjista svojih predaka, napustiti sve ono sto je cinilo nerazdvojiv dio zivota, navike, ljude, ulice, mirise, boje, skolu, posao… pa i jezik kojim su pricali onako kako su naucili od svojih roditelja, onako, kako se pricalo u njihovom kraju. Iako sretni sto su ostali zivi, u pozadini duse i srca, zauvijek ce patiti pri pomisli da nikada vise nece krociti nogom preko rodnog praga.

I sama sam napustila svoje rodno mjesto kao mlada, bez prisile, samovoljno. Otisnula se u nepoznato, u zelji za boljim zivotom. Iako vec vise od dvadeset godina zivota „stranca“, jos uvijek se prilagodjavam…

Onih davnih devedesetih, bilo u Becu ili u nekim dijelovima bivse Jugoslavije kada bih isla u posjetu familiji,  upoznala sam i srela mnoge ljude koji su izbjegli zbog rata, na cijim licima se mogla procitati ista zivotna prica. Prica izbjeglice, prica nekoga koji ne pripada nigdje. I koji nigdje nije dobrodosao, nigdje rado vidjen. Neshvacen.

I nebrojeno puta sam pozeljela svima onima koji su uvijek nesto negodovali i ruzno govorili o izbjeglicama, da nikada ne osjete na svojoj kozi, sta ta rijec zaista znaci. Oni takodjer ne znaju kako je tesko krenuti iz pocetka, uklapati se u novo drustvo, upoznavati drugaciji mentalitet ljudi u krajevima u koje su dosli, uciti novi jezik, potisnuti bol u dusi…

Tema izbjeglica je ovih dana nekako najaktualnija u evropskoj politici.
A u Austriji je vec godinama najemotivnija tema, kako u politici tako i u svakodnevnom zivotu „Ausländerfeindlichkeit“ – mrznja prema strancima. Osjetno propagirana od strane nekih desnicarskih stranki, dobija se dojam da je sve sto ne valja u Austriji, zbog stranaca. Naravno, postoje tu stranke koje su umnogome liberalnije i cija politika ne dozvoljava diskriminaciju medju gradjanima. Medjutim, kroz svakodnevni zivot provlace se detalji koji nama, dosljacima, strancima, zasmeta i bude uvredljivo (moja bivsa sefica u jednoj drogeriji je svakog tamnoputog muskarca smatrala lopovom cim bi krocio u nasu filijalu i odmah ga je pratila kamerama kako se ponasa dok se nalazi u prodavnici, ne bi li ga uhvatila u kradji).

Ruku na srce, mnogi stranci opravdavaju losu sliku koja vlada o njima medju Austrijancima. Veoma lose poznavanje njemackog jezika i nezainteresiranost da ga nauce, nekultura, kriminal – samo, oni su u manjini. Vise je onih stranaca, koji se nastoje prilagoditi nacinu zivota u novoj zemlji, pa su na poslu i u siroj okolini cijenjeni i postovani. Zive svoj zivot, kao sav normalan svijet. I kao takvi, zele da budu prihvaceni i vidjeni.

Pa opet je za mene svaki put pravo iznenadjenje i divan osjecaj, kada me Austrijanci ne vide kao stranca, vec samo kao covjeka. To sam dozivjela od trenutka kada sam pocela raditi u ovoj firmi u kojoj sam vec vise od dvanaest godina, pa prije par godina u jednom selu nedaleko od ceske granice u kom smo imali vikendicu, i sada, u  idilicnom selu nedaleko od Beca, gdje smo se konacno skrasili u jednoj porodicnoj kuci.

Tako nas je jednog jutra, samo sto smo se uselili, docekao pred nasim ulaznim vratima slijedeci natpis, ispisan kredom: „Welcome“ i jedno srce, a na drugom stepeniku“Great house“ !

Vidjelo se da su to djecjom rukom ispisane rijeci, ali su nas ipak obradovale i potvrdile da smo u ovoj maloj zajednici prihvaceni i dobrodosli!

Naravno da sam to zabiljezila fotografijama, a kasnije sam od jednog kolege iz Donje Austrije, kome sam pricala o tome, saznala, da je to kod njih obicaj za prvi maj, da djeca idu od kuce do kuce i pisu natpise ispred kuca.

Ta cinjenica ipak nije umanjila pozitivni utjecaj tog natpisa i sigurna sam da cemo u tom selu dozivjeti jos puno lijepih trenutaka i uzivati, bas onako kako smo to oduvijek i zamisljali 🙂 !

Praznicna (ne)euforija

Primijetila sam da me ove godine nije uhvatila euforija oko predstojecih novogodisnjih praznika. Pomalo cudan osjecaj, biti ravnodusan prema svim tim sjajnim ukrasima, jelkama, receptima za kekse i kolace za praznicnu trpezu, meni, koja se do sada svake godine kao malo dijete radovala svemu tome.

Ne privlace me prodavnice i njihove svjetlucave sitnice, kojima redovno nisam mogla odoljeti a da ih ne ponesem kuci ili se bar borila sama sa sobom da ih ipak ne kupim, mnooogo se nakupilo tokom godina.

A sad, nista. Kao da se ove godine sve desava na nekoj drugoj planeti. Bec je svjetlucavo i svecano okicen vec odavno, prodavnice prodavaju bozicne keksice i ostale slatkise vec od septembra, a izlozi i reklame privlace svoje potencijalne musterije raznim ponudama za bozicne poklone. Samo eto nisam mogla odoljeti a da ne odem na bozicni vasar da se pocastim ukusnim puncom koji se nudi na tim vasarima u raznim okusima, od vocnog do amareto i specijalnog adventskog.

Mozda su tome krive vremenske prilike, koje nikako nisu u skladu sa ovim godisnjim dobom. Prethodni dani bili su blagi pa su vise licili na proljetne, nego na zimske, decembarske. Ne mirise snijeg, ne smrzavam se vani da bih jedva docekala da udjem u topao, praznicno uredjen dom.

I slavlja i familijarna okupljanja nisu manjkala ovih dana.Slavili smo rodjendane sve redom u familiji, uzoj siroj, od kraja oktobra pa sve do prije neki dan.

Ne znam sta je posrijedi, mozda to sto se radujem ispunjenju jednog davno sanjanog sna, uskoro, pa je mozda to nadvladalo ovu praznicnu atmosferu.

Mozda  cu do kraja ostati ravnodusna, a mozda cu i ove godine, kao i svih prethodnih, uzivati u kicenju jelke, barem, ali znam da to nece biti ista radost kao ona prije dvadesetak godina, kada me je moj ujak obradovao poklonivsi mi jelku, prvu koju sam posjedovala. Radovala sam se kao malo dijete i skakala po mom malom stanu, jer mi je ispunio zelju koju sam imala od malena, jer moji roditelji nikada nisu kitili jelku, za razliku od svih ostalih u familiji i komsiluku.

Ponekad mi se ipak cini, da sam svim tim svjetlucavim ukrasima pokusavala nadoknaditi sve one uspomene i onu atmosferu iz vremena kada sam bila dijete i provodila praznicne dane kod mog djeda i babe. Nije bilo bljestavih ukrasa, kuca se kitila samo brsljanom ranom zorom na dan Bozica, ali najveci ukras bili su njihovi osmijesi i ljubav kojom su nas obasipali.

(Uvijek cete zivjeti u meni…)

Slucajnosti i sudbine

Iz jednog Facebook statusa moje prijateljice, na kojem su glavni likovi bili jedna Hercegovka(moja mama :)), imenom i prezimenom, i jedna knjiga, izrodila se slucajno veoma interesantna tema. Nastala je nakon jednog (ljupkog) pitanja u komentaru  tog statusa, a zapocela sam je sa mojom mamom jer je pitanje bilo upuceno njoj..

Naime, u tom komentaru jedna gospodja iz Priboja  trazi svoje porijeklo u Hercegovini, jer joj se cukundeda koji se iz nekog sela u Hercegovini  doselio u Priboj na Limu, prezivao  isto kao Hercegovka  iz statusa, tj. moja mama. Zeljela je da sazna iz kojih sela u Hercegovini potice to prezime. Naravno, poslali smo joj odgovor i ta tema nas je prebacila na jednu slicnu temu. Sudbine Hercegovaca, tj.vise Hercegovki u prijasnjim vremenima.

Desavalo se cesto da su momci za zenidbe ili udovci iz drugih krajeva bivse Jugoslavije, i prije i poslije drugog svjetskog rata, dolazili u hercegovacka sela u potrazi za djevojkama za udaju. Oni su u svom kraju slusali da su djevojke iz Hercegovine dobre i vrijedne pa su se tako upucivali, uglavnom vozom – takozvanim Cirom, na dalek put. Njih su pratili prijatelji, komsije ili roditelji. Dosli bi u selo i raspitivali se kod starjesine sela, da li imaju cure za udaju.

Posto je zivot u Hercegovini oduvijek bio tezak, bilo je cura koje su mislile da ce se udajom u neki drugi kraj rijesiti teskog i napornog rada(„Udacu se makar za Bosanca, necu vise cuvati ovaca“ – pjevale su na sijelima).

A bilo je i onih koje su sa momcima „zgrijesile“, pa je drugi momci u svom kraju nisu htjeli ozeniti, a i udajom u drugi kraj htjele su pobjeci od te „sramote“.

Ne znajuci sta ih tamo ceka, mnoge su nasjele, pa bi ih docekale brvnare za zivjeti, ili covjek pijanica, ali su mnoge od njih vrijednim radom uspjele ostvariti svoje zelje koje su ponijele iz svoje kuce.

Njima se bilo tesko privikavati, pa kada bi dosle u posjetu svojim roditeljima, povukle bi neku svoju prijateljicu ili sestru da se udaju u njezinom novom kraju.

Bilo je raznih sudbina. Pricama nikad kraja. Tako se u jednom selu u Srbiji jedna Hercegovka dobro udala, pa je povukla jednu djevojku iz Hercegovine da se uda za njezinog komsiju. Medjutim, ona je dosla u siromasnu kucu, pa je muz zbog toga otisao u Njemacku kako bi zaradio nesto novaca i ne bi li se izvukao iz bijede. Nedugo potom, on joj je iz Njemacke napisao pismo da ga ne ceka jer je on  tamo nasao drugu.

A neke nisu mogle trpjeti situacije u kojima su se nasle. Primjer je prica jedne mlade, koja je u Bosni naisla na familju u kojoj je svekrva bila glavna. Ona je u jednoj prostoriji u sredini spavala izmedju tri sina i tri snaje. To je mladoj bilo odvratno i smislila je plan kako da pobjegne. Muzeva familija imala je pilanu gdje je i ona svakodnevno radila. Jednog jutra, ona je staru odjecu za rad obukla preko nove, a jednu vrecu je ponijela sa sobom, da izgleda kao da ce da radi u pilani. Otisla je na voz i vratila se kuci u Hercegovinu. Njezina sudbina je tako htjela da se kasnije uda u Srbiju u Blace, za udovca gdje je lijepo zivjela.

Meni su uvijek bile zamiljive ove price, koje zivot pise, a moja mama ih zna jako puno.

A ona jos pamti i pjesme koje su se pjevale po sjelima, pa je jedna od njih i o curama iz doline rijeke Lima. To su pjevali muskarci. Pa cu tako zavrsiti ovo pripovijedanje.

“ U dolini rijeke Lima

Vasojevka svaka fina,

Vasojevka svaka fina,

bez pudera i karmina.

A koja se puderise,

Vasojevka nije vise.“

Seljacka zurka

Stasao sin jedinac u oca, u jednom selu u Zaplanju, za vojsku. Ponosni otac, po obicaju koji je jos vladao tih osamdesetih godina, poceo je da poziva prijatelje i rodbinu u goste za ispracaj. Vecina njih je zivjelo u okolnim selima u Zaplanju, a pojedini su se odselili u obliznji Nis, pa je trebalo i njih pozvati. Tako je otac buduceg vojnika pozvao i potomke svoje sestre koji su zivjeli u Nisu. Medju njima je bila i sestrina unuka, djevojka od dvadesetak godina, koja je taj poziv prokomentarisala ovim rijecima: “ Ne interesuje mene seljacka zurka…! “ Ona je zapravo trebala da dodje umjesto roditelja, jer su oni tada bili sprijeceni – nalazili su se u inostranstvu. Te rijeci je otac vojnika dobro zapamtio, a osjetio se pomalo i uvrijedjeno. Kad je doslo vrijeme udaje sestrine unuke, dodje mladina majka da pozove ujaka na cerkinu svadbu. Ovaj na poziv odgovori: „E, sad mene ne interesuje varoska zurka!“ I ostane pri svojoj rijeci i ne ode na svadbu.

 

———-

 

U jednom selu, dvadesetak kilometara od Beca, grade kucu dva Zaplanjca. Jedan od njih gazda, a pomocnik gazdin sin. Subota je, suncan dan. Uigrano zidaju, mjere, sijeku cigle. Dok oni vrijedno rade, iz okolnih ulicica odzvanjaju melodije duvackog orkestra. Povremeno komentiraju sto bi moglo biti povod, da li svadba, rodjendan, neki praznik. U nekim popodnevnim satima, pojavi se orkestar na raskrscu njihove ulice. Obuceni u narodnu nosnju, stajase muzikanti prvo neko vrijeme i raspravljase, da li da krenu duz ulice novog naselja, gdje su sve kuce jos u izgradnji. Odlucise se da krenu i tom ulicom i stadose pred prvom kucom, kod Zaplanjca. Ovaj prestade sa radovima, a muzikanti upitase ko je gazda i da li smiju da sviraju. Gazda im dozvoli i oni pocese da sviraju. Dvije zene, clanice orkestra, u medjuvremenu se popese u unutrasnjost kuce i podjose prema gazdi i drugom Zaplanjcu. Gazda se na brzinu izmaknu i uputi jednu od njih prema junioru, koji zbunjen pristade. Zaplesase njih cetvoro u ritmu muzike. Gazdarica iznese zaplanjsku sljivu i pocasti vesele goste. Jedan od njih, koji se hitro nadje u kuci, zaplesa zatim i sa gazdaricom. Dok su tako svirali i pjevali, igrali i nazdravljali, objasnise razlog njihove muzicke setnje. Oni tako urucuju pozivnice za seosku zabavu, nedelju dana pred odrzavanje. I urucise gazdi pozivnicu.